kartezijanizam (prema Cartesius, latiniziranom imenu R. Descartesa), filozofski nauk novovjekovnoga racionalizma zasnovan na spoznajno-teorijskim uvidima R. Descartesa, točnije na njegovu razumijevanju mišljenja kao posljednjeg i nepobitnoga temelja sigurnosti sveukupne spoznaje. Glavni je problem pristaša kartezijanskoga nauka premošćivanje jaza između duše i tijela u tijeku ljudske spoznaje, a jaz je stvorio sâm Descartes svojim naukom o međusobnoj potpunoj neovisnosti tih dviju temeljnih sastavnica čovjeka. Vodećim pritom ipak ostaje uvjerenje o identitetu mišljenja i bitka, odnosno o tome da zbiljnost postoji samo kao spoznana, a sam ljudski bitak nije ništa drugo nego mišljenje (cogitare: svjesni život). Kartezijanizam je našao mnogobrojne pristaše u Nizozemskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Italiji, no vrhunac je postigao u tzv. okazionalizmu A. Geulincxa (1624–69) i N. Malebranchea (1638–1715), tj. nauku o nemogućnosti drugoga, tvarnoga uzroka da proizvede posljedicu, zbog čega je onda sve događanje prepušteno slučajnosti, koja se može dovesti jedino u red mišljenja (putem ideja ili izravnom intervencijom Boga). U XX. st. kartezijanizam je, osobito u spoznajno-teorijskom pogledu, doživio značajno zaoštravanje u fenomenologijskoj filozofiji E. Husserla.
