Klarić, Branko, hrvatski pjesnik (Jesenice, 16. VIII. 1912 – ?, V. 1945). Radio kao učitelj u rodnome mjestu te od 1942. kao činovnik u Zagrebu. Pjesme uglavnom duhovnoga nadahnuća objavio u zbirkama Missa poetica (1936), Darovi vječnosti (1939), Sklopljenih ruku (1940), Svjedočanstvo zemlje (1943), Pjevači zemlje (1944., s G. Cvitanom), Svečano bogoslužje (1945). Objavio i poemu Slava katedrale (1942) te zbirku pjesama u prozi Srebrni kovčeg (1943). Pisao i prozu (Majčin grijeh i druge pripovijesti, 1940., neobjavljeni roman Božji dan). Nestao u bleiburškoj tragediji.
