komika (talijanski comica, od comico < latinski comicus < grč. ϰωμıϰός: veseo, šaljiv), ono što pobuđuje smijeh, veselost. – Kao specifična estetska kategorija komika se zasniva na nekom protuslovlju: npr. kao oprjeka onoga što je zbiljski predmet komike (osoba, stvar, stanje, događaj) i načina kakvim se on predstavlja ili pričinja; kao sukobljivanje kontrastnih simbolika, prepletanje idejno sadržajnog i značajnog s besmislenim i beznačajnim, velikog i uzvišenog s malim i banalnim, otmjenog i dostojanstvenog s prostim i nezgrapnim, duhovnog i materijalnog itd. To je protuslovlje između subjekta-pojedinca i apsoluta, beskonačne slobode i ograničenosti konačne egzistencije, ideje i pojave. Prema Aristotelu, komika (γελοῖον: smiješno) je uvijek pogrješka, zabluda (ἁμάρτημα) ili izobličenost (αἶσχος), ali bezbolna i neškodljiva. T. Hobbes bit komike nalazi u neočekivanosti (iznenađenju), koje je praćeno naglim buđenjem osjećaja vlastite nadmoći, pobjede nad tuđom ili vlastitom inferiornošću. I. Kant drži da u osnovi komičnoga leži doživljaj protusmislenoga; smijeh nastaje kao ugodno oslobađanje energija okupljenih u nekom očekivanju, koje se rasplinulo u ništavilu. Po A. Schopenhaueru, komičnost niče iz »odjednom uočene nepodudarnosti između nekog pojma i realnog predmeta«. T. Lipps smatra da komične situacije nastaju kada nešto malo i beznačajno zahtijeva da bude veliko i značajno, pa komično određuje kao »iznenađujuće maleno«. Za H. Bergsona komično je »kretanje bez života«, tj. onaj aspekt ljudskoga ponašanja po kojem čovjek, stavljen u okove neprirodnog automatizma, iskrivljeno zrcali pravi stvaralački život. Slojeve komičnog i razlikovanje komičnog i humorističnog, posebno u novijoj estetici, iscrpno je analizirao N. Hartmann.
