Izidor Seviljski, sv., hispanski teolog, filozof i povjesničar, crkveni naučitelj (Cartagena, između 560. i 570 – Sevilla, 4. IV. 636). Seviljski nadbiskup 599–633. Vrlo djelatan u vjerskom i političkom životu, organizirao Crkvu u vizigotskoj Hispaniji. Predsjedao IV. koncilom u Toledu (633), na kojem je ujednačena liturgijska disciplina u Španjolskoj. Branio je kršćanstvo od natruha poganske filozofije i kulture, zadržavajući samo ono što je izravno iskoristivo za vjeru. Posljednji značajni pisac kasne antike, koji je sačuvano znanje prenio cijeloj srednjovjekovnoj Europi djelom u 20 knjiga, Podrijetla riječi ili etimologije (Originum seu etymologiarum libri XX), opsežnom enciklopedijom o spoznajama gramatike, retorike, aritmetike, glazbe, astronomije, medicine, prava, povijesti, teologije, zoologije, poljodjelstva, ratnog umijeća i dr. Kao povjesničar napisao je Povijest Gota (Historia Gothorum), vjekopis svojega doba Veliki ljetopis (Chronica maiora) te, nastavljajući se na sv. Jeronima, spis O slavnim muževima (De viris illustribus), kojim se vjerojatno nadahnjivao i M. Marulić. Iz njega su crpili podatke mnogi srednjovjekovni pisci. Jedan od posljednjih koji su pisali starim klasičnim latinskim, ali je istodobno izbacio djela Vergilija i Ovidija iz knjižnice svojega biskupskoga dvora. Posljednji je zapadni crkveni otac.
