Italija

ilustracija
ITALIJA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22ilustracija23ilustracija24ilustracija25ilustracija26ilustracija27ilustracija28

Italija (Repubblica Italiana), država u južnoj Europi, između Austrije (duljina granice 430 km) i Švicarske (740 km) na sjeveru, Slovenije (232 km) na istoku, Francuske (488 km) na zapadu te San Marina (39 km) i Vatikana (3,2 km) unutar talijanskoga teritorija; obuhvaća 301 336 km².

Prirodna obilježja

Italija se sastoji od triju prirodnih cjelina: Alpa, Apenina i Padske nizine. Alpe se pružaju od Genovskoga zaljeva (prijevoj Altare) do Julijskih Alpa na istoku, u duljini od 1500 km. Građene su od paleozojskih i mezozojskih naslaga. Položajno se dijele na Zapadne Alpe (Gran Paradiso, 4061 m), Središnje Alpe (Monte Bianco; francuski Mont Blanc, 4808,73 m, na talijansko-francuskoj granici; najviši vrh Italije) i Južne vapnenačke alpe (Dolomiti). Planinski prostor Apenina pruža se u nekoliko usporednih lanaca duž cijeloga poluotočnoga dijela Italije i sjevernoga dijela Sicilije. Dijeli se na Sjeverne, Srednje i Južne Apenine. Sjeverni Apenini (Monte Cimone, 2165 m) pružaju se do izvora rijeke Tibera, Srednji, s najvišim vrhom Apenina, Corno Grande u skupini Gran Sasso d’Italia (2912 m), do izvorišta rijeke Volturno, a Južni (Serra Dolcedorme, 2267 m) do Mesinskoga prolaza pa se nastavljaju i na Siciliji. Istočni dio otoka Sardinije pripada staromu Tirenskomu kopnu, koje je potonulo, a zapadni je nastavak Pireneja. Alpe i Apenini nastali su alpskom orogenezom u tercijaru. Istočni i južni rub potonuloga Tirenskoga kopna obilježen je nizom aktivnih i ugaslih vulkana i područjem jakoga seizmiciteta, na kojem se nalaze mnogobrojne solfatare, topla vrela i fumarole; najpoznatiji vulkani: Etna (3323 m), Vezuv (1281 m), Stromboli i Vulcano na Liparskim otocima. Na svim višim planinama ima tragova pleistocenske glacijacije; ledenjaci su se održali samo u Alpama. Padska je nizina (oko 46 000 km²) najmlađi element u reljefu Italije, a nastala je taloženjem materijala što su ga rijeke donijele s Alpa i Apenina.

Najveći dio Italije ima sredozemnu klimu; alpski predjeli imaju planinsku klimu. Prosječna srpanjska temperatura iznosi na Siciliji i u južnom dijelu poluotoka 26 °C, a u Padskoj nizini (submediteranska klima) 24 °C, dok je prosječna siječanjska temperatura na jugu kraj Messine 11 °C, a u Padskoj nizini kraj Torina 0 °C. Najviše oborina godišnje primaju Alpe (1000 do 2000 mm), a najmanje istočni dio Sardinije (manje od 500 mm); 700 do 1000 mm godišnje primaju Padska nizina i predalpsko područje, 500 do 700 mm istočna i južna obala poluotoka i najveći dio Sicilije. Sjeverna Italija ima najviše oborina u proljeće i jesen, a južna zimi.

Razvedena obala duga je 7375 km. Italiju oplakuju Ligursko, Tirensko, Jadransko i Jonsko more (Sredozemno more). Najveći su poluotoci Gargano, Kalabrija, Salentina, a najveći zaljevi Genovski, Tarantski i Venecijanski. Mnogobrojni su otoci duž zapadne, razvedenije obale; najveći su Sicilija (25 711 km²), Sardinija (24 090 km²) i Elba (223,5 km²), slijede Sant’Antioco, Pantelleria, San Pietro, Asinara, Ischia, Lipari, Salina, Giglio, Vulcano, Lampedusa, La Maddalena, Favignana, Capri, Capraia, Caprera, Maréttimo, Montecristo, Stromboli.

Najveća talijanska rijeka, Pad (Po), duga 652 km, prostranom deltom ulijeva se u Jadransko more. Od većih rijeka u Jadransko more samostalno utječu Adige, Brenta, Piave, Tagliamento i Soča (Isonzo). Sve one, osobito Pad, talože na ušću goleme količine nanosa. Na jadranskoj strani Apenina rijeke su kratka toka (kraće od 100 km), iznimke su Tronto Sangro i Ofanto. Na tirenskoj strani Apenina veće su rijeke Arno, Tiber (Tevere), Garigliano i Volturno. U podnožju Alpa ima mnogo velikih glacijalnih jezera: Lago di Garda, Lago Maggiore, Lago di Como, Lago di Iseo, Lago di Lugano; jezera na poluotoku – Lago Trasimeno (hrvatski naziv Trazimensko jezero), Lago di Bolsena, Lago di Bracciano, Lago di Albano, Lago di Nemi – nastala su u vulkanskim kraterima.

Vegetacija je na Apeninskome poluotoku oskudna. Na nižim pristrancima Apenina prevladavaju pašnjaci; mjestimično ima ostataka hrastovih, bukovih i kestenovih šuma. Viši pristranci i gorska bila obrasli su grmljem i pašnjacima. Uz obale i na otocima razvila se makija.

Stanovništvo

Prema prvome popisu stanovništva iz 1861. Italija je imala 22 182 000 st.; do 2011. stanovništvo je poraslo na 59 433 744 st. Od popisa iz 2001 (57 844 017 st.) broj stanovnika povećao se za 4,2%. Stanovnici su najvećim dijelom Talijani (93,9%). U sjevernoj Italiji, u regiji Trentino-Alto Adige, žive Austrijanci, u regiji Valle d’ Aosta Francuzi, u sjeveroistočnoj Italiji, u regiji Friuli-Venezia Giulia, Slovenci, u regiji Molise živi oko 3000 Hrvata; u velikim gradovima sjeverne Italije znatan je broj Hrvata koji su se ondje nastanili u novije doba. Osobito su brojni Albanci, njih oko 117 000 živi na jugu Italije. Gustoća naseljenosti iznosi 197,2 st./km²; najmanja je u Val d’Aosti (38,9 st./km²), a najveća u regiji Kampanija (Campania, 424,3 st./km²). Velikom se gustoćom naseljenosti ističu industrijska područja sjeverne Italije, poljoprivredno razvijena Padska nizina, ligurska i jadranska obala te sjeverna Sicilija. U rijetko naseljena područja ubrajaju se alpski, apeninski i otočni planinski krajevi te močvarni dijelovi Toskane i Sardinija. Nepovoljne gospodarske prilike potkraj XIX. st. imale su za posljedicu jako iseljivanje stanovništva. Pretežni dio iseljenika s juga Italije otišao je u Južnu Ameriku, a iz sjevernih područja u SAD, Kanadu i Francusku. Između dvaju svjetskih ratova iseljivanje stagnira, ali je od 1931. počeo jaki priljev ruralnog stanovništva u gradove sjeverne Italije. U poslijeratnom razdoblju iseljivanje se nastavilo, ali je istodobno započeo povratak većega broja prije iseljenih stanovnika. Talijani su pretežno katolici (87,8%, 2006). Protestanata ima 1,4%, pravoslavaca 1,6%, muslimana 1,9%, židova 0,1%, nereligioznih 5,8% st. Porast stanovništva iznosi 0,6% (2005–10) unatoč negativnu prirodnomu prirastu stanovništva (–0,5‰, 2010), zbog useljivanja stranaca i povratka iseljenih Talijana iz različitih krajeva svijeta. Natalitet iznosi 9,2‰ (2010), mortalitet 9,7‰ (2010), a mortalitet dojenčadi 3,6‰ (2010). U dobi je do 14 godina 14,0% st., u dobi od 15 do 64 godine 65,7%, a u dobi od 65 i više godina 20,3% st. (2011). Očekivano trajanje života za žene rođene 2013. iznosi 84,6 godina, a za muškarce 79,8 godina. U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu zaposleno je 3,6% aktivnog stanovništva, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 27,1%, a u uslužnim djelatnostima 62,2% (2008). Najstarija sveučilišta imaju Parma (osnovano 1064), Bologna (1088), Modena (1175), Perugia (1200), Padova (1222), Napulj (1224), Siena (1240), Macerata (1290), Rim (1303) i Firenca (1321). Službeni je jezik talijanski; u svakodnevnoj neslužbenoj, pučkoj komunikaciji talijanski se sastoji od mnogobrojnih dijalekata (lombardski, venecijanski, ligurski, pijemontski, toskanski, abruceški, sicilijanski i dr.). Osim talijanskih dijalekata govori se i nekoliko autohtonih romanskih jezika (sardski, furlanski, dolomitski ladinski). Glavni je i najveći grad Rim (Roma, 2 617 175 st., 2011). Veliki su gradovi Milano (1 242 123 st.), Napulj (Napoli, 962 003 st.), Torino (872 367 st.), Palermo (657 561 st.), Genova (586 180 st.), Bologna (371 337 st.), Firenca (Firenze, 358 079 st.), Bari (315 933 st.), Venecija (Venezia, 261 362 st.), Verona (252 520 st.), Messina (243 262 st.), Trst (Trieste, 202 123 st.); u gradovima živi 68% st. (2011).

Gospodarstvo

Od početka 1980-ih Italija ostvaruje privredni rast (među najvećima unutar EU-a) s prosječnom godišnjom stopom povećanja BDP-a od 3% (do 2002) i uz udvostručenje udjela vanjske trgovine u BDP-u (na 24%). Od 1986. pokrenuta je intenzivna privatizacija više od polovice državne imovine, a u 1990-ima i široka decentralizacija (regije su dobile većinu ovlasti u upravljanju poljoprivrednim, industrijskim, turističkim i dr. razvojem). Od sredine 1990-ih izrazitije se suzbijaju ilegalno (mafijaško) poslovanje i siva ekonomija, vrijedni oko 250 mlrd. USD godišnje ili gotovo 25% BDP-a (prema procjenama rimskog Instituta za društveni razvoj). Ubraja se u deset najvećih svjetskih kupaca strateških sirovina i minerala; po potrošnji sirove vune (190 000 t) druga je u svijetu, po potrošnji kave (300 000 t) šesta, a po potrošnji nafte (2 mil. barela dnevno) sedma u svijetu (2001). Prema vrijednosti pomoći koju daje nerazvijenim zemljama (3,5 mlrd. USD) deveta je u svijetu (2001). Razmjerno je siromašna svim vrstama prirodnih izvora; znatnija su nalazišta žive, potaše (kalijeva karbonata), mramora, plina, nafte i ugljena, uz bogat riblji fond. Obradivo je 31% zemljišta (23% je pod šumama). God. 2001. u strukturi BDP-a poljoprivreda je imala udjel od 3%, industrija 31%, a usluge 66%. U poljoprivredi, stočarstvu i ribarstvu (s ponudom voća, povrća, agruma, žitarica, maslina, mesa, ribe i dr.) te u snažnoj prehrambenoj industriji, koja zemlji daje obilježje visoke gastronomske kulture, stvara se gotovo 25% BDP-a. Prehrambenu industriju čini 30 000 poduzeća s približno 400 000 zaposlenih; u izvozu prednjače vino, slatkiši, tjestenina, prerađeno povrće, sir, maslinovo ulje, suhomesnati proizvodi (posebno pršut) te rakija i različiti likeri. Proizvodnja mlijeka iznosi 13 milijuna tona (10% proizvodnje EU-a); 10 milijuna tona mlijeka godišnje upotrebljava se za proizvodnju sira (1 milijun tona). Izvoz različitih vrsta sira (oko 161 000 t) vrijedi oko 800 milijuna eura (2001). Najveći se poljoprivredno-prehrambeni potencijali nalaze u Pijemontu, a najkvalitetnija prehrambena industrija u Lombardiji, gdje su i ostali vodeći industrijski potencijali. Većinu industrijske ponude daju tradicionalni sektori (konfekcija, obuća, namještaj, automobili, hrana, pića, cigarete, petrokemija, keramika, nakit, film), kojima se od sredine 1990-ih intenzivnije priključuju novije proizvodnje (računala, telekomunikacijska oprema, vojna elektronika i dr.). U gospodarskoj ponudi značajna je i roba tzv. visoke mode; talijanska industrija visoke mode vrijedi na burzi 30 mlrd. eura, što je 14% svjetskog sektora modne industrije (u proizvodnji odjeće 2001. promet je iznosio 28 mlrd. eura). Vodeća su imena talijanske industrije FIAT (u automobilskoj), Montedison (u kemijskoj), ENI (u naftnoj) i Olivetti (u informatičkoj). U međunarodnim razmjerima glavna je kompanija ENI (2001. bila je 50. u svijetu), s tržišnom kapitalizacijom od 44 mlrd. USD; glavna luka Genova s prometom od 50 milijuna tona bila je 27. u svijetu (2001). Oko 75% energetske potrošnje Italija podmiruje uvozom i preradbom uvoznih energenata (osobito nafte iz Rusije, Saudijske Arabije, Libije i Kuvajta), a oko 20% iz domaćih hidroelektrana (nema nuklearnih centrala). Unatoč dinamičnu razvoju, potkraj 2001. samo je 35 talijanskih kompanija bilo na popisu 500 najvećih u Europi, a Milanska burza, prometom i tržišnom kapitalizacijom tvrtki, znatno je zaostajala za burzama u Londonu, Frankfurtu i Parizu. Najveće značenje u sektoru usluga ima turizam, s udjelom u BDP-u od gotovo 20% (2001). Prema broju dolazaka turista (45 milijuna) i ukupnomu prihodu od turizma (33 mlrd. USD) Italija je četvrta u svijetu (iza Francuske, SAD-a i Španjolske); na svjetskom turističkome tržištu sudjeluje s 5,9% (2001). Glavna su turistička odredišta Venecija (s više od 9 milijuna gostiju godišnje), Rim, Firenca, Padova, Napulj, Rimini i dr. Bankarstvo i osiguranje u BDP-u sudjeluju približno s 15%; imaju rastuće značenje na financijskom tržištu srednje i jugoistočne Europe. Prema veličini temeljnoga kapitala najveće bankarske skupine potkraj 2001. bile su BCI-Intesa (35. u svijetu) i UniCredito Italiano (48. u svijetu); BCI-Intesa (preuzevši Privrednu banku Zagreb) i UniCredito Italiano (preuzevši Zagrebačku banku) na hrvatskome su bankarskome tržištu preuzele dvije trećine hrvatskoga bankarskoga potencijala (2001). Vodeća je osigurateljska kompanija Assicurazioni Generali (25. u svijetu). Znatan su problem velike gospodarske razlike između talijanskog sjevera i juga. Trećina talijanskog stanovništva, koje živi južno od Napulja, ostvaruje manje od 25% BDP-a, pa ima upola niže plaće. Sredinom 2002. stopa nezaposlenosti na jugu iznosi 23%, a u sjevernoj i srednjoj Italiji niža je od 7% (prosječna je stopa nezaposlenosti 9%). God. 2001. Italija je kao treća trgovačka sila unutar EU-a ostvarila izvoz robe u vrijednosti od 250 mlrd. USD te uvoz od 230 mlrd. USD (šesta je po redu u svjetskom izvozu s udjelom od 4,6%). Glavninu izvoza činili su automobili, hrana, piće, odjeća, obuća, namještaj, keramika, nakit, filmovi, industrijska oprema, strojevi, kemikalije i športska oprema. Najviše se uvoze kemikalije, transportna sredstva, nafta, tekstil, drvo i duhan. Najveći su joj vanjskotrgovinski partneri zemlje EU-a (57% izvoza i 61% uvoza), posebno Njemačka (17% izvoza i 19% uvoza), Francuska (po 13% izvoza i uvoza), Nizozemska (po 7% izvoza i uvoza) i Španjolska (6% izvoza i 4% uvoza); sa SAD-om ostvaruje 9,5% izvoza i 5% uvoza. Od 1. I. 2002. Italija je nacionalnu monetu, liru, zamijenila eurom (u sklopu Europske monetarne unije). U 2011. ostvaren je BDP od 2 193 mlrd. USD, 31 000 USD po stanovniku, uz stopu inflacije od 2,9% i nezaposlenost od 8,4%, što Italiju čini osmom gospodarskom silom svijeta.

Promet

Cestovna mreža Italije (457 248 km, od toga 6700 km autocesta, 2010) nadmašuje značaj željezničkih veza (od 16 700 km pruge elektrificirano je 11 905 km, 2011). Gusta mreža autocesta, osobito u sjevernom dijelu zemlje (Autostrada del Sole, Serenissima i dr.), povezuje cijelo talijansko područje sa zapadnim i srednjoeuropskim državama. Najprometnije su luke (2011): Genova (42,3 milijuna tona), Trst (48,2 milijuna tona), Taranto (41,2 milijuna tona), Venecija (25,4 milijuna tona), Augusta (24,7 milijuna tona), Ravenna (22,2 milijuna tona) i Livorno (21,2 milijuna tona). Za međunarodni zračni promet najvažnije su zračne luke Fiumicino (Rim), Malpensa i Linate (Milano), Tessera (Venecija), Fontanarossa (Catania).

Novac

Novčana je jedinica euro (€; EUR); 1 euro = 100 eurocenta.

Povijest

Prvi tragovi ljudske prisutnosti na području današnje Italije mogu se pratiti od starijeg i srednjega paleolitika. Prvi poznati stanovnici Italije bili su Liguri i Iliri. Njih su potkraj II. i početkom I. tisućljeća pr. Kr. potisnuli Italici (Latini, Falisci, Umbri, Osci, Samnićani). Vjerojatno u VIII. st. pr. Kr. na područje današnje srednje Italije između Arna i Tibera prodrli su Etruščani, koji su u VII. st. pr. Kr. svoju vlast proširili i na dolinu rijeke Pada te Korziku. Usporedno s njima Grci su u VIII. st. pr. Kr. kolonizirali Siciliju i južnu Italiju (Magna Graecia), a Feničani (Kartažani) Sardiniju. Već od kraja VIII. st. pr. Kr. južna Italija i Sicilija postale su, preko grčkih kolonija, veza između klasične Grčke i zapadne Europe i značajno središte grčke kulture. U V. st. pr. Kr. etrurska je država oslabila. Njezin politički slom iskoristili su Rimljani koji su, nakon oslobođenja od etrurske vlasti (510. pr. Kr.), do 272. pr. Kr. osvojili cijelu Italiju. Za punskih ratova (264. do 146. pr. Kr.), prešli su preko granica Apeninskoga poluotoka i započeli osvajati golema područja Europe, Afrike i Azije. U II. st. vlast Rima sezala je od Španjolske (Hispanije) i Britanije do Mezopotamije i od Sjevernoga mora do Egipta i Mauretanije (→ rimsko carstvo). U IV. st. prenosi se težište Rimskoga Carstva na Istok pa je Italija u sklopu Carstva izgubila svoj dominantni položaj. Nakon diobe Carstva (395), Zapadnorimsko Carstvo (od 402. s Ravennom kao prijestolnicom) sve je više slabilo zbog političkih sukoba i provala germanskih plemena. Godine 476. germanski vojskovođa Odoakar srušio je posljednjega cara Zapadnorimskoga Carstva Romula Augustula i zavladao Italijom kao namjesnik istočnorimskoga cara. Njega je 493. ubio Teodorik, koji je na području današnje Italije uspostavio Istočnogotsko Kraljevstvo. Nakon bizantsko-gotskoga rata (535–552) Italijom je zavladao bizantski car Justinijan I. Veliki. Odmah nakon njegove smrti u Italiju su provalili Langobardi (568–569). Oni su u sjevernoj Italiji uspostavili kraljevstvo (584–774), a u središnjoj i južnoj Italiji kneževine Spoleto i Benevento. Te su kneževine samo nominalno priznavale vlast langobardskoga kralja. Bizantsko Carstvo zadržalo je Liguriju, Ravenski egzarhat, Rimski dukat, grad Otranto s okolicom, Kalabriju i Siciliju. Vrhunac političke moći Langobardsko Kraljevstvo dosegnulo je za vladavine Liutpranda (712–744) i Aistulfa (749–756) koji je 751. osvojio Ravenski egzarhat i Kneževinu Spoleto. Zbog langobardskoga širenja papa Stjepan II. (752–757) zatražio je pomoć od franačkoga kralja Pipina Mlađega (Pipin Mali). On je u dva pohoda porazio Langobarde (754. i 756) i oteo im bivši Ravenski egzarhat. Njega je darovao papi kao leno, postavivši tako temelj Papinskoj Državi (Donatio Pippini). Za uzvrat mu je papa podijelio titulu patricius Romanorum. Zbog novoga pritiska Langobarda na papinski teritorij, njihovo je kraljevstvo u Italiji srušio 774. Karlo Veliki i pridružio ga franačkoj državi. Godine 800. Karlo Veliki bio je u Rimu okrunjen za rimskoga cara. Nakon podjele Franačkoga Carstva 843. u Verdunu, na području sjeverne i srednje Italije osnovano je franačko kraljevstvo u Italiji (843–962). Kada je izumrla glavna loza italskih Karolinga (875), kraljevsku su vlast stekli njihovi rođaci. Sporedna loza italskih Karolinga vladala je franačkim kraljevstvom u Italiji do 887., kada je s vlasti zbačen Karlo III. Debeli. Nakon smjene Karolinga, za kraljevsku su se vlast borili vojvoda od Spoleta i furlanski markgrof Berengar I., koji je 888. bio okrunjen za kralja. Za vladavine Berengara I. i Hugha od Arlesa (926–947) franačko kraljevstvo u Italiji raspalo se na posjede feudalaca i gradova-država, koji su samo nominalno priznavali njihovu vlast. Otada je Italija, sve do sjedinjenja u XIX. st., bila podijeljena na mnogo manjih teritorijalnih jedinica. U trgovanju s Bizantom i Arapima došlo je prvi put do jačega gospodarskog razvoja u pojedinim talijanskim gradovima. Kada je njemački kralj Oton I. Veliki osvojio sjevernu i srednju Italiju i okrunio se 962. u Rimu carskom krunom, Italija je ušla u interesno područje njemačkih vladara. Južna Italija proživljavala je drugu sudbinu. Nakon franačkog osvajanja Langobardskoga Kraljevstva, njegovim državnopravnim nasljednicima proglasili su se vojvode, poslije kneževi od Beneventa. Tijekom IX. st. njihova se država raspala zbog borbi koje su se vodile između Franaka, papa, Langobarda i Bizantskoga Carstva. Nekadašnje langobardske, bizantske i arapske posjede osvojili su od 1061. do 1091. Normani, koji su u južnoj Italiji i na Siciliji organizirali jaku državu. U prvoj polovici XII. st. normanska država doživjela je svoj najveći uspon pod Rogerom II., kraljem Obiju Sicilija (od 1130). Usporedno s usponom normanske države, u sjevernoj i srednjoj Italiji izbila je potkraj XI. st. borba za investituru između njemačko-rimskoga cara Henrika IV. i pape sv. Grgura VII., u kojoj su papu podupirali Normani i mnogi italski gradovi. U toj dugotrajnoj borbi carski autoritet sve je više padao, a ojačali su pojedini gradovi. Njemačko-rimski car Fridrik I. Barbarossa, želeći uspostaviti svoju vlast, razorio je Milano (1162), ali nakon poraza, koji mu je kraj Legnana (1176) nanijela Lombard(ij)ska liga, morao je popustiti i papi i italskim gradovima. Deset godina poslije budući njemačko-rimski car Henrik VI. oženio se kćerju normanskoga kralja Vilima II. Konstancom. Nakon smrti njezina nećaka, sicilskoga kralja Tankreda, Henrik VI. osvojio je Siciliju i okrunio se 1194. za normanskoga kralja. Cijela Italija bila je ponovno sjedinjena pod vlašću jednoga vladara. To novo jačanje carske vlasti u Italiji obnovilo je borbu između pape i njemačko-rimskoga cara Fridrika II., koju je na kraju car izgubio. Nakon pogubljenja njemačko-rimskoga cara Konradina u Napulju 1268., hohenštaufovsko carstvo u Italiji bilo je srušeno. Kraljevstvom Obiju Sicilija zavladali su 1266. Anžuvinci. Godine 1282 (Sicilska večernja) ta se država raspala na aragonsko Kraljevstvo Siciliju i anžuvinsko Kraljevstvo Napulj. Kada je 1435. izumrla talijanska loza Anžuvinaca, španjolski Aragonci osvojili su Kraljevstvo Napulj i ponovno uspostavili Kraljevstvo Obiju Sicilija (1442). U to doba gotovo cijela sjeverna i srednja Italija bila je podijeljena na niz više ili manje samostalnih gradskih republika, koje su razdirale unutrašnje borbe između suparničkih političkih struja, gvelfa i gibelina. Procvat tih gradova trajao je uglavnom od XIII. do XV. st., u doba punoga razvoja trgovine i obrta između zapadne Europe i Bliskog istoka. U svezi s manufakturnom proizvodnjom izbio je u Firenci 1378. prvi ustanak radnika u Italiji (→ ciompi). I u Papinskoj su se Državi borile za vlast jake plemićke obitelji (Orsini, Colonna), a papin autoritet sve je više opadao, osobito za avignonskoga progonstva (1309–77). Prilike su se u Papinskoj Državi sredile tek u drugoj polovici XV. st. – Renesansa je u Italiji izazvala snažan razvoj književnosti i umjetnosti, ali istodobno došlo je i do sve većeg političkog komadanja. Nepostojanje jake središnje vlasti pogodovalo je razvoju autonomnih komuna. No u međusobnim i unutrašnjim borbama pomalo su na površinu izbile pojedine patricijske obitelji, kojima su vladajuće skupine, radi zaštite, odobravale izvanredne ovlasti pa su one u svojim rukama ubrzo koncentrirale svu vlast: Visconti (1277–1447), a poslije njihovi kondotjeri Sforze (1450–1535), u Milanu; Medici u Firenci (1434–1737); Gonzage u Mantovi (1328–1707); Este u Modeni (1288 – s prekidima do 1860) i Ferrari (1471–1598). Posve samostalno razvijali su se pojedini pomorski gradovi, koji su u trgovini na Sredozemlju i Levantu imali velik udio (Amalfi do XIII. st.; Pisa, koje je pomorsku silu srušila Genova 1284; Mleci, od XI. st. gospodari Jadrana, likvidirali su 1381. pomorsko-trgovačku prevlast Genove i stekli monopol u sredozemno-levantskoj trgovini). Među feudalcima Italije isticali su se i savojski grofovi, koji su oko polovice XI. st. stekli Pijemont, a 1416. postali vojvode.

Stjecanje vlasti nad gospodarski i strateški važnom Italijom postalo je jedan od glavnih problema europske politike potkraj XV. st.; borbi za Italiju pogodovala je njezina politička razjedinjenost. U tome trenutku nastupila je Francuska, koja je svoja nastojanja za prevlašću u Europi u pitanju Italije povezivala sa zahtjevom za Napulj. No osvojeni Napulj Francuzi su napustili nakon poraza što su im ga 1504. nanijeli Španjolci (Napulj i Sicilija ostali su u vlasti Španjolske sve do početka XVIII. st.). Jače francusko uporište u Italiji ostao je samo Milano, koji je 1500. zaposjeo Luj XII. Jak otpor protiv Francuza nastojao je organizirati papa Julije II. (Sveta liga, 1511), čiju su državu ugrozili Mleci, saveznici Francuza. Borbe između Francuske i Španjolske za Italiju nastavile su se osobito u doba kada je španjolskim kraljem postao njemačko-rimski car Karlo V. Habsburgovac. Francuzi su u četiri vojne poraženi i 1559 (mir u Cateau-Cambrésisu) izgubili su sve posjede u Italiji. Time je za gotovo stoljeće i pol bilo riješeno pitanje Italije: španjolski su Habsburgovci dobili u svoje ruke velik dio Italije (Napulj, Siciliju, Sardiniju i Milano). Nove borbe počele su u početku XVIII. st., kada je u Ratu za španjolsku baštinu (1701–14) Italija bila glavno ratište. Politička slika Italije oko polovice XVIII. st. bila je znatno izmijenjena: u Napulju i na Siciliji vladali su španjolski Burbonci, koji su u sekundogenituri držali i Parmu, Piacenzu i Guastallu; Lombardija je bila u posjedu Austrije; Toskana je nakon gašenja loze Medici postala sekundogenitura austrijskih Habsburgovaca; Modenu je držala kuća Este; savojski vojvoda stekao je Kraljevstvo Sardiniju (zamijenivši je 1720. za Siciliju koju je kratko držao nakon Rata za španjolsku baštinu), a neovisna Genova prodala je 1768. nemirnu Korziku Francuskoj; Papinska Država zadržala je svoje posjede (Anconu, Bolognu, Ferraru, Lacij, Marke, Ravennu, Rimini i Umbriju); osim nekih posjeda u Italiji, Mleci su držali u svojim rukama još Istru, Dalmaciju i Jonske otoke.

Francuski revolucionarni ratovi srušili su političke institucije Italije XVIII. st. Svojom talijanskom vojnom 1796–97. mladi general N. Bonaparte trijumfirao je nad sardinskom i austrijskom vojskom i prisilio Austriju na mir u Campoformiju (1797). Francuzi su nekoliko puta prekrajali političku kartu Italije. Osvojivši austrijsku Lombardiju Bonaparte je najprije 1796. osnovao Cispadansku i Transpadansku Republiku. Već sljedeće godine sjedinio ih je u Cisalpinsku Republiku (obuhvaćala je Milano, Mantovu, Modenu, zapadni dio Mletačke Republike, Ferraru, Bolognu i Romagnu). Preimenovano 1802. u Talijansku Republiku, područje bivše Cisalpinske Republike proglašeno je 1805. Kraljevinom Italijom (priključene su joj Venecija, Istra i Dalmacija), s kraljem Napoleonom I. (okrunjen povijesnom langobardskom željeznom krunom). Osim Cisalpinske, N. Bonaparte na tlu Italije osnovao je još i Ligursku Republiku (s Genovom) 1797., Rimsku Republiku (s Papinskom Državom) 1798. i Partenopejsku Republiku (Napuljsko Kraljevstvo) 1799. Samostalne republike održale su se sve do mira u Lunévilleu (1801), nakon kojega su Francuskoj postupno izravno pripajani: Savoja i Pijemont (1802), Ligurska Republika (1805), Toskana, Parma i ostatak Papinske Države (1809). U obnovljenome Napuljskom Kraljevstvu za kralja je 1806. postavljen Napoleonov brat Joseph Bonaparte, a 1808. francuski vojskovođa J. Murat. Pod jakom zaštitom britanske flote, a izvan domašaja Francuza, ostale su samo Sardinija (pod Savojskom dinastijom) i Sicilija (pod španjolskim Burboncima). Državni poredak po francuskom uzoru, francuski građanski zakonik (Code Napoléon), agrarna i mnoge druge društvene reforme pribavili su Francuzima političku potporu. No francuski uzor i Napoleonovi ratovi potaknuli su ideju osnivanja samostalne nacionalne države, koje su se zagovornici (isprva malobrojni) počeli udruživati u tajna revolucionarna društva (npr. Karbonari). Napoleonov pad značio je i propast njegovih političkih tvorevina u Italiji (najdulje se održao J. Murat – do 1815). Bečki kongres (1815), iako je načelno poštivao obnovu nekadašnjega stanja, zapravo je sankcionirao novu podjelu zemlje: Napulj i Sicilija vraćeni su španjolskim Burboncima (1816. sjedinjeni su u Kraljevstvo Obiju Sicilija), u srednjoj Italiji uspostavljena je Papinska Država, a Kraljevstvu Sardiniji pripojena je Genova. Lombardijsko-venetsko područje pripalo je Austriji, koja je preko sekundogeniturâ kuće Habsburgȃ vladala i vojvodstvima Toskanom, Modenom i Parmom. U takvoj Italiji, koja je po C. W. L. Metternichu bila samo »geografski pojam«, najjača je bila vlast Austrije. Ona je podupirala borbu protiv sve jačega nacionalnog pokreta za oslobođenje i sjedinjene Italije (Mlada Italija). Za neuspjelih revolucija u Napulju (1820) i Pijemontu (1821) ustanici su proglašavali liberalni španjolski ustav iz 1820. U razdoblju od 1830. do 1847. niz ustanaka izbio je i na Siciliji, u južnoj Italiji, Papinskoj Državi i Pijemontu. God. 1847. C. Balbo i C. B. Cavour pokrenuli su u Torinu list Risorgimento u kojem su se zauzimali za oslobođenje i sjedinjenje Italije pod savojskom krunom (naziv lista postao je sinonimom za talijanski nacionalni pokret). Revolucionarni su pokreti bili osobito mnogobrojni u 1848. i 1849. Na glas o ustanku u Palermu 9. I. 1848 (čime su počele europske revolucije 1848–49) i ožujskoj revoluciji u Beču, digli su se Toskana, Pijemont i ostali dijelovi austrijske Italije. Revolucija je imala dvostruki karakter: građansko-revolucionarni (donose se ustavi) i borbe protiv austrijske premoći i vlasti u Italiji. Dana 22. III. 1848. Austrijanci su istjerani iz Milana i Venecije, a potom i iz Parme i Modene. Na čelu protuaustrijskog nacionalnog pokreta bio je sardinski (pijemontski) kralj Karlo Albert (1798–1849). Nakon poraza talijanske vojske kraj Custozze (25. VII. 1848) on je, dogovorno s ostalim talijanskim knezovima, započeo pregovore s Austrijom o primirju. Već ranije, u svibnju 1848., bile su ponovno ustale Sicilija i Kalabrija, a pod utjecajem G. Mazzinija i G. Garibaldija podignuti su ustanci u Veneciji i Toskani. Nakon bijega pape Pija IX., u Rimu je 9. II. 1849. proglašena Rimska Republika. Karlo Albert obnovio je ratne akcije savojske vojske, ali nakon poraza kraj Novare (23. III. 1849) morao je abdicirati u korist sina Viktora Emanuela II. (1849–78). Ulaskom francuske vojske u Rim (3. VII. 1849) pala je Rimska Republika, a kao posljednje revolucionarno uporište svladana je u kolovozu 1849. i Venecija. Osim u Pijemontu, u kojem je na snazi ostao »Statuto Albertino« (poslije prihvaćen za ustav sjedinjene Italije – na snazi do 1946), u svim talijanskim državama ukinuti su ustavi i obnovljen apsolutizam. Konačno sjedinjenje Italije provelo je građanstvo pod vodstvom savojske dinastije, uz posebno zauzimanje C. B. Cavoura (od 1852. pijemontskoga ministra predsjednika). Angažiravši Kraljevstvo Sardiniju u Krimskom ratu (1853–56), za svoje je planove uspio pridobiti francuskoga cara Napoleona III.: po ugovoru u Plombièresu (1858), za pomoć u ratu protiv Austrije, Italija će Francuskoj ustupiti Savoju i Nicu. God. 1859. talijansko-francuske snage porazile su Austrijance kraj Magente i Solferina. Mirom u Zürichu (10. XI. 1859) Austrija je Francuskoj prepustila Lombardiju. Francuzi su je, nakon održanoga plebiscita, zajedno s Toskanom, Parmom, Modenom i Romagnom predali Kraljevstvu Sardiniji u zamjenu za Nicu i Savoju. Iduće je godine Garibaldi u Napulju srušio vlast Burbonaca (»pohod tisuće«), pa je i Kraljevstvo Obiju Sicilija pripojeno Sardiniji. Kraljevina Italija proglašena je 17. III. 1861., a sardinski kralj Viktor Emanuel II. proglašen je prvim kraljem. Italija je postala ustavna monarhija, ali je iznimno visok izborni cenzus osiguravao vlast najbogatijim građansko-aristokratskim krugovima. Prijestolnicom je postao Torino. – Tako je sjedinjena cijela Italija osim Rima, koji je bio pod francuskom zaštitom, i Venecije, još uvijek u vlasti Austrije. U Austrijsko-pruskom ratu (1866) Talijani su pristali uz Pruse. Unatoč svojim porazima kraj Custozze i Visa, a zahvaljujući pruskim pobjedama i Napoleonovu posredovanju, Italija je Bečkim ugovorom o miru (1866) stekla Veneto. God. 1870., nakon povlačenja francuskih trupa za Francusko-njemačkog rata, dobila je i Rim s ostatcima Papinske Države. Nakon toga prijestolnicom Italije postao je Rim. Na prijestolje je došao Umberto I. (1878–1900). – Nakon Bečkoga mira 1866. započeo je u Italiji djelovati pokret za pripojenje »matici zemlji« preostalih navodnih ili stvarnih talijanskih krajeva pod austrijskom upravom (→ iredenta). Nakon sjedinjenja Italija se postupno razvijala u veliku silu; oslonivši se na Trojni savez (s Njemačkom i Austro-Ugarskom, 1882), ona je nastojala steći i kolonijalne posjede. U ratu s Etiopijom (1889–96) osvojila je Eritreju i Somaliju, ali se protektorata nad Etiopijom morala odreći kada su je Etiopljani porazili kraj Aduwe (1896). Umberta I. naslijedio je Viktor Emanuel III. (1900–44). Talijansko-francuskim sporazumom o Maroku (1900), Maroko je ušao u francusku, a Tripoli u talijansku interesnu sferu. Nakon rata protiv Osmanskoga Carstva (1911–12) Talijani su anektirali Tripoli i Cirenaiku u Africi i zaposjeli Dodekanez u Egejskome moru. Premda je na početku I. svjetskog rata proglasila neutralnost, unatoč savezništvu s Njemačkom i Austro-Ugarskom, Italija je 26. IV. 1915. potpisala s Velikom Britanijom, Rusijom i Francuskom tajni Londonski ugovor, koji joj je jamčio teritorijalno proširenje kolonijalnih posjedâ i ostvarenje njezinih aspiracija na istočnoj obali Jadrana. Dana 23. V. 1915. objavila je rat Austro-Ugarskoj, a 28. VIII. 1916. i Njemačkoj. Ono što u ratu nije osigurala vojnim uspjesima (bitke na Soči, poraz kraj Kobarida), Italija je stekla mirovnim ugovorom u St. Germain-en-Laye (1919) i ugovorom s Kraljevinom SHS u Rapallu (1920). Pripao joj je južni Tirol do Brennera, Istra s Trstom, Slovensko primorje s Goricom, dio Kranjske, zatim otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i neki drugi manji otoci te Zadar s bližom okolicom; Rijeka je proglašena slobodnom državom, ali je poslije (1924) i ona pripojena Italiji. Bojeći se socijalne revolucije, koja je prijetila zbog gospodarske krize i inflacije, talijansko građanstvo i veleposjednici podupirali su fašistički pokret (→ fašizam), kojega su prvi borbeni odredi osnovani već 1919. Predvođeni B. Mussolinijem, fašisti su god. 1922. izveli državni udar (»pohod na Rim«) i, oslonivši se na Savojsku dinastiju, preuzeli vlast, razbijali radničke udruge i proganjali Komunističku partiju (osnovana 1921., pod vodstvom A. Gramscija), a zatim i Socijalističku, pod vodstvom F. Turatija i P. Nennija. Sva vlast u državi i u strukovnim udrugama prešla je u ruke članova fašističke stranke na čelu s duceom Mussolinijem, koji je 1925. prigrabio diktatorske ovlasti; Veliko fašističko vijeće (osnovano 1928) bilo je samo savjetodavni organ. Time je uspostavljena otvorena diktatura. God. 1929. Mussolini je sklopio Lateranski ugovor i konkordat s Vatikanom kojim je Italija priznala neovisnu državu Vatikan. God. 1934. u Veneciji su se prvi put sastali B. Mussolini i A. Hitler te započeli suradnju. Potkraj iste godine izbili su i prvi pogranični sukobi s Etiopijom. God. 1935. talijanske oružane snage upale su u Etiopiju, 1936. izvršena je njezina aneksija (spojena s Eritrejom i talijanskom Somalijom u Talijansku Istočnu Afriku), a Viktor Emanuel III. proglasio se carem Etiopije. God. 1936. s Njemačkom je stvorila Osovinu Berlin–Rim. Obje vlade priznale su i potpomagale vladu generala F. Franca u Španjolskoj. U duhu osovinske politike Italija je pristupila Paktu antikominterne i istupila iz Lige naroda (1937). U travnju 1939. talijanske snage zaposjele su Albaniju (Viktor Emanuel III. proglašen je kraljem Albanije).

Nakon osvajačkih i intervencionističkih operacija u Etiopiji, Španjolskoj i Albaniji, faš. Italija, kao jedan od glavnih partnera Osovine, ušla je u II. svjetski rat 10. VI. 1940. napadom na već poraženu Francusku i objavom rata Velikoj Britaniji. S Njemačkom i Japanom 27. IX. 1940. potpisala je Trojni pakt. Njezina armija od približno 300 000 vojnika u istočnoj Africi postigla je od srpnja do studenog 1940. prve uspjehe protiv mnogo slabijih britanskih snaga. Napadom na Grčku 28. X. 1940. uplela se u dugotrajne i neuspješne borbe na Balkanu. Britanska protuofenziva u Africi (prosinac 1940 – veljača 1941) zadala je talijanskim postrojbama poraz i prisilila ih na povlačenje: Italija je izgubila Cirenaiku, a zarobljeno je oko 130 000 talijanskih vojnika. Zbog toga je zatražila pomoć Nijemaca. Kako bi ojačali položaj talijanske vojske i situaciju u Sredozemlju izmijenili u korist Osovine, Nijemci su potkraj 1940. uputili u Italiju zračne snage, a u veljači 1941. iskrcali u Libiji svoje trupe pod zapovjedništvom E. Rommela. Do polovice svibnja 1941. Italija je izgubila Eritreju, Etiopiju i Britansku Somaliju. Talijani su se održali još jedino u području Gondar. Talijanska flota odlučno je poražena 28. III. 1941. u bitki kraj Rta Matapana, što je učvrstilo savezničku pomorsku prevlast na Sredozemlju. Neuspjeh rata protiv Grčke doveo je do njemačke intervencije i na Balkanu. – U Travanjskome ratu 1941. u Kraljevini Jugoslaviji sudjelovale su i talijanske snage, pa je Italija ponovno proširila svoje istočne granice; dobila je južni dio Slovenije, dio Hrvatskoga primorja i veći dio Dalmacije. U NDH kraljem je trebao postati talijanski princ, vojvoda Aimone od Spoleta (Tomislav II.). – U prvoj polovici 1942. Talijani su na Istočno bojište uputili jednu svoju armiju, a stalno su slali pojačanja na područje bivše Kraljevine Jugoslavije. Nakon niza talijanskih poraza, Nijemci su preuzeli vodstvo njemačko-talijanskih operacija protiv Britanaca u Africi te osvojili Libiju i prešli granicu Egipta. U prvoj polovici studenoga 1942. uslijedilo je savezničko iskrcavanje u sjeverozapadnoj Africi. Italija je izgubila Cirenaiku i Libiju. Napokon, poražena u Tunisu u prvoj polovici svibnja 1943., ona je bila potpuno izbačena iz Afrike. Iskrcavanje Saveznika na Siciliji 10. VII. 1943. značilo je početak kraja otpora fašističke Italije. Uskoro je otpočelo zračno bombardiranje Italije.

U samoj Italiji jačale su protufašističke snage. Veliko fašističko vijeće oduzelo je 24/25. VII. 1943. Mussoliniju vrhovno zapovjedništvo i predalo ga kralju. Mussolini je uhićen i interniran. Nova vlada maršala P. Badoglia potpisala je 3. IX. i objavila 8. IX. 1943. kapitulaciju talijanskih oružanih snaga. Sa Sicilije su savezničke snage prodrle u Kalabriju i Apuliju i stvorile mostobran kod Salerna (9. IX. 1943); istodobno su u sjeverni dio Italije ušle nove njemačke snage. Nijemci su zaposjeli Rim (10. IX. 1943) i oslobodili Mussolinija (12. IX. 1943), koji je u sjevernom dijelu Italije, pod kontrolom Nijemaca, osnovao 18. IX. 1943. Talijansku Socijalnu Republiku sa sjedištem u gradiću Salò, na Lago di Garda (Republika Salò). Dana 13. X. 1943. Badogliova vlada objavila je rat Njemačkoj i od tada su se talijanske postrojbe borile zajedno sa savezničkima. U sjevernoj Italiji borbu su pomagale skupine Pokreta otpora, koje su se u siječnju 1944. sjedinile u Komitet narodnog oslobođenja. U polovici 1944. Badoglio je odstupio, a I. Bonomi formirao koalicijsku vladu u koju su ušli i komunisti (P. Togliatti). Borbe u Italiji trajale su sve do 29. IV. 1945. Istodobno se raspala Mussolinijeva Talijanska Socijalna Republika, a Mussolinija su sa skupinom suradnika, pri pokušaju bijega preko granice, uhvatili talijanski gerilci i strijeljali (28. IV. 1945).

Nakon završetka II. svjetskog rata, u lipnju 1945. Komitet nacionalnog oslobođenja stvorio je koalicijsku vladu; premijer je bio Ferrucio Parri, a od prosinca 1945. A. De Gasperi. Nakon izbora u ožujku i travnju 1946. najutjecajnije su stranke postale Kršćanska demokracija (DC), Talijanska socijalistička stranka proleterskoga jedinstva (PSIUP) i Talijanska komunistička partija (PCI); 1946. premijer koalicijske vlade ponovno je bio De Gasperi (iz DC-a). Viktor Emanuel III. abdicirao je u korist sina Umberta II. (9. V. 1946), a na temelju referenduma proglašena je republika (18. VI. 1946). Predsjednikom je postao E. De Nicola, a nakon donošenja novog ustava (1948) L. Einaudi. Pariškim mirovnim ugovorom (10. II. 1947) Italija se odrekla posjeda i okupiranih područja na istočnoj obali Jadrana (Trst je postao dijelom slobodnog teritorija Trsta /STT/, do podjele 1954); izgubila je kolonije (Libiju, Eritreju i Talijansku Somaliju), Grčkoj je ustupila Dodekaneze, a Francuskoj manji teritorij u alpskom pograničju (regiju Briga-Tenda i područje oko Mont Cenisa). Početkom 1947. došlo je do rascjepa među socijalistima (PSIUP) pa je nastalo nekoliko socijalističkih stranaka (pojedine su sudjelovale u nekim vladama premijera De Gasperija, koji je bio na vlasti do 1953). God. 1949. Italija je bila među osnivačima NATO-a, a 1951. sudjelovala je u stvaranju Europske zajednice za ugljen i čelik (od 1957. EEZ); 1955. postala je članicom UN-a. Tijekom 1953–63. promijenilo se deset premijera iz redova DC-a; više puta premijeri su bili A. Fanfani (1954., 1958–59., 1960–63) i A. Segni (1955–57., 1959–60). Znatan ekonomski razvoj udvostručio je nacionalni dohodak (tijekom 1952–62) i pokrenuo seobe iz siromašnijega juga Italije prema sjeveru (posebno u tzv. industrijski trokut između Milana, Torina i Genove, kao vodećih privrednih središta). Dugotrajan politički problem bio je status Južnoga Tirola (→ alto adige), priznatog Italiji 1946. sporazumom s Austrijom. God. 1969. Italija je donijela tzv. paket mjera za Južni Tirol, radi ostvarivanja samouprave (višegodišnji pregovori s regionalnim vlastima zaključeni su 1992). S Jugoslavijom je Italija sporazumno razgraničila Slobodni Teritorij Trsta (1954), jadranski epikontinentski pojas (1968) i teritorijalno more u Tršćanskom zaljevu (1975); Osimskim sporazumima iz 1975 (ratificiranima 1977) riješena su sporna granična, imovinska i druga međudržavna pitanja. Od kraja 1960-ih postao je izraženiji politički terorizam. Eksplozija u banci u Milanu, u prosincu 1969 (sa 16 poginulih i stotinjak ranjenih), bila je prva veća teroristička akcija; pripisuje se neofašističkim organizacijama (njihovom se akcijom smatra i eksplozija na kolodvoru u Bologni 1980., s 85 mrtvih i oko 200 ranjenih). Selektivni terorizam primjenjivale su ekstremne ljevičarske skupine (Crvene brigade, Prva linija i dr.). Do 1983. održala se politička prevlast DC-a, s čestim koalicijskim vladama. Iz redova DC-a tijekom 1963–83. premijeri su više puta bili G. Leone (1963., 1968), A. Moro (1963–68., 1974–76), Mariano Rumor (1968–70., 1973–74) i G. Andreotti (1972–73., 1976–79). U koalicijskim vladama pod vodstvom DC-a sudjelovale su pojedine stranke ljevice, ali ne i Talijanska komunistička partija (PCI), unatoč znatnoj biračkoj potpori i političkom utjecaju. God. 1973. lider PCI-a E. Berlinguer predložio je tzv. povijesni kompromis, tj. suradnju s DC-om i ostalim demokratskim strankama (na izborima 1976. PCI je dobila 34% glasova, a DC 38%). Polovicom 1977. komunisti i demokršćani dogovarali su političku suradnju, uz protivljenje ekstremnih ljevičarskih i desničarskih krugova. Slabljenje političkog utjecaja PCI-a podupirale su i SAD radi održavanja svoje vojne i druge prisutnosti u Italiji te radi suzbijanja komunističkog pokreta u zapadnoeuropskim zemljama (tzv. eurokomunizam). Pošto su Crvene brigade u ožujku 1978. otele lidera DC-a A. Mora i ubile ga u svibnju 1978., Italija je bila u političkoj krizi. Predsjednik države G. Leone (DC) u lipnju 1978. odstupio je s položaja zbog korupcije; za novoga predsjednika izabran je (do 1985) socijalist A. Pertini, koji je stekao veliku popularnost. Na prijevremenim izborima 1979. najviše je glasova osvojio DC (oko 38%) te PCI (oko 30%); F. Cossiga (DC) formirao je (1979) koalicijsku vladu od demokršćana, socijaldemokrata i liberala (1980-ih u koalicijskim su vladama sudjelovali i republikanci te socijalisti). God. 1980. novo konzervativno vodstvo DC-a bilo je nesklono političkim dogovorima s komunistima, a potom je i PCI odustao od politike tzv. povijesnoga kompromisa te pokušavao surađivati sa strankama ljevice. Tijekom 1979–92. većina je premijera bila iz DC-a; 1981–82. premijer je bio Giovanni Spadolini iz Talijanske republikanske stranke (PRI), a 1983–87. B. Craxi iz Talijanske socijalističke stranke (PSI). Tijekom 1980-ih terorizam je uglavnom suzbijen (1969–86. bilo je oko 14 600 terorističkih napada s 415 mrtvih i 1180 ranjenih). Znatna prijetnja društvenoj stabilnosti ostao je organizirani kriminal. God. 1981. pad vlade izazvalo je otkriće urotničke skupine s više od 900 članova (navodno masonske lože P2, u kojoj su bili pojedini ministri, političari, šefovi obavještajnih službi, vojni zapovjednici i dr.). U rujnu 1982. ubijen je prefekt Palerma, general Carlo Alberto Dalla Chiesa, koji je nakon uspješnoga vođenja protuterorističkih akcija bio zadužen za borbu protiv mafije (potkraj 1987. u Palermu su osuđena 342 mafijaša). Raširena korupcija u političkim krugovima razotkrivena je 1992 (u akciji Čiste ruke) pa su pojedini stranački lideri (socijalista, republikanaca i dr.) odstupili s položaja. Od početka 1990-ih, s raspadom Jugoslavije, desničarske i neofašističke stranke obnovile su zahtjeve za revizijom Osimskih sporazuma i pretenzije na Istru, Rijeku i Dalmaciju. Uz potporu organizacija talijanskih izbjeglica nakon II. svjetskog rata (esuli), te je zahtjeve isticao desničarski Talijanski socijalni pokret (MSI); polovicom 1990-ih reorganiziran je u Nacionalni savez (NA). U prvoj polovici 1990-ih reorganizirale su se komunistička i demokršćanska stranka; PCI (1991) je postao Demokratska stranka ljevice, a DC (1993) Talijanska narodna stranka. Na izborima 1994. pobijedila je koalicija desnih stranaka, a premijerom je postao S. Berlusconi (lider stranke Naprijed Italijo). Na izborima 1996. pobijedila je koalicija lijevog centra Maslina: 1996–98. premijer je bio nestranački kandidat R. Prodi, a 1998–2000. socijaldemokrat M. D’Alema (iz Demokratske ljevice). Tijekom 1990-ih Italija je u okviru EU-a i NATO-a sudjelovala u smirivanju rata u Hrvatskoj i BiH; 1997. vodila je međunarodne vojne snage u humanitarnoj akciji u Albaniji (suočena je s porastom ilegalnog useljivanja, posebno prekomorskim putem iz Albanije); 1999. podupirala je zrakoplovne napade NATO-a na SR Jugoslaviju (znatnim su se dijelom izvodili iz baze kraj Aviana). Otkako je stranka Sjeverna liga 1996–97. pokušala izboriti neovisnost devet sjevernih regija, nazvanih Padanija, postao je izraženiji problem decentralizacije (ublažen je prijenosom pojedinih državnih ovlasti na regionalne razine od kraja 2001). Na izborima u svibnju 2001. pobijedila je koalicija desnih stranaka, nazvana Kuća slobode (najutjecajnije su u njoj Naprijed Italijo i Nacionalni savez, potom Sjeverna liga i dr.); za premijera je izabran (2001) S. Berlusconi. U ožujku 2002. u Rimu je protiv vladine socijalne politike prosvjedovalo oko dva milijuna demonstranata (protiveći se i terorizmu, obnovljenom ubojstvom vladina suradnika). Berlusconi je bio premijer do 2006. i ponovno 2008–11 (predvodio je koaliciju desnih stranaka). Nakon njegove ostavke premijer je bio Mario Monti (2011–13). Na parlamentarnim izborima u veljači 2013. nijedan stranački savez nije dobio većinu, što je otežalo formiranje vlade; iz redova Demokratske stranke premijer je bio Enrico Letta (2013–14), a od veljače premijer je Matteo Renzi. Od 2006. predsjednik je Giorgio Napolitano (reizabran 2013). Nakon neuspjeha na referendumu o ustavnoj reformi u prosincu 2016. premijer Renzi dao je ostavku; potom je premijerski položaj preuzeo Paolo Gentiloni (2014–16. ministar vanjskih poslova). Na izborima u ožujku 2018. većinu u parlamentu osvajaju desne i populističke stranke (Sjeverna liga, Pokret 5 zvijezda, Naprijed Italijo), a izbor premijera i vlade ponovno je otežan. Nakon kraće političke krize predsjednik republike Sergio Mattarella (na položaju od 2015) početkom lipnja 2018. podupro je predloženi sastav vlade i premijera Giuseppea Contea.

Hrvatsko iseljeništvo

Seljenje Hrvata u Italiju započelo je u XIII. st., no njihove pretežito trgovačke naseobine s vremenom su nestale i ostavile samo tragove u pokrajinama Marche, Abruzzi, Matera, Avellino, Salerno, Brindisi i Foggia. Prve veće skupine koje su se trajno očuvale stigle su u pokrajine Abruzzi i Molise u XV. i XVI. st. zbog osmanskog pritiska. One su se konstituirale kao hrvatska nacionalna manjina pod nazivom moliški (molizanski) Hrvati. Izbjeglice iz Slavonije i Dalmacije smješteni su od sredine XV. st. u gostinjac i bolnicu, koja je s vremenom prerasla u Hrvatski papinski zavod sv. Jeronima u Rimu, središnju ustanovu oko koje su se okupljali Hrvati u Italiji. Za osmanskih osvajanja dio Hrvata iselio se u Mletke, gdje su dugo vremena postojale hrvatske naseobine; nakon njih su ostali mnogobrojni toponimi, od kojih je najpoznatiji Riva dei Schiavoni. God. 1451. pretežito hrvatski trgovci osnovali su bratovštinu sv. Jurja i Tripuna, koja je imala veliku ulogu u očuvanju njihova kulturnog identiteta. U XIX. i na početku XX. st., vezano uz razvoj pomorskoga gospodarstva, u Trst su se useljavali mnogobrojni Hrvati. Pretpostavlja se da je prije I. svjetskog rata u Trstu živjelo oko 10 000 Hrvata, koji su imali razvijen društveni život, a posebno su mjesto zauzimali Slavjanska čitaonica, Hrvatska štedionica te novine Pučki prijatelj i Naša sloga. Nakon II. svjetskog rata među optantima i izbjeglicama iz hrvatskih krajeva koji su do tada bili u sastavu Italije nalazio se, uz Talijane, i znatan broj Hrvata, koji su u poslijeratnome razdoblju reemigrirali u druge zemlje ili izgubili nacionalni identitet. U posljednjim desetljećima XX. i na početku XXI. st. u Italiji borave Hrvati kao ekonomski, odnosno sezonski migranti. Računa se da je za vrijeme Domovinskoga rata i nakon njega u talijanskom turizmu sezonski zaposleno oko 30 000 hrvatskih građana. Hrvati u Italiji organizirali su svoje zajednice u Trstu, Milanu i Rimu, a one su se 2001. udružile u Savez zajednica Hrvata u Italiji sa sjedištem u Rimu.

Politički sustav

Po Ustavu od 22. XII. 1947 (na snazi od 1. I. 1948., uz mnogobrojne dopune i izmjene) Italija je republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Predsjednik republike šef je države i predstavlja jedinstvo naroda. Mandat mu je 7 godina (bez ograničenja u broju mandata); bira ga izborni kolegij koji čine zastupnici obaju domova, po 3 predstavnika vijeća regija i jedan predstavnik iz autonomne regije Valle ďAosta. Predsjednik republike ujedno je zapovjednik oružanih snaga. Proglašava zakone, ima i pravo suspenzivnoga veta na zakone prihvaćene u parlamentu, a na temelju konzultacija s predsjednicima Zastupničkoga doma i Senata, može raspustiti parlament. Predsjednik republike imenuje predsjednika Vijeća ministara, odnosno vlade, uz podršku parlamenta, a na temelju njegova prijedloga može imenovati i članove vlade, koje potvrđuje Parlament. Vijeće ministara obavlja izvršnu vlast; predsjednik Vijeća dužan je održavati jedinstvo polit. usmjerenja vlade i usklađivati djelatnost ministara. Vlada je za svoj rad odgovorna parlamentu. Zakonodavna vlast pripada dvodomnomu Parlamentu Italije (Parlamento Italiano), koji tvore Zastupnički dom (Camera dei Deputati) i Senat (Senato della Repubblica). Zastupnički dom ima 630 zastupnika, koje na općim, izravnim i tajnim izborima biraju građani (stranka ili koalicija stranaka koja je osvojila najviše glasova na izborima osvaja 54 posto svih mjesta u Zastupničkom domu dok se ostatak dijeli proporcionalno broju glasova svake stranke ili koalicija). Mandat je zastupnika 5 godina. Senat ima doživotne (senatori po pravu i imenovani) i izborne (315) senatore. Po zakonu, predsjednik republike nakon isteka predsjedničkoga mandata postaje doživotnim senatorom. Predsjednik republike imenuje 5 senatora iz redova uglednih građana, znanstvenika, umjetnika i književnika. Svaka regija na izravnim i tajnim izborima bira najmanje 7 senatora, regija Molise 2, a Valle d’Aosta jednoga senatora, izborna jedinica Talijana u inozemstvu bira 6 senatora. Senatori imaju mandat od 5 godina. Aktivno biračko pravo za Senat imaju svi građani s navršenih 25 godina života. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života (25 godina za Senat). Ustavni sud (Corte Costituzionale) ocjenjuje ustavnost zakona i rješava sukobe između države i regija. Ustavni sud ima 15 sudaca, od kojih trećinu imenuje predsjednik republike, trećinu parlament, a trećinu najviši redoviti i administrativni sudovi. Državni savjet (Consiglio di Stato) i Računski sud (Corte dei Conti) čine upravno sudstvo. Sudbenu vlast obavljaju Kasacijski sud, apelacijski sudovi, tribunali i prvostupanjski sudovi. Vrhovni savjet pravosuđa (Consiglio Superiore della Magistratura) najviša je sudbena vlast u državi. Država je podijeljena na 15 regija i 5 autonomnih regija. Poseban oblik autonomije i pravnoga statusa imaju: Sicilija, Sardinija, Valle d’Aosta, Friuli-Venezia Giulia te Trentino-Alto Adige. Regije imaju svoje organe vlasti: vijeća, koja su izborni organi, imaju zakonodavne ovlasti te mandat od 5 godina; vladu i predsjednika regije, koji je istodobno predsjednik vlade. Nacionalni praznik: Dan Republike, 2. lipnja (1946).

Jezik; književnost; knjižnice; filozofija; likovne umjetnosti; glazba; film

Jezik; književnost; knjižnice; filozofija; likovne umjetnosti; glazba; film  → talijani

Italija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28030>.