STRUKE:

kola

kola, prijevozno sredstvo s kotačima koje se pokreće s pomoću životinjske vuče. Naziv kola upotrebljava se i za prijevozna sredstva na mehaničku i električnu vuču (za motorna vozila, željeznički vagon, tramvaj), a u vojnoj terminologiji naziv »borna kola« istoznačnica je za oklopna bojna (ratna) vozila (tenkove, samohodne topove, oklopne automobile). – Kola na životinjsku vuču imaju najčešće 4 kotača na 2 osovine; prednja osovina, s kojom je povezano rudo, pokretna je, čime je omogućeno upravljanje kolima na zavojima. Rjeđa su kola s 2 kotača (antička bojna i trkaća kola, moderna športska trkaća kola). Kola za prijevoz ljudi imaju redovito opruge koje ublažavaju trešnju pri vožnji. Kotači su najčešće drveni, okovani željeznim obručem (naplatkom, gobeljom), sa zrakastim (radijalnim) žbicama. Tako oblikovani pojavili su se već u antičko doba, iako su najstariji bili od punoga drva, pločasti, poput diska. Takvi puni kotači u uporabi su još i danas u mnogim, uglavnom nerazvijenim zemljama, najčešće na poljoprivrednim imanjima. Gumene obruče za kotače uveo je 1845. Englez Robert William Thomson. – Oblik kola u većini poznatih kultura prilagođen je svrsi, a različit je i broj konja u zaprezi. U antičko su se doba uglavnom upotrebljavali dvoprezi (bigae) i četveroprezi (quadrigae), a katkada i troprezi (trigae). Zanimljivo je da velike srednjoameričke civilizacije (Inke, Maje) nemaju kotač ni kola, premda postoje kolica kao dječje igračke. Predmnijeva se da je razlog bila religijska zabrana (kotač – simbol sunca). Danas su najčešći dvoprezi, a rjeđa su jednoprežna kola (neka športska i trkaća kola). Specifičan je primjer ruski tropreg (trojka). Za teretna i veća putnička kola upotrebljavao se četveropreg, pa i šesteropreg. Za luksuzne kočije prigodom različitih svečanosti upotrebljavale su se zaprege s više pari konja. Zbog mehanizacije prometnih sredstava kola i kočije danas su rijetko u prometu. Ponegdje služe još u obredne i ukopne svrhe: na njima se u svečanim ophodima prilikom različitih procesija voze likovi ili simboli božanstava, a služe i za prijevoz mrtvaca do ukopnih ili kremacijskih mjesta. – Prva kola pojavila su se nakon izuma kotača u Mezopotamiji (oko 3500. do 3000. pr. Kr.). U Egiptu je oko 2000. pr. Kr. puni kotač bio zamijenjen onim sa zrakastim žbicama; od tada su se počele izrađivati i bojne dvokolice u ratne svrhe. Kola su u Europu došla vjerojatno tijekom seoba indoeuropskih naroda. U grčko i rimsko doba kolni se promet naglo razvijao. Rimljani su velik broj tipova kola preuzeli od Kelta. Upotrebljavali su kola za prtljagu i raznovrsni drugi teret (plaustrum, serracum), za utrke, borbu i trijumfalne povorke (cisium, currus, essedum) te za prijevoz ljudi (carpentum, carruca, u kojoj se gdjekad moglo i spavati, rheda). Vitruvije u svojem djelu O arhitekturi opisuje napravu smještenu u blizini kotača koja služi za registriranje prevaljenoga puta. Srednji vijek preuzeo je tipove kola baštinjene od antike, ali je kolni promet slabio zbog zapuštanja cesta. Tadašnja su kola imala međusobno čvrsto povezane dijelove za vuču s dijelovima za smještaj ljudi, odnosno tereta. U XV. st. počela su u tom pogledu tehnička usavršavanja. Dva stoljeća poslije kola za prijevoz ljudi dobila su i čelična pera. Tip teretnih kola nije se mnogo mijenjao tijekom stoljeća, dok su se kola za prijevoz putnika i luksuzne kočije (karuce) stalno usavršavali i dobivali sve elegantnije oblike. Takve su se kočije počele oko polovice XVII. st. iznajmljivati (→ fijaker). Istodobno se proizvodio novi tip kočije, berlina (poslije usavršena pod nazivom landau), koji je imao i rasklopni krov. Potpuno zatvorena poštanska kola pojavila su se potkraj XVIII. st. (→ diližansa). U prvoj četvrtini XIX. st. ušao je u promet omnibus za prijevoz većeg broja putnika. Iz Engleske su u tom stoljeću prešli u kontinentalnu Europu različiti tipovi kola: s 4 kotača break (otvorena kola bez krova s uzdužno ili poprečno smještenim sjedalima za 6 do 8 osoba) i post-coach ili mail-coach (poštanska kola koja su imala sjedala i na krovu); s 2 kotača dogcart (jednoprežne dvokolice), hansom cab (sličan kabrioletu, francuski cabriolet), cab i cheer ili whiskey (lake dvokolice), buggy (lake otvorene jednoprežne dvokolice s preklopnim krovom) i dr. Američki buggy dvoprežna su trkaća kola s 4 kotača, kupe (franc. coupé) zatvorena kočija za 2 osobe s 4 kotača i s nepomičnim krovom (slična su kola i chaise, koja su mogla imati i 2 kotača, a sjedala kočijaša, na kabrioletu, iza kabine za putnike), faeton (franc. phaéton) kočija je s 4 kotača i prijeklopnim krovom, kojoj je stražnje sjedalo bilo određeno za slugu, a tzv. vis-à-vis imala je prijeklopni krov i dva sjedala smještena sučelice (tip koji se u nas redovito nazivao fijaker). Poseban su oblik imala kombinirana teretno-putnička kola nadsvođena metalnim žbicama presvučenima nepromočivim platnom, koja su ušla u ikonografiju američkog Divljeg zapada (Conestoga wagon i njemu sličan tzv. prerijski škuner). Jedan od posljednjih industrijski proizvedenih modela lakih putničkih kola, dizajniran u 1890-ima, bio je tzv. bike wagon (runabout, driving wagon), za koji su se upotrebljavale biciklističke gume. Pojedina kola bila su namijenjena i za masovniji prijevoz putnika (stagecoach, concordcoach, charabanc, omnibus, wagonette). Poseban oblik i raskošnu dekoraciju (kandelabre, baklje, figure anđela) imala su mrtvačka kola, koja su nastavljala tradiciju obrednih i pogrebnih kola.

kola. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=32329>.