STRUKE:

kazneno pravo

kazneno pravo, u užem smislu, dio pravnoga sustava suvremenih država sadržan u posebnim zakonima koji propisuju koja su ponašanja kaznena djela i koje se kazne i druge kaznene sankcije te pod kojim uvjetima mogu primijeniti prema njihovim počiniteljima (tzv. materijalno kazneno pravo). Kazneni zakon na snazi u nekoj državi označava se kao kazneno pravo te države (u RH Kazneni zakon iz 1997., na snazi od 1. I. 1998). U ranijim razdobljima (ugl. do kraja XVIII. st.) pojam kazneno pravo obuhvaćao je, osim tzv. materijalnog, i procesno kazneno pravo.

U širem smislu, pojmom kazneno pravo obuhvaćeni su i oni dijelovi pravnoga sustava koji sadrže propise o svim ponašanjima pojedinaca (fizičkih osoba) ili pravnih osoba koja su zbog njihove neprilagođenosti zajedničkomu životu, pogibeljnosti za određene vrijednosti i dobra u toj zajednici ili iz drugih razloga neprihvatljiva i zbog toga nedopuštena i zabranjena. Svrha je kaznenoga prava: spriječiti nedopuštena ponašanja, ili ih bar reducirati i svesti na najmanju moguću mjeru. Da bi se to postiglo, one koji bi mogli počiniti neko od tih zabranjenih ponašanja (djela) treba upozoriti na određenu kaznenopravnu sankciju koja će se prema njima primijeniti ako počine to djelo. Sva ponašanja za koja se prema počinitelju može primijeniti kaznena sankcija nazivaju se kažnjivim ponašanjima. Ona su različita po svojim objektivnim i subjektivnim značajkama. Zbog tih pravnih različitosti oblikuju se određene skupine kažnjivih ponašanja. U hrv. pravnom sustavu, skupine kažnjivih ponašanja po težini su kaznena djela, prekršaji i stegovna (disciplinska) djela.

U povijesti nastanka kaznenoga prava prevladavaju dva shvaćanja. Prema jednomu, kazneno pravo nastaje tek kada nastane država, a prema drugomu, koje je uvjerljivije, ono postoji prije nastanka države, od najranijih reakcija na nedopustivo ponašanje u ljudskoj zajednici. Ponavljanjem kažnjavanja nedopuštena ponašanja nastajali su običaji koji su već poprimali bitne značajke kaznenoga prava. Zabranjena (kažnjiva) ponašanja dobivala su jasnije obrise, a isto tako i upozorenja (sankcije) na zlo koje će morati pretrpjeti počinitelj. Primjena prisile protiv zločinca i kazna za njegovo djelo bili su društveno odobreni, a počinitelju je sankcija bila predvidiva, bez obzira na to tko je o njezinoj primjeni odlučivao (glava obitelji, pleme, plemenski vrač, plemensko vijeće, vijeće starih ljudi ili cijela zajednica). Postanak kaznenoga prava i razvoj tih kaznenopravnih sadržaja u običajima trajao je tisućljećima. Najstarijim sačuvanim pisanim izvorom kaznenoga prava smatra se Hamurabijev zakonik (između 1755. i 1750. pr. Kr.). Od eur. kaznenih zakonika posebno je značajna Carolina, koju je njem. car Karlo V. proglasio 1532. Razdoblje suvremenoga kaznenog prava započinje ostvarenjem načela zakonitosti, utemeljenog u franc. zakonodavstvu (1791), po kojem nitko ne može biti kažnjen za ponašanje koje, prije nego što je počinjeno, nije bilo u zakonu propisano kao kazneno djelo i nije bila propisana kazna koja se počinitelju ima izreći, odn. nema kaznenoga djela bez zakona (lat. nullum crimen, nulla poena sine lege). U XX. st. javlja se i razvija međunarodno kazneno pravo.

Suvremeno kazneno pravo državno je i javno pravo. Država je ovlaštena odrediti koja su ponašanja toliko pogibeljna za pojedince i nju kao organiziranu društv. zajednicu da počinitelja treba kazniti; ona određuje kakvu kaznu treba primijeniti prema počinitelju i treba se pobrinuti da kazna bude i izvršena prema osobi koja je proglašena krivom. Osim toga, pravo kažnjavanja država ostvaruje ne samo umjesto pojedinca koji je žrtva kažnjivoga ponašanja već u interesu cijele društv. zajednice. Zbog toga je za pokretanje kaznenoga postupka (i kazneni progon), u pravilu, u ime države nadležno drž. pravosudno tijelo (u RH to je Državno odvjetništvo). Iznimno, za neka kaznena djela, odluka o pokretanju postupka prepuštena je oštećeniku, onomu protiv kojega je to djelo počinjeno. Kazne i druge kaznenopravne sankcije uvijek se izriču i izvršavaju kao javnopravne sankcije, jer pravo kažnjavanja ostaje u isključivoj nadležnosti države, i u pravilu kazna, pa ni onda kada je novčana, ne može ići u korist oštećenika.

Kazneno pravo upotrebljava se i kao skraćeni izričaj za znanost kaznenoga prava, koja sistematizira i analizira norme kaznenoga prava na snazi, oblikuje i definira načela i institute toga prava i predlaže promjene za buduće propise.

kazneno pravo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.8.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=31047>.