knjižnica

ilustracija
KNJIŽNICA Male braće u Dubrovniku
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4

knjižnica (biblioteka), uređena zbirka pisane, tiskane ili druge grafičke, zvučne, vizualne i elektroničke građe (uključujući filmove, fotografije, vrpce, mikrooblike, diskove i računalne datoteke te programe); naziv i za zgradu ili prostor u kojem je zbirka smještena, obično posebno projektiran, izgrađen i opremljen za tu namjenu. U užem značenju riječi knjižnica je niz knjiga istoga nakladnika objavljenih pod zajedničkim nazivom, sa srodnim tematskim ili sadržajnim obilježjima, s istovrsnim uvezom i grafičkim oblikovanjem.

Knjižničnu građu sustavno odabire, prikuplja, stručno obrađuje, pohranjuje, zaštićuje, priprema i daje na korištenje (čitanje, učenje, stručno i znanstveno istraživanje) stručno osoblje, knjižničari (bibliotekari).

Prema sadržaju svojih zbirki knjižnice se dijele na opće (nacionalne, sveučilišne, gradske) i specijalne (medicinske, tehničke, znanstvene, glazbene i sl.), a prema namjeni i korištenju na privatne i javne knjižnice (nacionalne, narodne, sveučilišne, školske, znanstvene i sl.).

Nacionalne knjižnice

Nacionalna knjižnica prikuplja i čuva svu građu što se odnosi na određenu zemlju. Obveznim, besplatnim primjerkom svake publikacije objavljene u zemlji ona prikuplja svu građu tiskanu ili objavljenu u toj zemlji, a nastoji prikupiti i svu građu o toj zemlji objavljenu bilo gdje u svijetu te građu kojoj su autori građani te zemlje ili pripadnici određenoga naroda. Središte je knjižničnoga sustava u zemlji najčešće i nacionalno bibliografsko središte, odgovorno za objavljivanje nacionalne bibliografije. Svaka zemlja ima jednu nacionalnu knjižnicu, iako postoje države koje, sukladno tradiciji prikupljanja građe na osnovi obveznoga primjerka, imaju više nacionalnih knjižnica, od kojih se neke specijaliziraju za pojedina područja, npr. samo za medicinske ili tehničke znanosti (SAD).

Nacionalne knjižnice prikupljaju i vrijedna svjetska kulturna i znanstvena djela, pa su to i najveće i najznačajnije knjižnice u svakoj zemlji, ujedno i najveće svjetske knjižnice. Najveća je Kongresna knjižnica u Washingtonu (osnovana 1800), koja posjeduje 119 milijuna jedinica raznovrsne knjižnične građe, namijenjena je članovima američkoga Kongresa, ali i svim ostalim građanima za sve vrste stručnih, znanstvenih ili ostalih istraživanja. Druga je najveća knjižnica u svijetu, najveća u Europi, Ruska državna knjižnica (osnovana 1917) u Moskvi, koja posjeduje oko 41 milijun jedinica raznovrsne knjižnične građe, na mnogim jezicima. Slijede nacionalne knjižnice Velike Britanije (Britanska knjižnica, osnovana 1753. kao knjižnica Britanskoga muzeja) i Francuske (Bibliothèque Nationale de France, osnovana kao Kraljevska knjižnica potkraj XV. stoljeća, od 1573. dobiva obvezni primjerak), s desetcima milijuna jedinica građe.

Sveučilišne knjižnice

Sveučilišne knjižnice namijenjene su znanstvenim istraživanjima sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika te visokoškolskoj nastavi. Po vrijednosti, raznovrsnosti i veličini zbirki mogu se usporediti s bogatstvom nacionalnih knjižnica. Najveća je sveučilišna knjižnica ona Harvardova sveučilišta u Cambridgeu, osnovana 1638., s bogatim zbirkama literature na engleskom i na drugim jezicima, pravne i ekonomske literature, te slavističkom i orijentalnom zbirkom. Među najznačajnije svjetske knjižnice pripada Bodleiana (otvorena za javnost 1602) i knjižnica Sveučilišta u Oxfordu, koja od 1604. prima obvezni primjerak, a danas obuhvaća nekoliko drugih oxfordskih znanstvenih i istraživačkih knjižnica. U mnogim zemljama, uz središnju sveučilišnu knjižnicu, značajne zbirke njeguju knjižnice pojedinih fakulteta (fakultetske, visokoškolske knjižnice) te znanstvenih i istraživačkih institucija. Specijalne (stručne) knjižnice prikupljaju građu iz pojedine znanstvene discipline ili određenoga područja ljudskoga znanja, a mogu biti osnovane za potrebe institucija, vladinih ili državnih ureda, medicinskih, pravnih, tehničkih ili sličnih ustanova, privatnih i državnih tvrtki, arhiva i muzeja. Zbog specifičnosti znanstvenih i istraživačkih interesa svojih korisnika, specijalne knjižnice dale su značajan prinos razvoju informacijskih službi u knjižnicama, posebno u stvaranju baza podataka, pretraživanju informacija, njihovoj dostupnosti i širenju korisnicima.

Narodne knjižnice

Narodne knjižnice javne su ustanove kojih su zbirke i usluge namijenjene svim kategorijama stanovništva; promiču pismenost i čitanje kod djece i mladih, pružaju informacije važne za svakodnevni život, podupiru formalno školovanje, omogućuju cjeloživotno učenje i usavršavanje. Djeluju kao kulturna i informacijska središta kroz organiziranu mrežu središnjih knjižnica (regionalnih, gradskih, općinskih) i ogranaka te pokretnih knjižnica (bibliobusi, bibliobrodovi i sl.). U suvremenom značenju riječi, narodne knjižnice (javne knjižnice) pojavile su se u polovici XIX. stoljeća, kada su doneseni zakonski propisi o stalnom financiranju iz državnih ili mjesnih proračuna, kako bi, pod jednakim uvjetima, korištenje zbirki i usluga bilo besplatno i dostupno svim stanovnicima. Školske knjižnice namijenjene su učenicima i nastavnicima škola u kojima djeluju, dopuna su odgojnom i obrazovnom procesu, često surađuju s narodnim knjižnicama, a u nekim su zemljama i organizacijski povezane u jedinstvene ustanove.

Povijest knjižnica

Prve su se knjižnice javile s pojavom pismenosti i u najranijim razdobljima teško ih je razlučiti od arhiva. Ostatci najstarijih knjižnica otkriveni su arheološkim istraživanjima u sumerskome gradu Nipuru (oko 3000. pr. Kr.), zatim u Lagašu (oko 2200. pr. Kr.), Ugaritu (2000. do 1500. pr. Kr.), u Ašurbanipalovoj palači u Ninivi (VII. st. pr. Kr.) i dr. Mnogobrojne prostorije s glinenim pločicama ispisanima klinovim pismom pokazuju da su ondje postojale sustavne i dobro opskrbljene i organizirane knjižnice ili arhivi. U Grčkoj su se knjižnice javile razmjerno kasno, tek u V. i IV. st. pr. Kr., kada su dobile šire značenje za procvat znanosti i umjetnosti. Mnogi su filozofi i književnici, poput Euripida i Aristotela, imali velike knjižnice. Najveće knjižnice helenističkoga doba bile su Aleksandrijska knjižnica (osnovana u III. st. pr. Kr.) i Pergamska knjižnica (osnovana u III. ili II. st. pr. Kr.). Pjesnik i upravitelj Aleksandrijske knjižnice, Kalimah, autor je prvoga biobibliografskoga popisa vjerojatno svih rukopisa koji su ušli u knjižnicu, pod imenom Popisi (Πίναϰες, oko 250. pr. Kr.), za koji se pretpostavlja da je bio katalog knjižnice. U knjižnicama su se okupljali najistaknutiji učenjaci, a u skriptorijima su se prepisivale knjige. Vrela svjedoče da je knjižnica posjedovala od 400 000 do 700 000 svitaka, koji su nažalost uništeni u požarima. Aleksandrijska knjižnica utjecala je na razvoj znanosti i kulture (filologije, gramatike, komentiranja starijih grčkih pisaca, osobito Homera, zatim matematike, historiografije i geografije). Kineska knjižnična tradicija datira iz VI. st. pr. Kr., a oko 220. pr. Kr. utemeljena je nacionalna zbirka. U Rim su prve knjižnice donesene kao ratni plijen iz Grčke i s istoka (II. i I. st. pr. Kr.). Velike privatne knjižnice imali su Ciceron i mnogi drugi uglednici. Arheološka iskapanja u Rimu i Herkulaneju potvrdila su postojanje privatnih knjižnica, a pomodnu želju za posjedovanjem knjižnica ismijavali su pjesnici (Seneka i Lukijan). U to se doba prvi put javila zamisao da se korištenje knjižnica omogući i drugima zainteresiranima, kao što je to učinio državnik i vojskovođa Lukul, a kanio je, ali nije ostvario Cezar. Prvu javnu knjižnicu osnovao je Gaj Azinije Polion (oko 39. pr. Kr.), a najveća je bila Bibliotheca Ulpia, koju je 100. godine osnovao car Trajan i koja je djelovala do V. st. Potkraj staroga vijeka nastale su pri pojedinim crkvama prve kršćanske knjižnice (Cezareja u Palestini), a u ranome srednjem vijeku pojavile su se samostanske knjižnice koje su osnivali crkveni redovi, posebno benediktinci, kojima je bila obveza sačuvati rukopis prepisivanjem. Te su knjižnice bile vezane uz skriptorije, gdje su se rukopisi prepisivali, a kako bi se sačuvali, bili su pohranjivani u posebne ormare, armariuse. Prvu je takvu knjižnicu osnovao Kasiodor u samostanu Vivariju (Vivarium, prva polovica VI. st.); najpoznatiji su samostani s knjižnicama Monte Cassino (529) i Bobbio (614) u Italiji, Luxeuil (oko 550) u Francuskoj, Reichenau (724), Fulda (744) i Corvey (822) u Njemačkoj, Canterbury (597), Wearmouth (674) i Jarrow (681) u Engleskoj, kojih su skriptoriji bili poznati po kvalitetnim prijepisima. Knjige su se posuđivale drugim samostanima, pa i svjetovnim osobama, tako da su te knjižnice imale ulogu javnih knjižnica, iako s neusporedivo manjim brojem primjeraka od knjižnica u starijim razdobljima. Potkraj srednjega vijeka pojavile su se i svjetovne knjižnice, poput dvorske knjižnice Karla Velikoga u Aachenu (VIII. st.), sveučilišne knjižnice u Sorbonnei i kolegijskih knjižnica u Oxfordu u XIII. stoljeću.

Humanizam i renesansa donijeli su procvat knjižnica na Zapadu. Uz mnogobrojne privatne osnivale su se prve javne knjižnice u Firenci (Marciana, 1441; Laurenziana, 1571), Vaticana u Rimu (druga polovica XV. st.), Corvina u Budimpešti (uništena osmanskim osvajanjima 1526), Escorial u Madridu (1557). Javno korištenje knjiga zahtijevalo je i njihovu posebnu zaštitu pa su se vezivale lancima za stolove ili police (libri catenati ili libri concatenati). Izum tiskarstva i posvjetovljenje samostana povećavali su stare i pridonijeli osnivanju novih knjižnica, posebno na dvorovima u Beču, Krakovu, Dresdenu, Stockholmu, Berlinu, Parizu, od kojih su neke temelji današnjih nacionalnih knjižnica. Prvi propis o obveznom primjerku donio je u XVI. stoljeću francuski kralj Franjo I., a poslije se takvi propisi donose i u drugim zemljama. Veća se pozornost posvećivala vanjskom izgledu knjige, izgradnji posebnih zgrada i uređenju unutarnjih prostora, a djelovanje i zadaće knjižnica postali su predmetom stručnih i znanstvenih rasprava (G. Naudé, 1600–53; G. W. Leibniz, 1646–1716). Posvjetovljenjem i nacionalizacijom mnogobrojnih privatnih i samostanskih knjižnica nakon Francuske revolucije povećale su se zbirke knjiga, što je zahtijevalo promjenu organizacije unutrašnjega prostora i sustavan raspored građe. U XIX. stoljeću utvrđena su nova pravila za stručnu obradbu građe (katalogizacija i klasifikacija) kako bi se velike zbirke učinile što pristupačnijima korisnicima, definirane su zadaće pojedinih vrsta knjižnica, koje promišljeno nabavljaju novu građu. Glavni knjižničar knjižnice Britanskoga muzeja, A. Panizzi (1797–1879), položio je temelje ustroju moderne knjižnice (abecedna kataložna pravila, zasebno organiziran čitaonički, spremišni i administrativni prostor), što je imalo velik utjecaj na organizaciju novih knjižnica (npr. Kongresne knjižnice u Washingtonu). U polovici XIX. st. javila se ideja o osnivanju javnih, narodnih knjižnica, financiranih iz državnih ili mjesnih proračuna; oko 1850. doneseni su prvi zakonski akti u Engleskoj i SAD-u koji su omogućili javno financiranje i osnivanje knjižnica namijenjenih mjesnomu stanovništvu. Otvorene su prve narodne knjižnice u Manchesteru, Liverpoolu i Bostonu. Nagli porast broja publikacija i informacija u XX. stoljeću te zahtjevi za brzim i slobodnim pristupom građi doveli su do razvoja mnogobrojnih specijaliziranih službi u knjižnicama koje zadovoljavaju različite potrebe korisnika. Iako knjige čine najbrojniju građu u knjižnicama, sve je brojnija neknjižna građa u njihovim zbirkama kao posljedak tehnološkog razvoja. Knjižnice vrjednuju svoje djelovanje ne samo po brojnosti dokumenata što ih prikupljaju, već i prema brojnosti korisnika i kvaliteti svojih usluga.

Knjižnice u Hrvatskoj

Očuvani rukopis grčko-latinskog Splitskog evanđelistara svjedoči o postojanju najstarije hrvatske knjižnice pri katedrali Splitske biskupije (VII. st.). Srednjovjekovne su knjižnice u Hrvatskoj prvi osnivali benediktinci pri mnogobrojnim samostanima, uz koje su obično bile i prepisivačke radionice, a zabilježeni su i podatci o dobivanju na dar ili kupovanju knjiga za knjižnice. Uz benediktince i drugi su redovi (cisterciti, franjevci, dominikanci, a poslije isusovci i pavlini) u svojim samostanima imali zbirke knjiga, od kojih su neke poslije prerasle u značajne samostanske knjižnice (dominikanski samostan i samostan Male braće u Dubrovniku, franjevački samostani na Trsatu i na otoku Košljunu, pavlinski samostani u Lepoglavi i u Remetama). Srednjovjekovne hrvatske biskupije imale su svoje knjižnice, o čem svjedoče najstariji podatci o inventaru knjiga knjižnice Zagrebačke biskupije iz 1394., koja i danas čini poznatu knjižnicu Metropolitanu. Osnivanjem isusovačkih kolegija stvarale su se i knjižnice pri njihovim gimnazijama. U doba renesanse bile su poznate neke istaknute privatne knjižnice, npr. knjižnica M. Marulića, ali i drugih hrvatskih intelektualaca koji su djelovali na stranim dvorovima i poticali osnivanje knjižnica. Tako je Ivan Vitez od Sredne stvorio znamenitu knjižnicu M. Korvina, a M. Vlačić Ilirik imao vrijednu protestantsku knjižnicu. Tradicija privatnih knjižnica s bogatim zbirkama nastavljena je i poslije. Poznate su knjižnice Nikole Zrinskog i njegova sina Adama iz XVII. stoljeća (danas dio zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice, za koju su otkupljene 1892), knjižnice vlastelinske obitelji Fanfonja Garanjin (kraj XVIII. st.) iz Trogira, grofice Eleonore Patačić i biskupa M. Vrhovca (danas dio Akademijine knjižnice i Metropolitane), a u XIX. stoljeću knjižnice Lj. Gaja, I. Kukuljevića, V. Babukića, I. A. Brlića. Značajne su bile knjižnice bibliofila i znanstvenika V. Jagića, N. Tomašića (oporučno ostavljena 1918. Sveučilišnoj knjižnici), braće Ivana i Dinka Vitezića, a među najvrjednijima je knjižnica B. Bogišića, 1912. otvorena za javnost u Cavtatu, danas u sastavu HAZU. U Dalmaciji je već 1808. osnovana knjižnica zadarske gimnazije, koja je primala obvezni primjerak knjiga tiskanih u Dalmaciji i imala najpotpuniju zbirku »dalmatica« (uništena 1943). U Istri su osnovane Gradska knjižnica u Poreču (1818), Rovinju (1859), a u Rijeci Narodna čitaonica riječka (1849). U XIX. stoljeću osnovane su mnoge ilirske čitaonice, kao sastajalište domoljuba, s vrijednim knjižnim fondom, od kojih su najznačajnije one u Varaždinu, Karlovcu, Zagrebu i Križevcima (osnovane 1838), a poslije i u drugim hrvatskim gradovima. Među najstarije specijalne, stručne knjižnice ubrajaju se one osnovane uz Arheološki muzej u Splitu (1821), Arheološki muzej u Zagrebu (1846), Trgovačku komoru u Zagrebu (1852), Hrvatski liječnički zbor i Hrvatsko prirodoslovno društvo. Danas u Hrvatskoj djeluje više stručnih knjižnica, među kojima se ističu knjižnice INDOK službe INA-e, Instituta »Ruđer Bošković«, Ekonomskog instituta u Zagrebu, Hrvatske informacijsko-dokumentacijske referalne agencije (HIDRA). Od spomeničkih knjižnica važna je Mornarička knjižnica Austro-Ugarske Monarhije, danas smještena u Sveučilišnoj knjižnici u Puli, kamo je prenesena iz Venecije 1865. i 1866., nekoliko puta preseljavana te napokon 1975. vraćena iz Beča. Donošenjem propisa (1874) potaknut je osnutak školskih knjižnica, od kojih su neke djelovale i kao narodne knjižnice. Narodne su se knjižnice počele osnivati početkom XX. stoljeća nastojanjem Društva hrvatskih književnika i Društva za pučku prosvjetu. Mnoge od njih djeluju neprekidno do danas: Gradska knjižnica u Zagrebu (osnovana 1907), u Karlovcu (otvorena za javnost 1910), Narodna čitaonica u Splitu (1912), Gradska biblioteka u Šibeniku (1922), Varaždinu (1922), Radnička biblioteka u Zagrebu (1927), Sušaku (1930), Dubrovačka biblioteka (1936). Narodne knjižnice šire se i jačaju tek u drugoj polovici XX. st., a prema podatcima za 2001. u Hrvatskoj djeluje 186 narodnih knjižnica s razgranatom mrežom ogranaka i stacionara na ukupno 305 lokacija s više od 6 500 000 svezaka knjiga. Među njima su najveće Knjižnice grada Zagreba, Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek, gradske knjižnice u Rijeci, Karlovcu, Splitu, Zadru. Prema Zakonu o knjižnicama Republike Hrvatske (1997) općine i gradovi dužni su osnovati narodnu knjižnicu kao javnu ustanovu i osigurati njezino financiranje. Visokoškolske knjižnice nastajale su pri novim fakultetima, među kojima su najznačajnije u Zagrebu knjižnice na Pravnom fakultetu (1906), Tehničkom fakultetu (1919), Ekonomskom (1920), Veterinarskom (1922), knjižnica Slavističkog seminara na Filozofskom fakultetu (1906), knjižnica Romanskoga seminara na Filozofskom fakultetu (1920) te knjižnica Centralnoga higijenskog zavoda (1927), osnovana kao središnja medicinska knjižnica. Najveća je Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, s dvojnom zadaćom nacionalne (obvezni primjerak, tekuća nacionalna bibliografija) i sveučilišne knjižnice. Svoju povijest bilježi od osnutka isusovačke gimnazije na Gradecu 1606., djeluje u sastavu Kraljevske zagrebačke akademije znanosti (1776), tijekom XIX. stoljeća službenim odredbama stječe pravo obveznoga primjerka (1816., 1837), a osnutkom Sveučilišta (1874) postaje njegovim sastavnim dijelom. God. 1913. bila je smještena u namjenski izgrađenu secesijsku zgradu na Marulićevu trgu, a 1995. preselila se u novu, suvremeno opremljenu zgradu, u kojoj je više od 3 milijuna jedinica knjižnične građe. Osnivanjem novih sveučilišta danas djeluju sveučilišne knjižnice u Osijeku, Puli, Rijeci, Splitu, koje, uz općeznanstvene knjižnice u Dubrovniku i Zadru, dobivaju obvezni primjerak. Važna je općeznanstvena knjižnica Knjižnica HAZU, utemeljena 1867., obogaćena kupnjom privatne knjižnice I. Kukuljevića 1868. a poslije i drugim kupnjama i darovima; danas posjeduje oko 275 000 svezaka knjiga, čuva vrijedne rukopise, inkunabule i rijetkosti, bogatu zbirku periodike, te razvija suradnju s nizom akademija i znanstvenih institucija u Europi i svijetu.

knjižnica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=32130>.