Konstantin I. Veliki (latinski Flavius Valerius Aurelius Constantinus [fla:'wi·us wale:'ri·us aure:'li·us ko:nstanti:'nus]), rimski car (Najs/Naissus, danas Niš, 27. II. oko 272 – Nikomedija, 22. V. 337). Proglasio je ravnopravnost vjera u Rimskom Carstvu, prihvaćanjem kršćanstva započeo je sveobuhvatno i trajno preustrojstvo carstva u Imperium Romanum Christianum, dočim je osnutkom nove prijestolnice po njemu nazvane Konstantinopol i pomicanjem središta moći na Istok zacrtao smjer koji je u konačnici doveo do transformacije Rimskog u tzv. Bizantsko Carstvo.
Dolazak na vlast i vojni pohodi
Sin cara Konstancija I. i Helene s kojom je od 293. boravio u Nikomediji na dvoru careva Dioklecijana i Galerija. U mladosti se istaknuo tijekom sukoba na Balkanu i protiv Perzijanaca u Siriji i Mezopotamiji. Na očev poziv 305. odlazi u Britaniju, a nakon njegove smrti vojska ga je 306. proglasila za cara (augusta). Iako je ubrzo bio prisiljen odreći se te titule, zbog velike potpore vojske i naroda kompromisom mu je Galerije dao titulu cezara, te je Konstantin zavladao Britanijom, Galijom i Hispanijom, s prijestolnicom u Trieru. U to doba na zapadu se javljaju još dva pretendenta – Maksimijan i njegov sin Maksencije. Konstantin je Maksimijana, nakon neuspješnog ustanka, prisilio na samoubojstvo 310., a zatim je, ojačan savezom s Licinijem na istoku, zaratio protiv Maksencija u Italiji. U prijelomnoj bitki kraj Mulvijskoga mosta (Pons Mulvius) blizu Rima 312. poraženi Maksencije pri bijegu se utopio, a Konstantin je proširio vlast na Italiju i Afriku, postavši tako jedinim augustom Zapada. Prema legendi, uoči te bitke Konstantin je doživio ukazanje (in hoc signo vinces) i prigrlio kršćansku simboliku pa se počelo vjerovati da mu je pobjedu donio kršćanski bog. Zajedno s Licinijem izdao je 313. u Milanu edikt kojim su okončani progoni kršćana, obećan povrat oduzete im imovine, a sve vjere u državi proglašene su ravnopravnima. Međutim, savez dvaju careva nije dugo potrajao, pa je nakon kraćeg sukoba Konstantin 317. preuzeo upravu nad dijecezama Panonijom i Makedonijom. Boraveći od tada većinu vremena u Sirmiju (danas Srijemska Mitrovica), vodio je pohode protiv Gota i Sarmata. Nakon sedam godina mira, nastupajući kao zaštitnik kršćana koje je Licinije navodno ponovno progonio, Konstantin je 324. napao, porazio i ubrzo pogubio svog suvladara, postavši tako jedini vladar Rimskoga Carstva. Iako je pokoravanjem drugih careva urušio Dioklecijanov sustav vladavine (tetrarhija), zavladavši samostalno, obnovio je podjelu Carstva na manje dijelove, ali je za suvladare postavljao isključivo članove svoje obitelji vladajući bez otpora sve do smrti. Između 332. i 336. djelomično je osvojio južne dijelove Dacije, zbog čega je preko Dunava izgradio Konstantinov most kraj Sucidave (danas Corabia, Rumunjska). Posljednjih godina života povremeno se sukobljavao s Gotima i Sarmatima te je pripremao velik pohod na Perziju, koji je ostao nerealiziran zbog njegove bolesti i skore smrti.
Upravne i gospodarske reforme
Konstantinova vladavina korjenito je promijenila mnoge aspekte rimske države. Središte je moći Carstva pomaknuo na bogatiji Istok i bliže ključnim granicama, a na mjestu starog Bizantija (Byzantion) na Zlatnome rogu izgradio je novu prijestolnicu, svečano otvorenu 11. V. 330. koja je, isprva zvana Novi Rim (Nova Roma) ili Konstantinov Rim (Roma Constantinopolitana), još za njegova života postala najpoznatija pod imenom Konstantinopol (Constantinopolis). Kako bi privukao senatore, u gradu je utemeljio novi Senat (Sinklet, grčki sýnklētos) koji se održao sve do XIV. st., a za građane je uveo besplatnu dnevnu podjelu 80 000 porcija kruha. Promišljenom politikom kao i mnogim monumentalnim građevinskim pothvatima od kojih se ističe hipodrom osigurao je da vizija nove prijestolnice nadživi njegovu vladavinu te da Konstantinopol (Carigrad) do kraja IV. st. prestigne Rim po važnosti i broju stanovnika. Uz postojeću pograničnu vojsku (limitanei) stacioniranu na carskim limesima, razvio je novi rod pokretne ili prateće vojske (exercitus comitatensis) smještene u unutrašnjosti i pod neposrednom kontrolom vladara, koja je djelovala kao pričuva protiv vanjskih, a i oslonac carske moći protiv unutrašnjih neprijatelja. Zbog nepouzdanosti i čestog uplitanja u nasljeđivanje prijestolja 312. ukinuo je pretorijansku gardu. Nastavio je Dioklecijanove upravne reforme, zadržao podjelu države na prefekture, dijeceze i provincije te odijelio civilnu od vojne vlasti razdvajanjem dužnosti svjetovnih upravitelja pokrajina od lokalnih vojnih zapovjednika. Također je potvrdio prijašnje Dioklecijanove agrarne reforme nastojeći male zemljoposjednike vezati uza zemlju (332) čime je pogodovao stvaranju kolonata, a osobito je strogo provodio načelo da pripadnost obrtničkim kolegijima bude nasljedna. Monetarnom politikom borio se protiv visoke inflacije narasle tijekom kriznoga III. stoljeća. Napustivši pokušaje spašavanja drastično oslabljene srebrne valute, započeo je kovanje zlatnog solida (poslije poznat kao nomizma) koji je postao transakcijska valuta mediteranskog prostora, zadržavši čistoću sve do XI. st.
Vjerska politika
Najvažnija promjena njegove vladavine bio je odnos prema kršćanstvu, s kojim se vjerojatno upoznao posredovanjem majke ili pak za mladenačkog boravka na Istoku. Iako dio povjesničara drži da je Konstantin bio vjerski indiferentan te kršćanstvu sklon samo iz političkih razloga, ipak se čini kako je on novu vjeru istinski, iako postupno, prihvatio. Kao ponajprije rimski, a tek potom kršćanski car, zadržao je političku i vjersku simboliku rimskog panteona, pridodavši joj i onu kršćansku. Za njegove vladavine započeo je proces isprepletanja crkve i države, usred čega je rimska država »pokrštena«, a crkva »podržavljena«. Intervencijom u donatistički raskol unutar sjevernoafričke crkve (donatizam) i sazivanjem 325. Prvog nicejskog koncila, koji je donošenjem tzv. Nicejskog vjerovanja položio temelj kršćanske dogme i osudio arijanstvo, postavljen je presedan carskog primata u crkvenim pitanjima. Nastupajući pritom kao »biskup postavljen od Boga nad onima izvan granica Crkve«, definirao je ulogu cara kao Kristova namjesnika i širitelja kršćanstva. Kasnijom popustljivijom politikom prema arijanstvu potpomogao je širenju tog učenja, a ostaje nejasno je li mu i sam bio sklon budući da ga je pred smrt pokrstio arijanski biskup Euzebije iz Nikomedije. Pokrenuo je gradnju bazilike sv. Petra u Rimu, bazilike Rođenja Isusova u Betlehemu i bazilike Svetoga groba u Jeruzalemu, a rimskom biskupu (papi) darovao je 313. zemljište na Lateranu. Krivotvorena Konstantinova darovnica postat će pak za srednjega vijeka temelj papinske propagande o crkvenom primatu nad svjetovnim vladarima Zapada.
