književni jezik (njem. Literatursprache, rus. literaturnyj jazyk).
1. Jezik književnosti, posebno lijepe književnosti (u sličnu značenju izraz pjesnički jezik).
2. Normirani oblik jezika koji zadovoljava različite kult. potrebe naroda, jezik umjetnosti književnosti, kazališta, publicistike, novinstva, radija i drugih medija, znanosti i tehnike, državnih ustanova, škola itd. U usporedbi s pučkim (prostonarodnim) jezikom, to je jezik obrađen prema određenim manje ili više eksplicitnim načelima. Normiranost književnog jezika očituje se u tome što je njegov rječnik odabran, prema određenim načelima, iz ukupnosti rječnika općenarodnoga jezika, što su značenja, uporaba, izgovor, pravopis i tvorba podvrgnuti određenim pravilima i obrascima. Književni jezik u oprjeci je prema narječjima i dijalektima, govoru puka, žargonu. Ovisno o uvjetima i ciljevima komunikacije, u književnom jeziku treba razlikovati različite stilske razine, a književni jezik ima kako pisani tako usmeni oblik. Zato se umjesto književni jezik rabi izraz standardni jezik. Naime, u pravilu (iako ne nužno) standardni se varijeteti jezika najprije oblikuju u pisanom, a istom potom u govornom mediju.
