STRUKE:

antisemitizam

antisemitizam (njem. Antisemitismus), neprijateljski stav prema Židovima. Uvriježio se isključivo u označivanju mržnje prema samo jednomu od semitskih naroda – Židovima. Oblik je rasne, nacionalne, vjerske i socijalne nesnošljivosti koji je u povijesti bio povezan s kršenjem građanskih i ljudskih prava, nasiljem i pogromima. Pojam je uveo Wilhelm Marr (1879. u pamfletu Pobjeda židovstva nad germanstvom) u značenju rasnoga, vjerskog i socijalno-ekonomskog antagonizma. Antisemitizam je postojao u određenoj mjeri svuda gdje su Židovi živjeli izvan Palestine (→ židovi). U antičkom svijetu vjerske su razlike bile osnovica antisemitizma. Prvi antisemitski ispadi događali su se u stoljećima prije nove ere u Aleksandriji, u sukobu judaizma i helenizma. Tragovi antisemitizma nalaze se i u nekih rimskih pisaca (Ciceron, Tacit, Seneka). U vrijeme Rimskog Carstva Židove su optuživali za nepoštivanje cara, budući da su ondašnji odnos prema caru Židovi smatrali idolatrijom. Kršćani su u II. st. počeli optuživati Židove za ubojstvo Krista, što je u sljedećim stoljećima bilo osnovica kršćanskog antisemitizma. Crkva je promicala i ideju da je židovska dijaspora kazna za Kristovo ubojstvo, te je na taj način poticala mržnju i progone. Optužba za ritualno ubojstvo, tobožnje žrtvovanje kršćanske djece na dan Pashe, prvi je put zabilježena u XII. st. Legenda se povremeno javljala u istočnoj Europi, a 1930-ih postala je dio nacističke propagande. Potisnuti iz poljodjelstva i obrta protužidovskim zakonodavstvom od kraja IV. st. i poslije (Justinijanov Corpus iuris civilis), Židovi su bili prisiljeni baviti se trgovinom i novčarstvom. Razvojem gospodarstva i trgovine od 1000. godine kršćani su u Židovima sve više vidjeli konkurente što je, uz već prisutne vjerske predrasude, poticalo masovne progone. Najveći od njih dogodili su se za Prvoga križarskog rata (1096), kada su stradale židovske zajednice u dolini Rajne. Držanje Crkve postajalo je sve neprijateljskije (III. i IV. lateranski koncil 1179. i 1215). Propovijedima su se poticale strasti u narodu, Židovi su podvrgnuti samovoljnim financijskim nametima, oštrim ograničenjima gospodarskog djelovanja, te nošenju obilježja (najčešće žutih). Potom su bili masovno protjerivani (Engleska 1290., Francuska 1394., Španjolska 1492) i zatvarani u geta. Zbog potisnutosti iz gospodarskog života Židovi se sve više bave davanjem kredita, poslom koji je kršćanima u načelu bio zabranjen, što dodatno potiče neprijateljstvo prema njima. Prosvjetiteljstvo je Europi donijelo nove vjerske slobode. Međutim, kada se nacionalizam u XIX. st. proširio Europom, antisemitizam se više nije temeljio na vjerskim argumentima, nego na nacionalnoj i rasnoj superiornosti nad Židovima te je zadobio nov polet i potporu širih slojeva. Potkraj XIX. st. antisemitizam je u Njemačkoj postao organizirani pokret. Pokrenute su akcije da se Židovi liše građanskih prava, pa je kancelaru O. von Bismarcku predana peticija s 225 000 potpisa. U Francuskoj je afera Dreyfuss postala ključan događaj u razvoju antisemitizma kad je 1894. visoki francuski časnik Židov A. Dreyfuss, nakon laži desničarskoga tiska, optužen za izdaju. I u Hrvatskoj su potkraj XIX. st. učestali antisemitski ispadi, pri čemu je jedan od važnih neposrednih povoda bila djelatnost pravaškog vođe Josipa Franka. Frank se pokrstio u 24. godini i otada se ni vjerski ni nacionalno nije deklarirao kao Židov, ali je to ipak njegovim političkim protivnicima poslužilo za napade. Od polovice XIX. st. do početka XX. st. u Europi je objavljen velik broj pamfleta koji su poticali daljnju antisemitsku propagandu (J. A. Gobineau, H. S. Chamberlain, H. von Günther, O. Weininger, E. Drumont). Početkom XX. st. u Rusiji su napisani Protokoli cionskih mudraca, naumljena protužidovska krivotvorina koja je potaknula daljnju diskriminaciju spram Židova u Europi. U carskoj Rusiji srednjovjekovni oblici antisemitizma postali su dio državne ideologije, pa su Židovi potiskivani na margine društva. God. 1882., potom i početkom XX. st., došlo je do velikih pogroma pa su se Židovi masovno selili prema središnjoj i zapadnoj Europi te u Ameriku. Mnogi židovski vođe u Listopadskoj revoluciji dali su antisemitima argumente o »židovskom boljševizmu«.

Dolaskom A. Hitlera na vlast 1933. antisemitizam je, ponajprije u Njemačkoj, potom i u mnogim drugim državama, dosegnuo najveće razmjere u modernoj povijesti. Temelj tomu dao je Hitlerov spis Moja borba (Mein Kampf). Antisemitizam je prekoračio socijalne razlike pa su ideju o rasnoj superiornosti prihvatili kako elita tako i široke mase. Antisemitizam je u Njemačkoj postao službenom vladinom politikom – učio se u školama i razrađivao u »znanstvenim« časopisima i institutima te širio snažnom i učinkovitom promidžbom. Likvidacija Židova postala je 1941/42. službena nacistička politika (»konačno rješenje«), pa je oko 6 milijuna Židova ubijeno u mnogim logorima diljem Europe. Nakon nacističkog poraza 1945. antisemitizam se razvijao u SSSR-u i u državama pod njegovom kontrolom te na Bliskom istoku, gdje je dobio i novo značenje. Kako su i Arapi Semiti, njihovo neprijateljstvo bilo je u prvome redu političko (anticionizam), a ne rasno ili vjersko. U mnogim arapskim državama prihvaćene su i provedene različite protužidovske mjere kao odgovor na uspostavu Izraela, te na palestinsko-izraelski sukob. Zapadnoeuropske su države u drugoj polovici XX. st. uglavnom zakonski zabranile antisemitsku propagandu i antisemitizam nalazi aktivne pristaše jedino u određenim radikalno desnim političkim krugovima, iako latentnog antisemitizma još uvijek ima u širim slojevima društva. Novi se antisemitizam ponajprije očituje u negiranju nacističkoga zločina za II. svjetskog rata i u propagandi protiv stranaca te »stranih« (odn. nenacionalnih) financijskih interesa.

antisemitizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=3110>.