STRUKE:

kapitalizam

kapitalizam (franc. capitalism, njem. Kapitalismus, od kapital), tip ekonomske organizacije i djelovanja u društvu, koji se zasniva na: 1) privatnom vlasništvu i nadzoru nad ekonomskim sredstvima proizvodnje (kapitalu), pri čemu su vlasnici kapitala razdvojeni od rada potrebnoga za njegovu proizvodnju i oplodnju; 2) usmjeravanju ekonomske djelatnosti na stvaranje profita, a nju provode poduzetnici ili kapitalisti kao društveni akteri koji kombiniraju kapital, rad, sirovine, strojeve, patente i dr. te na taj način nude dobra i usluge računajući na njihovu tržišnu potražnju; 3) tržištu kao regulatoru te djelatnosti, na kojem se susreću proizvođači i potrošači, razmjenjuju i raspodjeljuju dobra i usluge, odnosno pregovaraju, a konačan se rezultat izražava u cijenama, koje su informacije o relativnim rijetkostima, što ekonomskim agentima omogućuje donošenje odluka o kupnji, prodaji, ulaganjima i štednji, a to pogoduje efikasnosti sveukupnog ekonomskog djelovanja i instrumenata koji takvo djelovanje podržavaju (zakonskih propisa i državnim ustanova koje štite interese ulagača i sigurnost uloženoga); 4) prisvajanju profita od strane vlasnika kapitala, što dijelom podliježe državnom oporezivanju; 5) radu radnika kao slobodnih aktera, koji na tržištu rada prodaju svoju fizičku i umnu radnu snagu koja proizvodi dobra i usluge.

Kapitalizam je dinamični oblik ekonomske djelatnosti koji se stalno razvija. Ugrađen je u temelje moderne civilizacije s prvotnim ciljem da beskonačno uvećava proizvodnju i potrošnju dobara i usluga. Taj je rast povezan sa znanstvenim i tehničkim razvojem, koji pak omogućuje povećavanje efikasnosti proizvodnog aparata, širenje potrošnje po sve nižim relativnim cijenama na sve širi krug potrošača. Kapitalizam se najprije razvio tijekom uspona industrijalizacije u XVIII. st. u Engleskoj, da bi poslije potisnuo starije oblike lokalne proizvodnje i tržišta te zavladao sveukupnim ekonomskim životom. Neki elementi kapitalizma, primjerice profit iz najamnoga rada, razvili su se u trgovačke djelatnosti predindustrijske europske ekonomije srednjovjekovnog razdoblja, a u Engleskoj je postojao prilično razvijen sustav kapitalističke poljoprivrede barem stoljeće i pol prije početka industrijalizacije. Pa ipak, tek s industrijskom revolucijom taj se sustav proizvodnje i privređivanja razvija punom snagom, i to zahvaljujući prije svega dobrovoljnom i prisilnom egzodusu seljaštva, što je dovelo do stvaranja velike količine raspoložive radne snage uz istodobnu koncentraciju kapitala (iz trgovine i poljoprivrede) u rukama razmjerno maloga broja ljudi. Time je provedena prvobitna akumulacija kapitala i iskorištena uglavnom za industrijsku djelatnost. Velike tehnološke inovacije, započete s uvođenjem stroja, omogućile su snažan zamah industrijske proizvodnje i dovele do smanjenja poljoprivrednog rada, a tvornica je postala središte organizirane podjele rada i specijalizacije. Taj je proces uzrokovao temeljite promjene društvenih odnosa. One su se odražavale u preobrazbi društvenih klasa, ubrzanom procesu urbanizacije i kretanju ljudi i robe, snaženju ekonomskih procesa s tendencijom robno-novčanih prevlasti nad drugim oblicima razmjene i odnosa među ljudima, diferencijaciji uloga u društvu i pluralizmu funkcija i institucija. Promijenili su se i oblici društvenih sukoba, međuosobnih i obiteljskih odnosa, uključujući grupni identitet i pripadnost. Stara podjela na male lokalne zajednice i veliko društvo, objedinjeno kraljevskom ili carskom vlašću, ustupila je mjesto industrijaliziranomu tržišnomu društvu, pojedinačnoj i grupnoj konkurenciji i jačanju pripadnosti naciji-državi.

U XIX. st. u Velikoj Britaniji i SAD-u kapitalizam se oblikovao kao klasični model. Ekonomsku je djelatnost nosio velik broj malih kapitalističkih tvrtki u vlasništvu pojedinaca ili obitelji, koji su izravno upravljali tvrtkama. Regulacija ekonomske djelatnosti odvijala se putem tržišta s natjecateljskim odnosom između dobavljača dobara i usluga, s jedne, i potrošačke potražnje, s druge strane. Tržište rada, sukladno kretanju ponude i potražnje, određivalo je nadnice i položaj radnika spram poslodavaca. Ekonomija se temeljila na načelu laissez-faire, što znači da država ne intervenira, nego tržištu prepušta da ono određuje pravila ekonomske djelatnosti. Uloga vlade sastojala se u podršci, a ne u intervenciji, čime su se osiguravali uvjeti koji su se smatrali nužnima za ekonomski procvat.

Taj najraniji oblik industrijskog kapitalizma stvorio je fragmentiran, nestabilan i anarhičan ekonomski sustav koji se odlikovao naglim usponima i padovima. U kontinentalnoj Europi i Japanu u XIX. st. i na početku XX. st. vlade su više intervenirale, regulirale i usmjeravale nastajanje kapitalističke ekonomije. Države su izravno subvencionirale privatne poduzetnike, izravno ih kreditirale ili same ulagale kapital, osnivale državne tvrtke (osobito u Japanu, Njemačkoj i Italiji); zatim su uvodile političku kontrolu i propise za radna i proizvodna tržišta, zaštitne carine, odobravale monopolska prava za proizvodnju određenih dobara ili pridobivanje određenih tržišta te prakticirale državne ugovore, osobito u trgovini. Pojačana kontrola ekonomskog života počela se smatrati bitnom za povećanje nacionalne moći, održanje pouzdanih državnih prihoda i očuvanje društvenog reda. Čak su se i Velika Britanija i SAD u XX. st. udaljili od ranoga klasičnoga modela. Potonje oblike kapitalizma, tzv. monopolni kapitalizam, tipičan za drugu i treću četvrtinu XX. st., više obilježava ekonomska koncentracija i tržišna dominacija malobrojnih velikih tvrtki nego konkurencija među mnogobrojnim malim tvrtkama. U tim uvjetima, koji su prije oligopolski nego monopolski, tvrtke se, zbog povećavanja profitabilnosti i stabilnosti, međusobno dogovaraju o ograničavanju konkurencije i manipulaciji tržišta, a dolazi i do veće koncentracije vlasništva.

Širenje dioničkoga vlasništva na početku XX. st. dovelo je do raspršivanja vlasništva na velik broj dioničara te do osipanja tvrtki u obiteljskom vlasništvu. Difuzno vlasništvo oslabilo je prijašnju povezanost između vlasništva i menadžerske funkcije pa stručni menadžeri preuzimaju nadzor nad svakodnevnim funkcioniranjem tvrtki. Kada udjel pojedinačnih ili obiteljskih dioničara, ili njihovih saveza s drugima, toliko oslabi da oni ne mogu nadzirati menadžment, onda stručni menadžeri također određuju politiku tvrtke. Odatle je proizašlo shvaćanje prema kojemu je kapitalizam vlasnika zamijenjen tehnostrukturom menadžera i izvršnih aparata. Posljednjih desetljeća došlo je do porasta institucionalnoga vlasništva i relativnoga pada privatno-vlasničkoga dioničarstva u trgovini i industriji, dok su posredne financijske institucije (banke, osiguravateljska društva, mirovinski fondovi) počele uvelike investirati u trgovačka društva i tako dovele do nove koncentracije vlasništva. Zbog toga kritički teorijski pristupi (marksizam) ističu da je financijski kapitalizam razvojna tendencija monopolnoga kapitalizma, koji odlikuje odvajanje financijskoga od proizvodnoga kapitala, financijska monopolizacija od strane razmjerno maloga broja institucija koje za uzvrat dominiraju nad ekonomijom.

Ekonomska uloga države postala je važna i utjecajna čak i ondje gdje je prethodno bio primjenjivan laissez-faire. Tijekom gotovo cijeloga XX. st. nacionalne su vlade nastojale stvoriti ekonomsku stabilnost i zaštititi interese domaćega kapitala i rada. Oslanjajući se na svoju moć, država se pojavljuje kao kupac dobara i usluga. Koristi se državnim ulaganjima, subvencijama, a u većem dijelu kontinentalne Europe i javnim vlasništvom nad dijelovima industrije, izravnim privatnim investicijama, reguliranjem ustrojstva kompanija (primjerice, kontrola udruživanja i preuzimanja vlasništva) i povremenom kontrolom nadnica, plaća i cijena. Međutim, među analitičarima postoji nesuglasje o tome da li se ekonomska uloga države odviše udaljava od »čistoga« kapitalističkoga sustava, oblikujući neku vrstu postkapitalističke ekonomije, ili ga samo štiti od dubljih kriza.

U posljednja dva-tri desetljeća XX. st. monopolni se kapitalizam mnogo izmijenio. Industrijski kapitalizam se, uz industrijalizaciju svijeta u razvoju, proširio u svjetskim razmjerima. Sklad proizvodnih tržišta potkopan je rastućom konkurencijom, iako je kapitalistička ekonomija u svjetskim razmjerima još uvijek visoko koncentrirana i vezana dosadašnjim zakonskim okvirima. No velike tvrtke sve više djeluju transnacionalno i nacionalne su države sučeljene s teškoćama u njihovoj regulaciji. U Velikoj Britaniji, SAD-u i nekim drugim, razvijenijim zemljama smanjena je intervencija države u ekonomiji, ali to ne znači povratak na laissez-faire. Općenito su ekonomski poremećaji od kasnih 1970-ih kapitalistički sustav učinili nestabilnijim, ali se to čini imanentnim njegovoj dinamici i pronalaženju novih rješenja za vlastiti opstanak i razvoj.

Sociolozi su se u XIX. st. najviše bavili usponom i socijalnim posljedicama kapitalizma. M. Weber promatrao je kapitalizam kao konkretnu manifestaciju racionalizacijske tendencije modernoga života. To je društveni oblik koji utjelovljuje značajke bezličnosti, računa i usmjerenosti na ciljno-racionalne interese, što zajedno tvori načelo djelotvornosti. Prema Weberu, bitna razvojna kretanja posredovanjem kojih je kapitalizam zadobio svoju racionalnost istodobno su institucionalne i duhovne naravi. Ključna institucionalna promjena nastala je uvođenjem slobodnotržišne ekonomije, osobito slobodnoga tržišta rada. Druga je značajna promjena rast novčane ekonomije i s njom povezan razvoj banaka, potom uspostava općih zakona i ugovora, birokratska kontrola poduzeća i dvojno knjigovodstvo. Glavna duhovna promjena bila je pojava protestantizma u Europi. Protestantska etika (Lutherovo naučavanje) naglašava vrijednosti upornoga rada i odricanje od užitka, koji više pogoduju stvaranju kapitala i ponovnomu produktivnom ulaganju nego potrošnji. Važnost tih vrijednosti isticao je i W. Sombart, prema kojemu duh kapitalizma sjedinjuje sklonost k riziku, svojstvenu poduzetništvu, i racionalnost u smislu proračunanosti, što se pospješuje natjecateljskim stajalištima prema drugim poduzetnicima. K. Marx i Weber analizirali su društvene odnose u kapitalizmu. Smatrali su da su radnici lišeni bilo kakva udjela u privatnom vlasništvu i kontroli sredstava ekonomske proizvodnje te da su podređeni onima koji vlasništvo i kontrolu drže u svojim rukama. Marx je tu podređenost promatrao kao bitnu i određujuću značajku svih oblika kapitalizma, tj. kao način na koji kapital izvlači višak vrijednosti iz rada. Prema Weberu podređenost je nužna za proizvodnu efikasnost svakog tipa industrijske ekonomije i nije ograničena na kapitalizam, dok se prema Marxu društveni odnosi proizvodnje u kapitalističkim ekonomijama temelje na prisili i trajnom antagonizmu između kapitala i rada. J. Schumpeter drži da je ključni nositelj kapitalističkoga razvoja poduzetnik kojeg odlikuje sposobnost uvođenja inovacija u proizvodnju i tržište. Tu pojavu stalne obnovljivosti nazvao je »stvaralačkom destrukcijom«.

Od polovice XX. st. sociološke su se analize usredotočile na industrijalizam, koji uključuje kapitalističke i nekapitalističke ekonomije. U 1970-ima u središtu analitičke pozornosti bile su razlikovne značajke kapitalizma, osobito radni proces i društveni odnosi proizvodnje u modernim kapitalističkim ekonomijama, načini proizvodnje i oblici regulacije nužni za stabilizaciju kapitalističkih odnosa (regulacijska škola). Također je uočena razlika između kapitalizma centra i kapitalizma periferije, odakle je izveden pojam zavisnoga kapitalističkoga razvoja (»razvoja nerazvijenosti«). U tom su sklopu proanalizirane značajke političkog, ekonomsko-tržišnog i kulturnog razvoja u zemljama perifernoga kapitalizma. U 1980-ima i 1990-ima sociolozi su nastojali opisati i objasniti promjene što su nastale u monopolnom kapitalizmu, poglavito ekspanziju prema globalnomu sustavu, preobrazbu fordizma (masovne proizvodnje i socijalne države) i prijelaz na različite oblike postfordizma i fleksibilizacije. Ima shvaćanja da se globalizacija kapitalizma, oslonjena na slobodno tržište, slobodno poduzetništvo i slobodnu konkurenciju, razvija prema tzv. slobodnoj ekonomiji. Neki pak, u duhu povjesničara F. Braudela, smatraju da kapitalizam, u njegovim različitim oblicima, treba razlikovati od tržišne ekonomije, da su, naime, na vrhu uvijek monopoli, a ispod njih konkurencija, na koju su upućena mala i srednja poduzeća. Zapravo je cijela povijest kapitalizma prožeta djelovanjem proturječnih snaga: osvajanja monopolističkih položaja i pritiska konkurencije, protekcionizma i natjecanja, intervencija i isključivanja države. Neoliberalna tendencija 1980-ih i 1990-ih nastupila je nakon dugog razdoblja protekcionizma i intervencionizma, čemu je prethodila reafirmacija i stanovita obnova liberalne misli (F. Hayek, M. Friedman). Ta je teorijska tendencija ostvarena djelovanjem R. Reagana i M. Thatcher u smjeru deregulacije i razgradnje socijalne zaštite (»reganizam« i »tačerizam«), što je istodobno bilo potaknuto razvojem novih tehnologija i raspadom etatističko-socijalist. sustava u istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu. Taj je proces promjene doveo do beziznimnoga nametanja socijalno skupih politika strukturne prilagodbe i pogodovao obilju špekulantskih aktivnosti i nerazumnih bankarskih postupaka s kriznim posljedicama. Tomu nasuprot pojavili su se zahtjevi za osnaživanje međunarodnih pravila i određenih oblika nacionalne zaštite.

Najveći broj analitičara tumači kapitalizam kao ekonomski sustav koji, u svojim raznovrsnim manifestacijama, sadrži posebne političke i socijalne odlike. Po njihovu mišljenju kapital nije skup stvari, nego prije svega sklop društvenih odnosa. Kapitalizam se utoliko može promatrati i kao ideologija socijalne pravde i individualnih prava. Ona se izražava u uvjerenju da su postojeće nejednakosti dohotka i bogatstva objektivan i opravdan posljedak različitih doprinosa što ih ljudi daju ekonomskoj djelatnosti. To podrazumijeva da su za trajnu dobrobit kapitalističkoga društva nužne određene slobode i prava, prije svega da pojedinci moraju biti zaštićeni od arbitrarne državne vlasti, a da država štiti njihove ekonomske interese štiteći vlasnička prava i jamčeći provedbu trgovačkih ugovora. Politička demokracija osigurava zaštitu od arbitrarne državne vlasti pa se zato smatra, iako ne među svim teoretičarima demokracije i razvoja, da kapitalizam povijesno pripada među demokratske političke oblike.

kapitalizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 29.1.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=30315>.