struka(e): |
Irigaray, Luce
francuska filozofkinja belgijskog podrijetla
Rođen(a): Blaton, 3. V. 1930.

Irigaray [iʀigaʀε'], Luce, francuska filozofkinja belgijskog podrijetla (Blaton, 3. V. 1930). U Leuvenu je diplomirala te magistrirala iz književnosti, a u Parizu, gdje živi od 1960., završila studij psihologije na Sorbonnei (1961) i psihopatologije na Institut de Psychologie (1962), pohađala seminare psihoanalize Jacquesa Lacana, te doktorirala lingvistiku (1968., Université Paris X – Nanterre) i filozofiju (1974., Université Paris VIII – Vincennes – Saint-Denis gdje je predavala od 1970). Radila je kao gimnazijska profesorica u Belgiji, a od 1964. u Parizu kao istraživačica u Centre national de la recherche scientifique (CNRS), također i kao praktična psihoanalitičarka. Pozornost, osobito feminističke zajednice, privukla je objavom svojeg drugoga doktorskog rada, ujedno i najpoznatijega djela, Speculum: drugo, žena (Speculum: de l’autre femme, 1974), u kojem je analizirala zapadnjačku filozofsku misao (u Platona, Aristotela, R. Descartesa, I. Kanta, G. W. F. Hegela i dr.) u svjetlu dominacije muške logike i koncepta falocentrizma. S istih je stajališta u tom radu kritizirala i psihoanalitičke postavke S. Freuda i J. Lacana zbog čega je isključena iz Lacanove škole te s matičnoga fakulteta, a koncept falocentrizma je kritički nastavila razvijati u djelima Ovaj spol koji nije jedan (Ce sexe qui n’en est pas un, 1977) i Etika spolne razlike (Éthique de la différence sexuelle, 1984), u kojima raščlanjuje hegemonijske diskurse patrijarhata, prema kojima se žena poima isključivo kao neshvatljivo »drugo« muškarca i objekt razmjene u društvu. Slično Juliji Kristevoj i Hélène Cixous, Irigaray, razvivši radikalan esencijalistički teorijski stil, zagovara stvaranje samosvojnoga ženskog subjektiviteta, ponajprije zasnovanoga na posebnom ženskom govoru (parler femme), značajke kojega su parodijska imitacija falocentričnoga jezika te izražavanje predsimboličkoga registra iskustva, koji vlada tjelesnošću, seksualnošću i žudnjom, te je u temelju odnosa majke i kćeri, o čemu izraženije piše 1980-ih (Morska ljubavnica Friedricha Nietzschea – Amante marine de Friedrich Nietzsche, 1980; Tijelo uz tijelo s majkom – Le Corps à corps avec la mère, 1981; Zaborav zraka: u Martina Heideggera – L’Oubli de l’air: chez Martin Heidegger, 1983). U kasnijim radovima zamišlja pak harmonične modele interpersonalnih i globalno-društvenih odnosa (Ja, ti, mi: za kulturu razlike − Je, tu, nous: pour une culture de la différence, 1990; Biti dvoje − Être deux, 1997; Između Istoka i Zapada – Entre Orient et Occident, 1999; Put ljubavi −La Voie de l’amour, 2016).

Citiranje:

Irigaray, Luce. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/irigaray-luce>.