Jakovljević, Ilija, hrvatski književnik i publicist (Mostar, 22. X. 1898 – Zagreb, 28. X. 1948). Diplomirao 1926. na Pravnome fakultetu u Zagrebu. Radio kao odvjetnik te sudjelovao u zagrebačkome javnome životu kao pristaša Hrvatske seljačke stranke, novinar i urednik Luči, Narodne politike, Hrvatske obrane, Hrvatskoga dnevnika i Savremenika, u kojima je objavljivao političke uvodnike i feljtone s liberalno-demokratskim stajalištima. God. 1939–41. bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika. Zatočen u logoru u Staroj Gradiški 1941–42., a 1944. otišao u partizane. God. 1948. bio je uhićen pod optužbom da je u dosluhu s bivšim vođama HSS-a, pa je ubrzo, pod nerazjašnjenim okolnostima, umro u kaznionici.
Javio se na početku 1920-ih, pjesmama, pripovijetkama, esejima i feljtonima u listovima i časopisima. Pripadao je krugu književnika katoličke orijentacije, s osloncem na realističku tradiciju. Objavio Studije i feljtone (1919), zbirke pjesama Otrov uspomena (1940), punu gorčine i kobnih slutnja, i Liriku nevremena (1945), svjedočanstvo zatočeništva i stradanja u Staroj Gradiški prožeto kršćanskim humanizmom. Humanu, socijalnu zaokupljenost iznosio i u knjižici zavičajnih pripovijesti Zavičaj (1923) te u romanima Na raskrsnici (1925), U mraku (1945). Njegovi potresni zapisi o starogradiškome logoru objavljeni su u knjizi Konclogor na Savi (1999).
