Kijevski listići, sedam listova pergamenta malog formata osmine, odlomak zapadnoga, gregorijanskog sakramentara (misala) sa službom Svetomu Petru. Prema mišljenju tradicionalne slavenske filologije najstariji su kanonski starosl. tekst i najstariji sačuvan tekst pisan glagoljicom. Po znatnom broju čeških jezičnih osobina (c, z za starosl. št, žd) njihov se nastanak smješta u Češku, i to potkraj X. st. Novija istraživanja, na temelju znatnog broja redakcijskih jezičnih osobina te na temelju mlađih paleografskih pokazatelja (npr. linijskog ustroja), njihov nastanak pomiču prema XI. st. Prva stranica (Rim. XIII, 11 – XIV, 3; molitva Mariji) napisana je nešto kasnije (XI–XII. st.), drugim grafijskim uzusom i s drugom jezičnom podlogom, vjerojatno na jugoist. kraju hrv. prostora (prema argumentaciji M. Pantelić). J. Hamm sumnjao je da su falsifikat, nastao u XIX. st., no svi argumenti tomu u prilog poslije su osporeni. Kijevske listiće pronašao je 1870. arhimandrit Antonin Kapustin, vjerojatno u samostanu svete Katarine na Sinaju, i odnio u knjižnicu Kijevske duhovne akademije. Ondje ih je za znanost, na 3. arheološkom kongresu, otkrio I. I. Sreznjevski 1874. god. i objavio ih u ćiriličkoj transliteraciji, bez faksimila, 1876. Danas se čuvaju u Središnjoj znanstvenoj knjižnici ukrajinske Akademije znanosti.
