izvoz ili eksport (engl. export, od lat. exportare: iznijeti), prodaja i isporuka robe u inozemstvo ili obavljanje različitih usluga u korist drugih zemalja i njihovih rezidenata uz naplatu. Razlikuju se izvoz roba i izvoz usluga ili tzv. vidljivi i nevidljivi izvoz. Oba su posljedica međunarodne podjele rada, odnosno specijalizacije pojedinih zemalja u proizvodnji određenih dobara i usluga. Specijalizacija za određenu vrstu proizvoda i usluga temelji se na prirodnim ili stečenim relativnim prednostima pojedinih zemalja za proizvodnju određene vrste dobara, čime se povećava proizvodnost rada i smanjuju troškovi proizvodnje dobara i usluga koje se razmjenjuju među zemljama sudionicama u razmjeni. Izvoz određuje mjesto i obujam participacije u međunarodnoj podjeli rada, jer se prihodima od izvoza kupuju strana dobra i usluge. Povećanjem izvoza, zemlja povećava tržište za svoje proizvode i usluge te svoj proizvodni kapacitet i zaposlenost, a uvozom povećava obujam opskrbe domaćega tržišta po nižim cijenama i u širem asortimanu nego što bi to mogla iz vlastite proizvodnje, čime se ubrzava ekonomski rast i rast blagostanja u zemlji. Zato zemlje različitim mjerama potiču izvoz i proizvodnju za izvoz, posebice one vrste proizvodnje u kojima imaju izglede da proizvode uz relativno niže troškove nego u drugim vrstama proizvodnje. Opseg i struktura izvoza iz neke države ovise o mnogobrojnim čimbenicima, kao što su razlike u prirodnim uvjetima, u razvoju tehnologije i relativnoj proizvodnosti, u relativnim cijenama proizvoda, potražnji na različitim tržištima, tečajevima nacionalnih valuta, izvoznim i uvoznim organizacijama, organizaciji izvozne djelatnosti i u metodama prodora na strana tržišta itd. Uz određene pretpostavke u pogledu slobode i mogućnosti međunar. kretanja proizvodnih čimbenika, temeljni tokovi izvoza i uvoza mogu se objasniti načelom komparativnih prednosti, prema kojemu će jedna zemlja težiti izvozu onih proizvoda u proizvodnji kojih je učinkovitija od svojega vanjskotrgovinskoga partnera, a uvoziti one proizvode u proizvodnji kojih je manje učinkovita (D. Ricardo). Komparativne su prednosti dinamična kategorija, koja se mijenja s obzirom na razlike u brzini rasta, strukturi i tehničkom napretku pojedinih zemalja. – Za države koje imaju visok udio izvoza u domaćem bruto proizvodu kaže se da su izvozno orijentirane, a za one koje nastoje što veći udio vlastitih potreba zadovoljiti domaćim proizvodima kaže se da su orijentirane na supstituciju uvoza i slabiji rast izvoza. Izvozna orijentacija zemlje ostvaruje se kroz strukturu proizvodnje i učinkovitu organizaciju i promidžbu izvoznih aktivnosti te u pravilu rezultira bržim rastom cijeloga gospodarstva. Uza sve veću specijalizaciju, niže troškove prijevoza i komunikacija sve je veći dio proizvoda predmet međunarodne trgovine, kao što i udio usluga raste brže od udjela materijalnih dobara. Pritom velike zemlje u pravilu imaju manji udio izvoza u domaćoj proizvodnji nego manje zemlje, budući da one mogu imati raznovrsniju proizvodnju pa veći dio potreba mogu zadovoljavati vlastitim proizvodima.
Izvoz robe, kao i uvoz, evidentira se u vanjskotrgovinskoj bilanci preko naplate izvoza i plaćanja uvoza. Obično se nastoji da bilanca izvoza i uvoza bude što uravnoteženija, tj. da uvećani prihodi od izvoza budu približno jednaki uvećanim izdatcima za uvoz. Ako je, međutim, izvoz veći od uvoza, kaže se da zemlja ima izvozni višak (suficit) ili da joj je vanjskotrgovinska bilanca pozitivna, a ako je uvoz veći od izvoza, zemlja ima izvozni manjak (deficit) ili joj je vanjskotrgovinska bilanca negativna. Višak izvoza može se namiriti novčanim plaćanjem ili pretvoriti u kredit, jednako onako kao što se manjak može platiti novcem ili pretvoriti u dug. Trajnija neusklađenost izvoza i uvoza dovodi do neravnoteže u bilanci plaćanja, stvaranja dugova, poremećaja trgovinskih tokova i njihova smanjivanja. Osim izvoza roba i usluga izvoziti se može i kapital. Izvoz kapitala uvijek je izravno ili neizravno ulaganje kapitala u inozemstvu. Izravno je ono ulaganje kojim investitor ulaže svoja sredstva u proizvodnju dobara i usluga u inozemstvu, bez obzira na to gdje će ih poslije prodavati. Izravno je ulaganje i kupnja dionica poduzeća u inozemstvu, čime se stječe udio u njihovu kapitalu. Neizravno je ono ulaganje kojim se gospodarstvo strane zemlje ili sama strana država kreditira robnim kreditima, novčanim zajmovima i sl., s time da je dužnik dužan vratiti sav iznos duga i platiti ugovorenu kamatu. Izvoz kapitala u suvremenom je svijetu poprimio goleme razmjere i raznovrsne oblike i namjene, pa se odvija u svim smjerovima, kako među razvijenim zemljama, tako i između razvijenih i nerazvijenih zemalja. Smisao je izvoza kapitala ostvarivanje profita ili naplata kamata na kapital, koje su obično više u inozemstvu nego u vlastitoj zemlji.
