Jugoslavija

ilustracija
JUGOSLAVIJA, delegacija šefova država sudionica konferencije nesvrstanih u Beogradu, rujan 1961.
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8

Jugoslavija, država nekoliko južnoslavenskih i drugih naroda koja je u razdoblju od 1918. do 2003. imala različit državni ustroj i naziv; u monarhijskom razdoblju: Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (1918), Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (1921), Kraljevina Jugoslavija (1929); pod komunističkom vlašću: Demokratska Federativna Jugoslavija – DFJ (1945), Federativna Narodna Republika Jugoslavija – FNRJ (1945), Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija – SFRJ (1963); nakon raspada SFRJ, Srbija i Crna Gora stvorile su (1992) Saveznu Republiku Jugoslaviju (2003. odustale su od imena Jugoslavija u nazivu državne zajednice).

Monarhijska Jugoslavija

Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevstvo SHS) nastalo je 1. XII. 1918. ujedinjenjem kraljevina Srbije i Crne Gore s Državom Slovenaca, Hrvata i Srba (proglašenom 29. X. 1918. na području južnoslavenskih zemalja propale Austro-Ugarske). Nakon mirovnih sporazuma s Austrijom (10. IX. 1919), Bugarskom (29. XI. 1919) i Madžarskom (7. VI. 1920) te sporazuma o granici s Italijom (12. XI. 1920), Kraljevstvo SHS obuhvaćalo je oko 248 700 km² (247 542 km² prema drugim procjenama): Srbija 90 251 km², Hrvatska, Slavonija i Dalmacija 56 536 km², Bosna i Hercegovina 51 119 km², Vojvodina (Banat, Bačka, Baranja) 19 339 km², Slovenija (Kranjska, Štajerska i dr.) 16 197 km² i Crna Gora 15 264 km². U ukupnom stanovništvu (oko 12 mil. st. 1918), ni jedna nacionalna ni vjerska zajednica nije imala apsolutnu većinu. Prema udjelu u stanovništvu (1918) najviše je bilo Srba (38,8%), a zatim Hrvata (23,7%), Slovenaca (8,5%), Muslimana (6%), Makedonaca (4,8%), Nijemaca (4,2%), Madžara (3,9%), Albanaca (3,6%) i dr. Prema vjerskom sastavu (1921) najviše je bilo pravoslavaca (46,6%) te rimokatolika i grkokatolika (41,2%); ostali su bili muslimani (11,1%) te protestanti, židovi i dr.

Kraljevstvo SHS bilo je parlamentarna monarhija pod srbijanskom dinastijom Karađorđevića (regent Aleksandar proglasio je ujedinjenje). Politički je bilo nestabilno zbog unutarnjih podjela oko rješavanja nacionalnoga pitanja i državnog uređenja. Izražena je bila srbijanska prevlast u državnim ustanovama, zasnovana na centralističkom uređenju i tumačenju ujedinjenja kao kontinuiteta srpske države. Bila je pobijana federalizacija (zahtijevana napose od hrvatskih stranaka) i politička afirmacija manjinskih naroda (Bošnjaka Muslimana, Makedonaca, Crnogoraca i dr.). Među vodećim centralističkim i monarhističkim strankama bile su srbijanska nacionalistička Narodna radikalna stranka (NRS) N. Pašića te unitaristička Jugoslavenska demokratska stranka (JDS) S. Pribićevića. Na izborima za ustavotvornu skupštinu, održanima 28. XI. 1920., te su stranke ostvarile relativnu većinu i osigurale donošenje prvoga (Vidovdanskog) ustava 28. VI. 1921 (unatoč bojkotu većine nesrpskih stranaka). Ustavom je učvršćeno centralističko uređenje, osnaženo i administrativno-teritorijalnom podjelom na 33 oblasti (1922), kojom je prekinut kontinuitet državnosti pojedinih povijesnih pokrajina i zemalja.

U prilikama obilježenima međunacionalnim suprotnostima, gospodarskom nerazvijenošću i političkim krizama (1928. atentat na S. Radića, čelnika Hrvatske seljačke stranke), kralj Aleksandar proglasio je diktaturu 6. I. 1929 (bio je ukinut ustav, skupština je bila raspuštena, a političke stranke bile su zabranjene); država je preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju i podijeljena na devet banovina (prostorno manja, deseta banovina, bila je Uprava grada Beograda). Formalno je ustavna monarhija bila obnovljena oktroiranim ustavom 3. IX. 1931., a izborna pobjeda (6. XI. 1931) bila je osigurana režimskoj Jugoslavenskoj nacionalnoj stranci. Kraljevina Jugoslavija ideološki se zasnivala na jugoslavenskom unitarizmu, no uglavnom je zastupala velikosrpske interese. Otpor su joj pružale opozicijske stranke i skupine, od zagovornika nacionalnoga pluralizma i federalizma do separatističkih stranaka i organizacija. Pristaše ustaške organizacije, u suradnji s radikalnim makedonskim nacionalistima (VMRO), ubili su kralja Aleksandra u Marseilleu (9. X. 1934), a vlast je potom preuzeo knez Pavle Karađorđević, na čelu Kraljevskog namjesništva stvorenog u ime maloljetnoga prijestolonasljednika Petra II. Destabilizirajuće hrvatsko-srpske odnose pokušavalo se riješiti dogovorom između premijera (od 1939) D. Cvetkovića i V. Mačeka, vođe Hrvatske seljačke stranke. Njihov sporazum o stvaranju autonomne Banovine Hrvatske sklopljen je 26. VIII. 1939; time je bilo narušeno dotadašnje unitarističko načelo po kojem administrativno-teritorijalna podjela nije bila moguća na nacionalnoj osnovi.

U međunarodnim odnosima, jugoslavenska se država od nastanka 1918. oslanjala na Francusku i Veliku Britaniju, nastavljajući vanjsku politiku Srbije. Kraljevstvo SHS počelo je zaključivanje mirovnih ugovora 28. VI. 1919. s Njemačkom, a završilo 10. VIII. 1920. s Turskom. Jugoslavenski zahtjevi prema austrijskom pograničju (etnički slovenski dio Koruške) nisu bili prihvaćeni na osnovi plebiscita održanoga 10. X. 1920. Prema tajnoj nagodbi sa silama Antante (Londonski sporazum iz 1915), Italija je zahtijevala dijelove južnoslavenskih zemalja. Spor je riješen Rapallskim ugovorom (12. XI. 1920), kojim je Kraljevstvo SHS Italiji priznalo Trst, Goricu, Gradišku i dio Kranjske, Istru bez područja općine Kastav, otoke Cres, Lošinj, Lastovo, Palagružu (s pripadajućim manjim otocima) i grad Zadar. Tim teritorijalnim promjenama i talijanskim prisvajanjem Rijeke (priznatim Rimskim ugovorima 27. I. 1924) više od 500 000 Hrvata i Slovenaca ostalo je izvan jugoslavenske države. Od 1920. sklopila je više ugovora o obrambenom savezu s Čehoslovačkom i Rumunjskom (tzv. Mala Antanta). Obrambeni savez zaključila je 1934. s Grčkom, Rumunjskom i Turskom (Balkanski pakt). Nakon atentata na Aleksandra I. (1934), Jugoslavije se više vezala uz fašističke zemlje pa je 25. III. 1941 (pod vladom D. Cvetkovića i V. Mačeka) pristupila Trojnomu paktu. Uslijedile su demonstracije u Beogradu te državni udar generala D. Simovića (27. III. 1941); kralj Petar II. bio je proglašen punoljetnim. Njemačka i Italija napale su Jugoslaviju 6. IV. 1941 (uz sudjelovanje bugarskih i madžarskih snaga) te do 17. IV. 1941. porazile jugoslavensku vojsku (kralj i vlada izbjegli su u inozemstvo). Njemačka i Italija podijelile su jugoslavenski teritorij na interesna područja, neke su dijelove anektirale, a pojedine ustupile Madžarskoj, Bugarskoj i Albaniji. Pod ustaškim režimom uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH), a Njemačka je u Srbiji uspostavila komesarijat, koji će poslije zamijeniti kvislinška vlada.

Socijalistička Jugoslavija

Tijekom II. svjetskog rata KP Jugoslavije (KPJ; zabranjena od 1921), pod vodstvom J. Broza-Tita, uspješno je organizirala partizanski oružani otpor okupatorima i njihovim saveznicima, snagama NDH i ostatcima kraljevske vojske (četnici). Od kraja 1942. partizanski je pokret stvarao političko–predstavnička tijela (→ AVNOJ i dr.), kao osnovicu za federalno uređenje poratne Jugoslavije. U borbi za diplomatsko priznanje, Tito je pristao (1944) na sudjelovanje dijela građanskih stranaka u prijelaznoj vlasti i izborima, no njihov veći utjecaj bio je blokiran. Privremena vlada Demokratske Federativne Jugoslavije, pod Titovim predsjedništvom, osnovana je u ožujku 1945. i priznata od Velike Britanije, SAD-a i SSSR-a. Nakon prvih poratnih izbora (11. XI. 1945), KPJ zadržala je vlast i uspostavila jednopartijski režim. Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ) proglašena je 29. XI. 1945 (svrgnuta dinastija Karađorđevića bila je lišena svih prava). Tito je bio imenovan za premijera, a 14. I. 1953. postao je predsjednik republike. Ustav FNRJ donesen je 30. I. 1946., a do početka 1947. doneseni su i ustavi republika (Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Slovenije, Srbije i Hrvatske). Uspostavljanje republika provedeno je uz znatne izmjene teritorija južnoslavenskih zemalja ujedinjenih 1918. Hrvatska je sjedinila područje nekadašnje Hrvatske i Slavonije, Dalmaciju, područje Rijeke i veći dio Istre, dobila je Međimurje i Baranju, a ustupila istočni Srijem (Srbiji) te Boku i južno primorje (Crnoj Gori, koja je Srbiji ustupila Metohiju). Od nekadašnje južne Srbije stvorena je Makedonija, a Vojvodina je ušla u sastav Srbije. Sloveniji je pripojeno Prekomurje, a nakon razgraničenja s Italijom (1947., 1954) i dio teritorija ustupljenoga Rapallskim ugovorom (veći dio Istre sjedinjen je Hrvatskoj). Uglavnom nepromijenjene ostale su granice Bosne i Hercegovine, koja je Crnoj Gori ustupila područje Sutorine. U Srbiji su 1945. formirane Autonomna Pokrajina Vojvodina i Autonomna Kosovsko–Metohijska Oblast (od 1963. Autonomna Pokrajina Kosovo). Od kraja 1950-ih, nakon dovršena razgraničenja prema susjednim državama, FNRJ je obuhvaćala oko 255 800 km²: Srbija 34,5% (88 361 km²), Hrvatska 22,1% (56 542 km²), BiH 20% (51 129 km²), Makedonija 10,1% (25 713 km²), Slovenija 7,9% (20 251 km²) i Crna Gora 5,4% (13 812 km²). Oko 8,4% teritorija FNRJ obuhvaćala je Vojvodina (21 506 km²), a 4,3% Kosovo i Metohija (10 887 km²); Vojvodina je obuhvaćala 24,3% srbijanskoga teritorija, a Kosovo i Metohija 12,3%.

Prema udjelu u ukupnom stanovništvu (16,93 mil. st. 1953) najviše je bilo Srba (41,6%), Hrvata (23,4%) i Slovenaca (8,8%), a zatim neopredijeljenih Jugoslavena (5,9%), Makedonaca (5,3%), Šiptara, tj. Albanaca (4,5%), Madžara (3%), Crnogoraca (2,8%), Turaka (1,5%) i dr. Većina neopredijeljenih Jugoslavena bili su Muslimani, kojima je pod tim imenom nacionalna zasebnost priznata tijekom 1960-ih. Nacionalna se struktura stanovništva u idućim godinama promijenila: 1981. u ukupnom stanovništvu SFRJ (22,4 mil.) Srba je bilo 36,3%, Hrvata 19,8%, Muslimana 8,9%, Slovenaca 7,8%, Albanaca 7,7%, Makedonaca 6%, Crnogoraca 2,6%, Madžara 1,9% i dr.

U međunarodnim odnosima Jugoslavija se priklanjala komunističkim državama. Ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći sa SSSR-om bio je potpisan 11. IV. 1945. Odnosi sa SAD-om i Velikom Britanijom bili su pogoršani zbog ulaska Jugoslavenske armije u Julijsku krajinu i u Korušku (povukla se u lipnju 1945), kojih je dijelove Jugoslavija zahtijevala pozivajući se na njihov etnički sastav (pri određivanju austrijskih granica 1949. ti zahtjevi nisu bili prihvaćeni). Na prijepornom teritoriju sjeverozapadne Istre i Trsta, savezničke sile pobjednice dogovorile su 2. VII. 1946. stvaranje Slobodnoga Teritorija Trsta (STT). Mirovni ugovor s Italijom Jugoslavija je potpisala u Parizu 10. II. 1947., a status STT-a opterećivao je međusobne odnose sve do sporazuma o njegovoj podjeli 5. X. 1954. Time je Jugoslavija dovršila sjedinjenje većega dijela teritorija (8262 km²) koji je sporazumima u Rapallu (1920) i Rimu (1924) bio priznat Italiji (ostala sporna pitanja s Italijom konačno su riješena 1975. Osimskim sporazumima). U drugoj polovici 1940-ih Jugoslavija je pomagala komunističku gerilu u Grčkoj i režim u Albaniji, a s Bugarskom je pokušavala ostvariti federaciju (→ bledski sporazumi). Odbijanje jugoslavenskog vodstva da se podredi SSSR-u izazvalo je 1948. politički sukob (→ informbiro), a potom sovjetsku blokadu Jugoslavije. Razlaz sa SSSR-om uzrokovao je podjele unutar KPJ i političke progone (→ goli otok). Tijekom sovjetske blokade 1950-ih Jugoslavija je primala pomoć iz zapadnih država, a 1953–54. bila je u savezu s Grčkom i Turskom (→ balkanski savezi). Od polovice 1950-ih odnosi sa SSSR-om postupno su poboljšavani, s povremenim krizama zbog jugoslavenskih osuda sovjetske vojne intervencije u Madžarskoj (1956) i Čehoslovačkoj (1968). U polovici 1950-ih Jugoslavija je bila među osnivačima pokreta nesvrstanih, koji se suprotstavljao dominaciji velesila u međunarodnim odnosima (prva konferencija 25 nesvrstanih država bila je održana 1–6. IX. 1961. u Beogradu). U blokovski podijeljenoj Europi jugoslavenska politika nesvrstanosti i neutralnosti bila je čimbenik sigurnosti pa je imala znatnu međunarodnu potporu.

Unutar Jugoslavije komunistička je vlast provodila revolucionarne mjere (1945–49) poput konfiskacije imovine, nacionalizacije, kolektivizacije i dr. Uz suđenja ratnim zločincima organizirana su i mnogobrojna politička suđenja. Njemačka manjina uglavnom je protjerana, a državna represija bila je osobito izražena na Kosovu. Početkom studenoga 1952. KPJ bila je preustrojena u SK Jugoslavije (SKJ). U partijsko vodstvo (Izvršni komitet CK), na čelu s Titom, postavljeni su V. Bakarić, M. Đilas, E. Kardelj, A. Ranković i dr. U partijskom i državnom vodstvu sučeljavala su se različita mišljenja o socijalističkom uređenju Jugoslavije. Zagovornicima samoupravljanja, državne decentralizacije i veće samostalnosti jugoslavenskih republika suprotstavljali su se pristaše državnog socijalizma zasnovanoga na strogom centralizmu i apsolutnom državno–partijskom nadzoru. S novim ustavom (7. IV. 1963) osnaženo je društveno samoupravljanje, a FNRJ je preimenovana u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju (SFRJ). Od 1964. federacija se nastojala reformirati radi jačanja političkih i gospodarskih ovlasti republika. Sukobi u vrhu vlasti doveli su do smjene potpredsjednika republike A. Rankovića u srpnju 1966 (→ brijunski plenum), čime je oslabljena centralistička struja u državnom i partijskom vodstvu. Početkom lipnja 1968. došlo je do studentskih demonstracija sa zahtjevima za bržom demokratizacijom. U protestima na Kosovu, u studenome 1968., iznošeni su i separatistički zahtjevi. Ograničena društvena liberalizacija potkraj 1960-ih i na početku 1970-ih kratkotrajno je omogućila slobodnije političko izražavanje, pa se u Hrvatskoj razvio nacionalno–demokratski pokret (→ hrvatsko proljeće). Nakon Titove kritike o porastu nacionalizma i slabljenju Jugoslavije, smijenjena su politička vodstva Hrvatske (u prosincu 1971) i Srbije (u listopadu 1972), čime je zaustavljen proces demokratizacije. No, suverenitet republika osnažen je donošenjem novog ustava SFRJ 1974., koji je imao i konfederalne sadržaje.

Nakon Titove smrti (1980), funkcije predsjednika republike preuzelo je kolektivno Predsjedništvo (sastavljeno od po jednog predstavnika republika i pokrajina). Tijekom 1980–81. izbijali su radnički štrajkovi širom države, a na Kosovu i albanske demonstracije radi odcjepljenja od Srbije. U drugoj polovici 1980-ih obnovljena su politička sučeljavanja republičkih vodstava oko pitanja državnog uređenja, političkog pluralizma, republičkih ekonomija i dr. Osnaženi su različiti nacionalni zahtjevi te unitarističko jugoslavenstvo, napose u Srbiji i u vrhu Jugoslavenske narodne armije (JNA). God. 1989. Srbija je ukinula autonomiju Kosovu i Vojvodini (uslijedile su albanske demonstracije na Kosovu, s dvadesetak poginulih), podredila vodstvo Crne Gore, i time ostvarila znatan utjecaj u Predsjedništvu SFRJ. Tijekom 1989–90. u jugoslavenskim republikama stvorene su nekomunističke političke stranke. Posljednji kongres SKJ održan je u siječnju 1990. u Beogradu, a komunistička vodstva Slovenije i Hrvatske napustila su kongres zbog neslaganja s unitarističkom i velikosrpskom politikom SK Srbije (pod vodstvom S. Miloševića). Tijekom 1990. u jugoslavenskim su republikama održani višestranački izbori, na kojima su uglavnom pobijedile nacionalne stranke. Reformirani komunisti ostali su na vlasti jedino u Srbiji i Crnoj Gori. Kroz Predsjedništvo SFRJ (uz potporu vrha JNA) odbacivali su slovenske i hrvatske zahtjeve za punom suverenošću republika i preustrojem SFRJ u konfederaciju. Od polovice 1990. Srbija i Crna Gora podupirale su srpsku pobunu u Hrvatskoj (→ domovinski rat), što je ubrzalo raspad SFRJ. Slovenija i Hrvatska proglasile su 25. VI. 1991. neovisnost, nakon čega je JNA vojno intervenirala, ali se nakon sukoba u srpnju 1991. povukla iz Slovenije, a nakon agresije i iz Hrvatske početkom 1992. U rujnu 1991. referendumom se za neovisnost očitovala i Makedonija, a u listopadu 1991. BiH je nakon referenduma donijela memorandum o suverenitetu. Radi rješavanja jugoslavenske krize, Europska zajednica (EZ) pokrenula je u rujnu 1991. mirovnu konferenciju. Njezina arbitražna komisija zaključila je 7. XII. 1991. da je SFRJ u procesu dezintegracije. Članice EZ-a su 16. XII. 1991. odlučile priznati neovisnost jugoslavenskim republikama (pod uvjetom da one ispunjavaju određena demokratska načela), pa je 15. I. 1992. priznata neovisnost Hrvatskoj i Sloveniji, a 7. IV. 1992. Bosni i Hercegovini (22. V. 1992. primljene su u UN).

Savezna Republika Jugoslavija

Srbija i Crna Gora proglasile su 27. IV. 1992. Saveznu Republiku Jugoslaviju (SRJ), s predsjednikom (1992–93) D. Ćosićem. SRJ je obuhvaćala 102 173 km², a prema popisu iz 1991. imala je 10,4 milijuna stanovnika: Srba 62%, Albanaca 17% (procjena), Crnogoraca 5%, Madžara 3%, Muslimana 3%, i dr. Tijekom 1992–95. SRJ je bila pod međunarodnim trgovinskim sankcijama zbog sudjelovanja u ratu protiv Bosne i Hercegovine. Unutar SRJ politički je dominirala Srbija. Njezin predsjednik (1989–97) S. Milošević bio je 1997. izabran za predsjednika SRJ. Zbog represije nad kosovskim Albancima, snage NATO-a su od 24. III. 1999. napadale strateške ciljeve u SRJ. Nakon sporazumnoga povlačenja jugoslavenske vojske, na Kosovu je uspostavljena privremena uprava UN-a i nadzor snaga NATO-a (od 12. VI. 1999). Zbog podređenoga položaja unutar SRJ, Crna Gora je od 1997. težila samostalnijoj politici. Izmijenila je financijski sustav, uspostavila vlastitu policiju i graničnu kontrolu i najavljivala neovisnost. Od kraja 1990-ih SRJ kao zajednička srbijansko–crnogorska država praktički nije funkcionirala. U rujnu 2000. za predsjednika SRJ izabran je V. Koštunica, čelnik Demokratske stranke Srbije i kandidat udružene opozicije (Demokratska opozicija Srbije – DOS). Promjena vlasti olakšala je prijam SRJ u UN (1. XI. 2000) i u druge međunarodne organizacije. Odnose unutar SRJ promijenila je i pobjeda DOS-a na parlamentarnim izborima u Srbiji, u prosincu 2000. Uz sudjelovanje Europske unije, savezni i republički lideri dogovorili su (14. III. 2002) preuređenje SRJ u novu državnu zajednicu nazvanu Srbija i Crna Gora, što je provedeno donošenjem Ustavne povelje od 4. II. 2003. Ta se zajednica raspala 2006. osamostaljenjem Crne Gore.

Jugoslavija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=29463>.