kajkavsko narječje

kajkavsko narječje, jedno od triju narječja (uz čakavsko i štokavsko) hrvatskoga jezika, nazvano prema upitnoj zamjenici kaj. Prije osmanskih provala zauzimalo je mnogo veći prostor nego danas (nakon doseljenja Hrvata, sigurno je bilo rašireno u velikom dijelu zapadne Slavonije), ali se on znatno smanjio povlačenjem pučanstva pred Osmanlijama prema sjeverozapadu. Danas se kajkavski govori pretežno sjeverno od Kupe u tri bivše županije nekadašnje građanske Hrvatske (Varaždinskoj, Zagrebačkoj i Bjelovarsko-križevačkoj), u dijelu Gorskoga kotara, u Međimurju, u zapadnoj Madžarskoj te u Slovačkoj oko Bratislave (Hrvatski Grob), gdje su se kajkavci nastanili u XVI. st. sklonivši se pred Osmanlijama.

Iako kajkavski ima određen broj osobina koje ga približuju slovenskomu, po svojem sastavu on pripada hrvatskomu jeziku. Poput čakavskoga, kajkavski je bolje od štokavskoga očuvao mnogobrojne arhaične značajke u glasovlju, oblicima, sintaksi i leksiku. Aleksandar Belić podijelio je kajkavske govore prema refleksu praslavenskih glasovnih skupova tj i dj na tri skupine: istočnu skupinu istočno od crte Varaždin–Zagreb s refleksima č (sveča) i đ (dž) (međa ili medža), sjeverozapadnu skupinu zapadno od crte Varaždin–Zagreb, iznad rijeke Save, s refleksima č (sveča) i j (meja) te jugozapadnu skupinu južno od rijeke Save s refleksima ć (sveća) i j (meja). Stjepan Ivšić, na temelju suvremene akcentuacije, dijeli kajkavske govore na konzervativne (zapadno od crte Varaždin–Zagreb) i revolucionarne (istočno od te crte). Pritom konzervativni govori čuvaju stariji akcenatski sustav (ˋˋ, ˆ i ˜), a revolucionarni govori u mnogočemu pokazuju otklon od toga sustava. Obje su te podjele izvršene približno, a danas se kajkavsko narječje najčešće dijeli na 6 dijalekata. Istočni su krajevi nedvojbeno pod određenim utjecajem štokavskoga narječja u akcentuaciji, glasovlju i morfologiji, sjeverozapadni pod utjecajem slovenskoga, a jugozapadni pod utjecajem čakavskoga narječja.

Od davnina, a po zemljopisnom položaju i danas, kajkavsko narječje bilo je u užem jezičnom dodiru sa slovenskim jezikom i sjeverozapadnim dijelom čakavskoga narječja, pa su im mnogobrojne glasovne, morfološke, sintaktičke i leksičke osobine jednake ili slične. No neosporno je da su sve te osobine u kajkavskom narječju, kao i u sjeverozapadnoj čakavštini, starije nego u štokavskom narječju, koje je razvilo nove jezične značajke. Neke stare osobine kajkavskoga narječja bile su u prošlosti zajedničke svim hrvatskim narječjima, a neke su se razvile samostalno na kajkavskom području.

Glavne su današnje glasovne značajke kajkavskoga: otvorenost, zatvorenost i diftongacija samoglasnika u mnogim mjesnim govorima. Poluglasi (ъ, ь) dali su refleks zatvoreni ẹ (dъska > dẹska, pьsъ > pẹs), jat (ě) je dao također ẹ (bẹli, svẹt, dẹca), ali se u većem dijelu Zagorja u dugim slogovima govori diftong ie (biẽli, sviȇt, diēcȁ, mliēkȅ itd.), stari nazalni ǫ dao je u (mǫžь > muž, mǫtiti > mutiti), ili zatvoreni ọ (mọž, mọtiti), nazalni vokal ę dao je e, najčešće izrazito otvoren (ȩ, æ), (pętь > pet ili pȩt, pæt); silabički 61795 dao je u *(pь61795> pun) ili (pọn). U nekim govorima dugi samoglasnici razvili su se u diftong (Bednja: stȃori, krēivȅc, d′išȁ, gyȇl < guol prema štokavski stari, krivac, duša, gol). Slogotvorni 61987 dobiva kadšto ispred sebe popratni samoglasnik (najčešće otvoreno ȩ ili æ: pȩrst ili pærst), osobito pod naglaskom; glas l na kraju riječi i na kraju sloga ostaje neizmijenjen (rekel, znal, posel, poldan: podne); stara suglasnička skupina čr obično ostaje neizmijenjena (črn, črv); stari glasovni skup skj, stj i sk+e, i daje šč (dvorišče, proščenje; ali ima i prijelaza šč > š: dvoriše); palatalni suglasnik lj često se depalatalizira (prijatel, lubiti); palatalni nazal nj nerijetko se zamjenjuje sa jn (kojn) ili n (svinče); nekadašnji palatalni r’ čuva uza se palatalni element j (zorja, morjȩ); stari prijedlog i skupina redovito se čuvaju (v senci, vnuk, vzeti); zvučni suglasnici na kraju riječi u apsolutnoj pauzi izgovaraju se bezvučno (muš, zdraf, vrak, mjesto muž, zdrav, vrag, usporedi muža, zdravi, vraga). U velikoj većini kajkavci danas ne razlikuju č i ć (čelo, počinuti i noč, dišeči). Starija je značajka kajkavskoga (svojstvena i sjeverozapadnome dijelu čakavskoga narječja) gubitak glasa i u prijedlogu iz kada je taj prijedlog složen s drugom riječju (zgubil, zginuti, zlizan).

U morfologiji se u mnogim govorima čuvaju stariji nastavci, osobito razlika u nastavcima za dativ, lokativ i instrumental množine u imenica svih rodova (težakom, /pri/ težakeh, /s/ težaki; ženam, ženah, ženami). Gotovo se posve izgubio poseban oblik za vokativ, a mjesto njega se redovito upotrebljava oblik nominativa (Prijatel moj stari, zakaj tak šumiš?; Čuj i ti, moja duša!). Instrumental jednine imenica a-osnova obično ima nastavak -u ili -um (ženu/m/, vodu/m/). Jednosložne imenice muškoga roda imaju samo kratku množinu i ne pretvaraju k, g, h u c, z, s (vuki, lugi, duhi). Genitiv množine muškoga roda obično se završava na -ov/-ev prema starim u-osnovama: dečkov (dečkof), konjev (konjef); genitiv ženskoga roda u množini je kratak: žen, lopat. Komparativ se često tvori starim nastavkom -eji (starẹji, novẹji), a najčešće nastavkom -ši (gorši, bolši, slajši, vekši, starẹjši), ali nisu rijetki ni analitički genitivi (bolj stari, bolj novi, bolj slatki itd.). Pokazne zamjenice čuvaju u nominativu muškoga roda još stari oblik: ov (ali i: oviȇ, tiȇ, oniȇ). Pridjevi djelomično još čuvaju i imensku deklinaciju (na prašni cesti). U konjugaciji se izgubila upotreba imperfekta, aorista i glagolskog priloga prošlog. Budućnost se izriče svršenim oblikom prezenta glagola biti i glagolskim pridjevom radnim ili pak prezentom svršenih glagola (budem /bum, bom/ došel, dojdem zutra k tebi). U mnogim govorima čuva se razlika između infinitiva i supina (neče spati prema ide spat, počeli sme kopati prema išli sme kopat). Za sve kajkavce karakteristična je česta upotreba deminutiva i hipokoristika sa sufiksom -ek (tatek, mamek, sirek, volek, oslek). I inače su deminutivi česti (kava-kavica, vino-vinčeko, mleko-mlekeco, mama-mamica), osobito od nekih osobnih imena, gdje se nerijetko na deminutivni oblik dodaje novi deminutivni sufiks (Jožek, Jožiček pa i Jožičiček, Anka, Ankica i Ankičica itd.). Kako su kajkavski krajevi dugo u blizini područja njemačkoga i madžarskog jezika, a nekoliko su se stoljeća razvijali u okviru državnih zajednica s Madžarskom i Austrijom, trgovci su se pak i obrtnici odgajali većinom u tim zemljama, u kajkavski je ušao velik broj riječi iz njemačkoga i nešto riječi iz madžarskoga jezika (šostar, tišler, vekslati, marod, furt itd.; beteg, betežen, kinč/kindž, džunč/džundž itd.). Njemačkih utjecaja ima i u sintaksi (npr. sem ga ne videl prema njemački Habe ihn nicht gesehen); mnogi pridjevi preuzeti iz njemačkoga ne mijenjaju se ni prema rodu ni prema broju (on je feš dečko, ona je feš puca, oni su feš, bila je marod, melja je falj: brašno je jeftino).

Kajkavskim narječjem pisali su književnici od XVI. do polovice XX. st. (Antun Vramec, Ivanuš Pergošić, Nikola Krajačević, Baltazar Milovec, Gabrijel Jurjević, Juraj Ratkaj i dr.). Iako su i kajkavci u XIX. st. prihvatili štokavski za osnovicu hrvatskoga književnog jezika, povremeno se u XX. st. javljaju i književni tekstovi na kajkavskome (Antun Gustav Matoš, Miroslav Krleža, Dragutin Domjanić, Tomislav Prpić, Stjepko Ostroški, Fran Galović, Mijo Stuparić, Mihovil Pavlek Miškina, Ivan Goran Kovačić, Nikola Pavić i dr.).

kajkavsko narječje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.2.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=29817>.