Kelti

ilustracija
KELTI
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11

Kelti (latinski Celtae i Galli), skupina indoeuropskih naroda, naseljenih potkraj II. i u početku I. tisućljeća pr. Kr. na prostranu području sjeverno od Marne; odatle je počelo njihovo širenje na jug, po Galiji (Gali) i Pirenejskome poluotoku (Keltiberi). Za velike seobe u V. st. pr. Kr. prešli su u Britaniju, proširili se po zapadnoj i srednjoj Njemačkoj, osvojili gornju Italiju (Gallia Cisalpina) i 387. pr. Kr. prodrli do Rima. Daljnji valovi Kelta prelili su se po južnoj Njemačkoj i Češkoj (Boji) te po Panoniji. Odatle su 280. pr. Kr. krenuli u Traciju i Makedoniju, iduće su godine stigli do Delfa, a 278. pr. Kr. prešli preko Helesponta u Malu Aziju, gdje su se trajno naselili (Galati ili Galaćani). U pohodima 58. do 51. pr. Kr. Cezar je osvojio Galiju i u spisu Komentari o galskom ratu donio mnogo važnih kulturnopovijesnih podataka o Keltima. U I. st. uglavnom su sva područja koja su nekoć nastavali Kelti osvojili Rimljani i Germani. Rezultat je tih velikih seoba bio to da je na golemu području od Atlantskoga oceana do Crnoga mora nastao jedinstven kulturni krug, u kojem je prevladavala latenska kultura, kojoj su nositelji bili Kelti i plemena što su potpala pod njihovu vlast. U zemljama u kojima su se naselili Kelti su se etnički izmiješali sa starosjediocima, osobito s Venetima i Ilirima. Kelti su imali dobro utvrđene gradove (latinski oppida), razvijen lončarski, tkalački i kovački obrt; umjetnički obrt bio je na velikoj visini. Srednju Europu Kelti su upoznali s upotrebom lončarskoga kola i žrvnja. Za keltski društveni poredak značajan je istaknuti položaj plemića i svećenika.

Religija

Glavna su vrela za poznavanje keltske religije djela antičkih pisaca (Posejdonije, Cezar, Lukan), tekstovi na irskom i velškom nastali nakon pokrštavanja, arheološki nalazi (svetišta, grobovi, prikazi bogova), epigrafski spomenici te pučka predaja. – Zabilježeno je više od 300 imena keltskih bogova, no samo su dva zajednička svim Keltima: vrhovni bog Lug (Lugus, Lugos; njegovo ime nose gradovi Lyon, Leiden i dr.) i božica majka (matrona, u Walesu Modron). Nebeski je otac u Irskoj vjerojatno bio Dagda (dobri bog), a kod Gala Taranis (bog groma). Bog podzemlja kod Gala znan je kao Sucellos, a bog rata je Esus. Rogato božanstvo Cernunnos gospodar je divljih životinja. Galski bog Ogmios dovodi se u svezu s irskim bogom Ogmom koji je, prema predaji, izumio pismo kojim se se služili druidi (→ ogamsko pismo). Božica Danu mati je irskih bogova a božica Don velških. Irska božica Birgit (u galskoj predaji Brigantija, u velškoj Caridwen) zaštitnica je pjesništva i svih umijeća. Epona je božica konjâ (u Galiji i Britaniji štovali su je i rimski vojnici); u Walesu joj odgovara Rhiannon, a u Irskoj Macha. I zemlja se shvaćala kao božanstvo. Kelti su uz to štovali vile, patuljke, svete izvore i dr. te vjerovali u zagrobni život. U keltskoj religiji važnu je ulogu imalo svećenstvo. (→ druidi)

Keltski jezici

Keltski jezici najzapadnija su potporodica indoeuropskih jezika. Njihovi spomenici prate se od VI. st. pr. Kr., kada su nastali najstariji lepontski natpisi, pronađeni u talijanskim Alpama, do danas, kada je većina keltskih jezika u izumiranju, a mnogi su već izumrli.

Tradicionalno se keltski jezici dijele na P-keltsku i Q-keltsku granu, prema odrazu indoeuropskoga glasa *kw, koji u P-keltskim jezicima prelazi u p, a u Q-keltskima ostaje kw ili k (c). P-keltski su jezici, prema toj podjeli, lepontski (ili lepontijski, govorio se u talijanskim Alpama u I. tisućljeću pr. Kr.), galski (predrimski jezik današnje Francuske, koji se govorio i u sjevernoj Italiji i dijelovima Podunavlja), te britski (ili britonski), koji se govorio u Britaniji prije anglosaskog osvajanja toga otoka u V. st. Iz britskoga su se razvili velški (ili kimrički, posvjedočen od VI. st.), bretonski (jezik koji su izbjeglice iz Britanije donijeli u Bretanju u V. st.) i kornvolski (ili kornički, izumrli jezik pokrajine Cornwall, koji se govorio do XVIII. st.). Nejasno je treba li slabo posvjedočeni northumbrijski smatrati samostalnim britskim jezikom ili dijalektom starovelškoga. Q-keltsku granu, prema tradicionalnoj podjeli, čine keltiberski (jedan od predrimskih jezika današnje Španjolske) i goidelski. Iz (pra)goidelskoga su se razvili irski, škotski (jezik irskih doseljenika u zapadnoj Škotskoj, koji se u srednjem vijeku proširio na cijeli sjever Škotske) i manski (jezik otoka Man u Irskome moru, izumro 1974). Danas su od keltskih jezika živi irski (uz engleski službeni jezik Republike Irske), velški (koji stječe sve službeniji status u Walesu), bretonski (bez ikakva javnog statusa u Bretanji) i škotski, koji je zapravo u izumiranju, a govori se još u dijelovima Škotskoga visočja i na Hebridima. O broju govornika pojedinih keltskih jezika postoje vrlo različite procjene, osobito u Bretanji, gdje nema službenih statistika.

U novije doba predložena je i alternativna podjela keltskih jezika, koju prihvaća sve veći broj lingvista; prema toj podjeli iz prakeltskoga se najprije izdvojio keltiberski, a preostali keltski jezici dijele se na dvije skupine: otočnu i kontinentalnu. Kontinentalni su keltski jezici galski i lepontski, dok otočne keltske jezike čine britski i goidelski jezici. Podjela britskih i goidelskih jezika u cjelini je nesporna, i podudara se u obje klasifikacije.

Keltski jezici mnoge osobine dijele s italskima (italičkima), no ne treba ih smatrati dijelom »italsko-keltske« potporodice. Osim italskima, u dijalekatskom su smislu keltski jezici osobito bliski germanskim jezicima.

U odnosu spram indoeuropskoga prajezika, najstariji keltski jezici (osobito galski i staroirski) pokazuju mnoge arhaične crte: očuvali su tragove laringalnih suglasnika (npr. ispred slogovnih sonanata), prijevoj, zadržali su indoeuropsku deklinaciju (u goidelskom, ali ne i u britskom), dvojinu (dual), sva tri gramatička roda (muški, ženski i srednji), a glagolski sustav izvanredno je složen i čuva tragove brojnih indoeuropskih tvorbi: injunktiva, deziderativa, atematskih prezenta, perfekta itd. S druge strane, u staroirskom se razvila oprjeka između tzv. apsolutne i konjunktne glagolske promjene, koja ne postoji ni u jednom drugom indoeuropskom jeziku (premda ima tragova njezina postojanja u velškom), a koja čini glagolski sustav izvanredno kompliciranim.

Među inovativnim osobinama keltskih jezika treba navesti razvoj konsonantskih mutacija, morfonološke pojave koja je iznimno rijetka u jezicima svijeta: na početku riječi sustavno se smjenjuju različite klase suglasnika ovisno o morfološkim i sintaktičkim obilježjima riječi ili sintaktičke konstrukcije koja prethodi u rečenici. Konsonantske mutacije vrlo su razvijene u otočnim keltskim jezicima, no nije poznato jesu li postojale i u kontinentalnima. Otočni keltski jezici odlikuju se razgranatom upotrebom glagolskih imenica umjesto zavisnih rečenica, a poredak je sintaktičkih kategorija u njima S(ubjekt) O(bjekt) V (glagol).

Likovne umjetnosti

U ranome razdoblju (oko 800. pr. Kr.) nastala je halštatska kultura sa znatnim grčkim i etrurskim utjecajima. Glavna su joj obilježja linearna shematizacija s apstraktnom ornamentikom; neka vrst onodobnoga »nadrealizma«. Najčešći su utilitarni i obredni predmeti rađeni u bronci, zlatu i, rijetko, srebru ukrašeni dragim kamenjem (obredna posuda iz Gundestrupa). U mlađoj latenskoj kulturi (oko 400. pr. Kr.) pojavila se skulpturalna plastika (Hermes iz Roquepertusea, III. st. pr. Kr.). U razdoblju oko 200. pr. Kr. čest su motiv ljudske glave (reljef s više glava iz Provanse). Keltska umjetnost završava tzv. oppida-civilizacijom (latinski oppidum: utvrđeni grad); značajni su predmeti rađeni na lončarskom kolu.

Kelti. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=31134>.