Korejci, azijski narod na korejskom poluotoku, u Sjevernoj Koreji (oko 25 milijuna pripadnika) i Južnoj Koreji (oko 50 milijuna pripadnika). Procjenjuje se da još oko 7 milijuna Korejaca živi izvan Koreje, uglavnom u Kini, Japanu, SAD-u i srednjoazijskim državama nastalima raspadom SSSR-a (najviše u Uzbekistanu i Kazahstanu). Iako geneza korejskoga naroda nije u potpunosti razjašnjena, smatra se da su u njoj odlučujuću ulogu imala tunguska plemena mongoloidne rase, koja su od najstarijega doba prodirala na korejski poluotok sa sjevera, vjerojatno s područja Sibira i Mandžurije. Korejci su razvili osebujnu kulturu koja je, zbog dugotrajnih političkih i kulturnih veza s Kinom, bila pod znatnim kineskim utjecajem. Tradicionalno je korejsko društvo bilo agrarno, a stanovništvo do druge polovice XX. st. gotovo isključivo seosko. Korejci su razvili zanimljivu seosku arhitekturu, koju su uglavnom činile jednokatnice od domaće cigle ili kamena. Posebice je zanimljiva tzv. ondol metoda zagrijavanja kuće: prostorije su grijane vrućim zrakom koji je od vanjskog ognjišta stizao kroz kanale u podu.
Povijest
Povijest → koreja; koreja, južna, povijest; koreja, sjeverna, povijest
Jezik i pismo
Korejskim jezikom govori oko 80 milijuna ljudi u objema Korejama te korejska dijaspora u sjeveroistočnoj Kini, u Sibiru, Japanu i SAD-u. Premda se obično razmatra kao genetski izoliran jezik, sve se vjerojatnijom čini pretpostavka da je korejski genetski srodan japanskomu, a možda i tzv. altajskim jezicima (tungusko-mandžurski, mongolski i turkijski jezici). Najstariji spomenici korejskoga sežu u VII. st., kada je Koreja ujedinjena; književni jezik razvio se na temelju dijalekta han, dok je drugi starokorejski dijalekt, puyŏ, koji se govorio u Mandžuriji i na sjeveru Koreje, razmjerno slabo posvjedočen. Starokorejskim se smatra razdoblje od približno 670. do početka X. st., srednjokorejskim razdoblje od X. do XVI. st., a novokorejskim razdoblje od početka XVI. st. do danas. Isprva se korejski bilježio isključivo kineskim ideogramima, koji su vrlo slabo prilagođeni za pisanje korejskoga jezika. Zbog toga je korejski bio razmjerno slabo poznat sve do XV. st., kada je, po predaji, kralj Sejong (Sedžong) izmislio korejski alfabet, poznat pod imenom hangul (han’gŭl, hangeul), koji se u Sjevernoj Koreji naziva chosŏn’gŭl. To pismo ima 24 osnovna slova, kombinacijom kojih je moguće zapisati 40 fonema korejskoga jezika. Ustroj pisma slijedi pomnjivo razrađena fonetska i fonološka načela. Nakon II. svjetskog rata hangul je u Sjevernoj Koreji u potpunosti istisnuo kinesko pismo, no u Južnoj se Koreji on i dalje koristi zajedno s kineskim ideogramima; obrazovani Korejac na jugu Poluotoka mora poznavati približno 1800 kineskih ideograma. Dugotrajan utjecaj kineskoga na korejski očituje se i u velikom broju kineskih posuđenica; više od polovice korejskoga rječnika kineskoga je podrijetla, no u Sjevernoj Koreji bilo je pokušaja »čišćenja« korejskoga jezika od kineskih riječi.
Postoji nekoliko sustava transkripcije korejskoga jezika s pomoću latiničnih slova, a najčešće se koristi McCune-Reischauerov sistem iz 1937., koji je, u modificiranom obliku, i danas u uporabi u Sjevernoj Koreji. Nešto drugačija modifikacija toga sustava službeno se koristila u Južnoj Koreji od 1984. do 2000., kada je donesen novi sustav transkripcije, tzv. revidirana romanizacija (bez dijakritičkih znakova i apostrofa), a razvila ga je Nacionalna akademija za korejski jezik.
U fonološkom sustavu korejskoga ističu se tri serije zatvornih suglasnika (okluziva), koji se opisuju kao napeti, nenapeti i aspirirani (haknuti). Nenapeti se okluzivi ostvaruju kao zvučni između samoglasnika. Korejski jezik ima padeže, ali nema gramatičkoga roda, a upotreba morfema za množinu u mnogim kontekstima nije obvezna. Glagol ne izražava lice ni broj, ali ima mnogobrojne honorifike – sufikse koji izražavaju načine, vrijeme, te stupanj poštovanja što ga govornik izražava prema sugovorniku i osobi ili predmetu o kojima govori. Morfološka je struktura korejskoga aglutinativna, jezik ima samo sufikse (nema prefiksa), a poredak je sintaktičkih kategorija u rečenici S(ubjekt) O(bjekt) V (glagol).
Književnost
Korejska se književnost oblikovala na stjecištu plodonosnih indijskih i kineskih utjecaja, u ozračju šamanističkih, budističkih i konfucijanističkih vjerovanja. Značajna je i posrednička uloga koju su korejska kultura i književnost imale u razvoju japanske kulture i umjetnosti. Do nastanka pisma hangul u XV. st. različiti književni oblici, balade, legende, tekstovi za lutkarsko kazalište i igrokaze s maskama, pjevane priče (p’ansori/pansori), posredovali su se usmenom predajom. Veći dio mitova i legenda te narodnih priča zabilježen je u dvjema kronikama, »Povijesnim zapisima Triju kraljevstava« (»Samguk sagi«, 1146) i »Uspomenama Triju kraljevstava« (»Samguk yusa«, 1285). Najstariji je korejski pjesnički oblik »pučka pjesma« (hyangga, VI–X. st.). Ostali su tradicionalni pjesnički oblici: »duga pjesma« (pyŏlgok/byeolgok ili changga/jangga, XI–XIV. st.), »kratka pjesma« (sijo, XV. st.) i »pjevane riječi« (kasa/gasa, XV–XIX. st.). Zakratko je u XV. st. cvjetao i oblik »hvalospjeva« (akchang), posvećen dinastiji Yi. U povijesnom smislu, razvoj korejske književnosti obuhvaća četiri razdoblja: (1) Za dinastije Silla (57. pr. Kr. do 935) nastale su pjesme hyangga od 4, 8 ili 10 stihova. Pisali su ih budistički redovnici (Kyunyŏ/Gyunyeo, 917–973., i drugi) ili vitezovi (hwarang) posebno izučeni za državnu službu. Pjesništvo je bilo nadahnuto budističkom simbolikom, težnjom za prosvjetljenjem i skladom između prirode i čovjeka. Pisali su se i komentari na budističke tekstove te priče o budističkim redovnicima čudotvorcima i nastanku budističkih samostana, što se smatra začetcima potonjih proznih djela. (2) U razdoblju dinastije Koryŏ (Goryeo; 918–1392) procvat je doživio pjesnički oblik pyŏlgok (byeolgok) ili changga, koji je pučkoga podrijetla. Pjesme su se izvodile za velikih svečanosti, osobito žetvenih, često uz pratnju glazbala, a izražavale su različite ljubavne osjećaje. Pisale su ih i posebno izučene žene zabavljačice (kisaeng/gisaeng). U prozi se u tom razdoblju razvila osobita vrsta priče, u kojoj je glavni lik predstavljen nekim personificiranim neživim predmetom (npr. vinom, papirom, štapom i slično), biljkom ili životinjom (bambusom, kornjačom). Uz hagiografije, priče o kraljevima i junacima, nastala je i prva zbirka eseja o pjesništvu i kritici, »Pabirci protiv dokolice« (»P’ahan chip«, 1260); napisao ju je Yi Inno (ili Yi Illo), a sadrži i autobiografske elemente. (3) U razdoblju dinastije Yi (1392–1910) nastao je najpopularniji i najtrajniji pjesnički oblik, sijo, pjesma od triju stihova kojoj je bit u skladnom izmjenjivanju zvuka, ritma i značenja. Sijo tematizira konfucijanske etičke vrjednote, ali i prirodu i ljubav. Njegovi su glavni pisci bili iz konfucijanske više klase (yangban) ili žene zabavljačice, kisaeng. Postupno se razvio i pripovjedni oblik (sasŏl sijo/saseol sijo) o temama iz svakodnevnoga života o kojima su pisali obični ljudi. Predstavnik te vrste književnosti bio je Yun Sŏndo (Yun Seondo; 1587–1671), autor ciklusa od 40 pjesama o ribaru mudracu »Ribarov kalendar« (»Ŏbu sasisa«, 1651). Potkraj XV. st. razvio se oblik duže rimovane proze, kasa (gasa), sličan kineskom obliku fu, koji je mogao imati i do 100 stihova, a tematizirao je žensku ljepotu, rat, osamljenost. U kasnijem razdoblju kasa je postala još duža, a teme su bile moralna poduka, putovanja, progonstvo i piščeve osobne nevolje. Najpoznatiji pisci kase bili su Chŏng Ch’ŏl (Jeong Cheol; 1536–93) i Pak Inno (1561–1642). Znatniji pomak od poezije k prozi označila je škola »praktičnoga učenja« (sirhak/silhak), koja je postupno zamijenila neokonfucijanistički nauk pa se više usmjerila na razum i znanstvena načela, čemu je pridonijelo i upoznavanje s kršćanstvom. Stvorena je svijest da se književnost treba baviti problemima običnih ljudi: tako je tzv. obična ili mala priča (sosŏl/soseol) našla izraz u djelu »Priča o Hong Kiltongu« (»Hong Kiltong chŏn«), koju je u XVII. st. napisao učenjak Hŏ Kyun (Heo Gyun). Međutim, najpoznatije priče iz XVIII. st. anonimne su: »Priča o Ch’unhyang« (»Ch’unhyang chŏn«) i »Priča o dvije sestre« (»Changhwa Hongryŏn chŏn«). Nastanak novoga, srednjeg staleža, odražavao se i u proznom obliku p’ansori (pansori), koji se razvio iz pjevanog oblika pučke pjesme što su ju pjevali pučki profesionalni pjevači kwangdae (gwangdae). (4) Od sredine XIX. st. do japanske okupacije 1910., zbog prelaska na korejsko pismo književnost postaje pisana (namijenjena čitanju, a ne slušanju), uz što je vezano napuštanje tradicionalnih književnih oblika pa se od tada predmoderna književnost označava prefiksom ku/gu (»stara«), a moderna shin/sin (»nova«). Moderna se korejska književnost načelno dijeli na dva podrazdoblja – rano moderno (kŭndae/geundae), kolonijalno podrazdoblje japanske okupacije (1910–45), i moderno (hyŏndae/hyeondae), obilježeno nacionalnom podjelom (od 1945). U prvom podrazdoblju dolazi do nastanka tzv. novog romana (shin sosŏl / sinsoseol), realističko-naturalističkih predispozicija i obiteljske tematike. Novi je roman pisan isključivo u prozi (naspram stihu tradicionalne fikcije), a prva je takva ostvarenja 1906–08. u popularnom tisku objavio Lee (Yi) In-jik (I Injik, 1862–1916); slijedili su ga Lee (Yi) Hae-jo (I Haejo, 1869–1927), ujedno autor prvih žanrovskih romana u korejskoj književnosti, Ch’oe Chan-sik (Choe Chansik, 1881–1951) i spisateljica Kim Kyo-je (Gim Gyoje, 1883–1955). Prvim modernim korejskim romanom drži se »Bešćutnost« (»Mujŏng«/»Mujeong«, 1917) kojem je autor Yi Kwang-su (I Gwangsu, 1892–1950), poznat kao Ch’unwŏn. Istaknuli su se i Yŏm Sangsŏp (Yeom Sangseop, 1897–1963), autor naturalističkog romana »Tri naraštaja« (»Samdae«, 1931), te Kim Tong-in (Gim Dongin, 1900–51), predvodnik esteticističkog pristupa. Od 1920-ih javljaju se pokreti klasne i proleterske književnosti, bliski europskomu socijalističkom realizmu, kojih su istaknuti romanopisci Cho Myŏng-hŭi (Jo Myeonghui, 1894–1938), autor romana »Rijeka Nakdong« (»Nakdong-gang«, 1927), ujedno prvi modernizator dramskog teatra, i Ch’oe Hae ili Sŏ-hae (Choe Seohae, 1901–32). Najznačajniji je autor djelâ agrarne tematike (npr. roman »Rodno selo« – »Kohyang«, 1933) u tom razdoblju Lee (Yi, Ri) Ki-yŏng (I Giyeong, 1895–1984), a romanom o »seoskom prosvjetljenju« »Zimzeleno drvo« (»Sangnoksu«, 1936) proslavio se pjesnik i dramatičar Shim Hoon (Sim Hun, 1901–36). Diljem zemlje nastaju proleterska kazališta, naspram kojima se 1930-ih razvija realističko kazalište; najvažniji je dramatičar i redatelj Yoo Ch’ijin (Yu Chijin, 1905–74).
U kasnome kolonijalnom razdoblju proza je, pod utjecajem književnog naraštaja koji je studirao u Japanu, posvećenija modernoj formi te urbanoj tematici (tzv. skupina devetorice u drugoj polovici 1930-ih, npr. Yi Hyo-sŏk / I Hyoseok, 1907–42). Ch’ae Man-sik (Chae Mansik, 1902–50), ujedno dramski pisac, autor je najznačajnijih romana (»Mutne vode« – »Tangnyu«, 1937–38; »Mir pod nebesima« – »T’aep’yŏng ch’ŏnha« / »Taepyeong-cheonha«, 1938), a modernističkim romanima istaknuli su se ljevičarski pisac Kim Nam-ch’ŏn (Gim Namcheon, 1911 – poslije 1953) te Park T’aewŏn (Bak Taewon, 1909–86), koji je od 1950. živio u Sjevernoj Koreji, dočim su povijesne romane pisali Hong Myong-hui/Myeonghui (1888–1968) te Park Chong-hwa (Bak Jonghwa, 1901–81), ujedno dekadentni pjesnik. Kao reakcija na ideološke podjele i modernizaciju književnosti javili su se tradicionalistički pisci, napose Kim Dong-ni (Gim Dongri, 1913–95), čija se proza temelji na folklornoj tradiciji, te Hwang Sun-wŏn/Sunwon (1915–2000), kanonski autor kratke proze. Istaknuti modernistički pjesnici 1920-ih i 1930-ih pišu u slobodnom stihu, napose slijedeći francuske simboliste i dekadente: Han Yongun (1879–1944), Kim So-wŏl (Gim Sowol, 1902–34) i avangardist Yi Sang (pravo ime Kim/Gim Haegyeong, 1910–37), također istaknuti pisac modernističke kratke proze; pjesnici otpora Yi Yuk-sa (pravo ime Yi Wŏllok / I Wonrok, 1904–44) i Yoon Tong-ju (Yun Dongju, 1917–45) ubijeni su u japanskim zatvorima, dok su Kim Ok (Gim Eok, 1896 – poslije 1958) i Chŏng Chiyong (Jeong Jiyong, 1902 – poslije 1950) nestali u sjevernokorejskim zatvorima. U kolonijalnom razdoblju javlja se i niz spisateljica koje pišu o klasnom i socijalnom položaju žena: Na Hyesŏk/Hyeseok (pseudonim Chŏngwŏl/Jeongwol, 1896–1948), Kim Iryeop (Gim Ilyeop, 1896–1971), Kim Myeong-sun (Gim Myeongsun, 1896–1951), Pak Hwasŏng (Bak Hwaseong, 1904–88), Kang Kyŏng-ae (Gang Gyeongae, 1906–44), Baek Sinae (1908–39) i Ch’oe Chŏng-hŭi (Choe Jeong-hui, 1912–90).
Nakon oslobođenja od japanske vlasti 1945., podjelom zemlje 1948. i književnost se podvojila na sjevernokorejsku i južnokorejsku (s prebjezima u oba smjera). Zbog zatvorenosti zemlje i potpune cenzure, o književnom stvaralaštvu u Sjevernoj Koreji malo se zna; neka su djela poznata posredovanjem prijevodâ u zemljama socijalističkog bloka do 1989. ili posredovanjem recepcije u Južnoj Koreji. Od 1960-ih, razradbom sjevernokorejske inačice marksizma-lenjinizma, nastaje službena književnost isključivo propagandne naravi i posvećena kultu vođe (Kim Il Sung, Kim Jong Il, Kim Jong Un). Pišu se romani i epska poezija, a u novije doba lirska poezija posvećena »vođi« (dodjeljuju se počasni nazivi vođina pisca i pjesnika); od službenih hagiografskih pisaca rijetki su izvan zemlje poznati tek po imenima (npr. Chŏng Ki Jong, 1953–2016). Neki su angažirani pjesnici »socijalističkog modernizma«, međutim, stekli nacionalni status i na sjeveru i na jugu, kao Paek Sŏk (Baek Seok, pravo prezime Ki-haeng/Gihaeng, 1912–96), koji se početkom 1960-ih povukao zbog službenih kritika, te »proleterski« pjesnici iz kolonijalnog razdoblja Pak Se-yong (Bak Seyeong, 1902–89), Im Hwa (1908–53), poslije sjevernokorejski propagandist uklonjen 1953 (i opusa zabranjena u objema Korejama), i Cho Ki-ch’ŏn (Jo Gicheon, 1913–51), koji je inaugurirao poeziju sovjetskoga tipa u sjevernokorejskoj lirici. U najnovije doba poznati su sjevernokorejski romanopisci Hong Sŏkchung (r. 1941) i Paek Nam-nyong (r. 1949), autor društvenoga romana »Prijatelj« (»Bot«, 1988) te pripadnik prestižne Književne proizvodne skupine »15. travnja«, zadatak koje je pisanje hagiografskih djela u nizovima o »besmrtnoj povijesti« (Pulmyŏl ŭi yŏksa) i »besmrtnom vodstvu« (Pulmyŏl ŭi Hyangdo).
U Južnoj Koreji velik prinos modernomu pjesništvu dali su pjesnici Yu Chihwan (pseudonim Ch’ŏngma/Cheongma, 1908–67), Sŏ Chŏngyu (Seo Jeongju, pseudonim Midang, 1915–2000), Pak Mogwŏl (Bak Mokwol, 1916–78), Pak Tujin (Bak Dujin, pseudonim Hyesan, 1916–98), Ku (Gu) Sang (1919–2004), Cho Chi-hun (Jo Jihun, 1920–68), Kim Ch’unsu (Gim Chunsu, 1922–2004) i Pak (Park) Chae-sam (Bak Jaesam, 1933–97). Poezija doživljava naraštajnu obnovu nakon studentskih prosvjeda 1960., pomakom k izraženijoj referencijalnosti i pitanju osobne slobode (Kim Suyŏng / Gim Suyeong, 1921–68; Shin Dong-yup / Sin Dongyeop, pseudonim Sŏngnim/Seokrim, 1930–69), što postaje glavnom temom južnokorejskog pjesništva prije demokratizacije 1980-ih, npr. u djelu pjesnika kao što su Ko Ŭn (Go Eun, r. 1933), »pjesnik ljudi« Shin Kyeong-nim (Sin Gyeongrim, 1936–2024), Hwang Tong-gyu/Donggyu (r. 1938), Chŏng Hyŏnjong (Jeong Hyeonjong, r. 1939), Kim Chi-ha (Gim Jiha, 1941–2022) i Oh Sae-young/Seyŏng (O Seyeong, r. 1942). Modernu poslijeratnu dramu isprva predvode realist Ch’a Pŏmsŏk (Cha Bumseok, 1924–2006) te avangardisti Lee (Yi) Gunsam (1929–2003) i Pak Cho-yŏl (Bak Joyeol, 1930–2016), da bi 1970-ih prevladavala sinteza korejske tradicije i zapadnjačke dramske forme (Oh/O Taeseok, 1940–2022; Yoon Dae-sung / Yun Daeseong, 1939–2025). Južnokorejska proza druge polovice XX. st. ponajprije je proza o traumi, prvo nacionalne podjele (Chŏn/Jeon Kwangyong, 1919–88; Lee Ho-cheol / I Hocheol, 1932–2016; Choi In-hoon / Choe Inhun, 1936–2018; Kim Wŏn-il / Gim Wonil, r. 1942), a potom autoritarnog društva te modernizacije (Yi/Lee Ch’ŏngjun / I Cheongjun, 1939–2008; Yi/Lee Mun Ku / I Mungu, 1941–2003; Cho Se-hŭi / Jo Sehui, 1942–2022). Najreprezentativniji je prozaik druge polovice XX. st. Hwang Sun-wŏn/Sunwon (1915–2000), koji se u romanima »Stabla na padini« (»Namudŭl pital-e sŏda« – »Namudeul bitare seoda«, 1960), »Sunce i Mjesec« (»Irwŏl«, 1962–64) te »Pokretna tvrđava« (»Umjiginŭn sŏng« – »Umjigineun seong«, 1968–72) bavi suvremenim urbanim problemima, sintetizirajući zapadne utjecaje i korejsku tradiciju, a glavni reprezentant nacionalne književnosti prve četvrtine XXI. st. Hwang Sŏk-yŏng/Seokyeong (r. 1943), koji je isprva pustolovnim romanom u nastavcima »Chang Kilsan« (»Jang Gilsan«, 1974–84) stekao golemu popularnost u objema Korejama, da bi poslije međunarodnu recepciju doživio romanima »Stari vrt« (»Oraedoen jeongwon«, 2000), »Gost« (»Sonnim«, 2001), »U sumrak« (»Haejil muryeop«, 2015) i »Mater 2-10« (»Cheoldowon Samdae«, 2020). Teme »izgubljenog naraštaja« 1960-ih izražava šesnaestodijelni roman-rijeka »Zemlja« (»Toji«, 1969–94) spisateljice Pak Kyŏng-ni (Bak Gyeongri, 1926–2008). Cho Chŏng-nae (Jo Jeongrae, r. 1943) proslavio se pak opsežnom trilogijom desetodijelnih romana-rijeka o korejskoj povijesti u XX. st. »Planina Taebaek« (»Taebaek sanmaek«, 1983–89), »Arirang« (1990–95) i »Rijeka Han« (»Hangang«, 1998–2002). Ostali su poznatiji suvremeni prozaici Park Wansuh ili Pak Wan-sŏ (Bak Wanseo, 1931–2011), Han Sŭng-wŏn/Seungwon (r. 1939), Kim Sŭng-ok (Gim Seungok, r. 1941), Ch’oe (Choe) Inho (1945–2013), O Chŏnghŭi/Jeonghui (r. 1947), Kim Wŏnu (Gim Wonu, r. 1947), Kim Hoon (Gim Hun, r. 1948), Yi Mun-yŏl (I Munyeol, r. 1948), Lim Chul-Woo (Im Ch’ŏru/Cheoru, r. 1954), Hailji (pravo ime Lim/Rim Jong-joo, r. 1955), Ch’ŏn Myŏng-kwan (Cheon Myeonggwan, r. 1964) i Chŏng Yŏngmun (Jeong Yeongmun, r. 1965). Snažan tehnološki i konzumeristički razvoj južnokorejskog društva u XXI. st. odrazio se i u književnosti koja je obilježena izrazito postmodernističkim postupcima u kojima je i dalje razvidno naslijeđe nacionalne traume. Te je suvremene tijekove romanom »Pravo na samouništenje« (»Naneun nareul pagoehal gwolliga itda«, 1996) otvorio Kim Yŏng-ha (Gim Yeongha, r. 1968), koji se potom, stekavši svjetsku recepciju, bavi (sjeverno)korejskom tematikom (»Carstvo svjetlosti« – »Bitui jeguk«, 2006) i posljedicama kapitalističkog društva (»Ubojičina metoda prisjećanja« – »Sarinjai gieokbeop«, 2013). Književnim stvaranjem u XXI. st. dominiraju spisateljice: Yang Kwija/Gwija (r. 1955), Shin Kyŏngsuk (Sin Gyeongsuk, r. 1963), Hwang Sŏnmi/Seonmi (r. 1963), Kong Chi-yŏng (Gong Jiyoung, r. 1963), Pae Su-ah (Bae Sua, r. 1965), Ch’ŏn Unyŏng (Cheon Unyeong, r. 1971), P’yŏn Hyeyŏng (Pyeon Hyeyeong, r. 1972), Kim Soom (Gim Sum, r. 1974), Cho (Jo) Namju (r. 1978), Kim (Gim) Aeran (r. 1980), Kim (Gim) Hyejin (r. 1983) i Kim (Gim) Sagwa (r. 1984); svjetskog su ugleda Han Kang (Gang, r. 1970), dobitnica Nobelove nagrade 2024. te pjesnikinja Kim (Gim) Hyesoon (r. 1955). Naspram tzv. čistoj književnosti, od 2000-ih bujaju popularni žanrovi (po uzoru na korejsku pop-glazbu zvani K-books). Najpoznatiji su autori kriminalističkoga žanra Jeong Yujeong (r. 1966) i Kim Ŏnsu (Gim Eonsu, r. 1973), povijesne fikcije Lee Chŏngmyŏng (I Jeongmyeong, r. 1965), a znanstvene fantastike DJUNA (pseudonim autora rođenoga 1971), Kim Poyŏng (Gim Boyeong, r. 1975), Chung (Chŏng/Jeong) Bora (r. 1976), Bae Myeonghun (r. 1978), Jeong (Jay) Soyeon (r. 1983) i Kim (Gim) Soyeop (r. 1993). Više pisaca korejskoga podrijetla u SAD-u bavi se pitanjima korejske povijesti i identiteta (Lee Chang-rae, r. 1965; Min Jin Lee, r. 1968; Suki Kim, r. 1970; Krys Lee, r. 1976; Kim Joo-hye, r. 1987).
Likovne umjetnosti
Od svojih početaka razvoj korejske umjetnosti vezan je na poticaje iz Kine. Polazeći od duha i oblika klasične kineske umjetnosti, Korejci su s vremenom stvorili vlastiti izraz, kojemu su bitne osobine jednostavnost, težnja prema monumentalnosti i smisao za skladne proporcije. Među najstarije spomenike ubrajaju se veličanstvene grobnice od kamena i opeke s bogatim grobnim prilozima (nakit, keramika, obredne brončane posude), oslikanim komorama i kamenim figurama (grob kralja Munyŏnga/Muryeonga, 501–523., nedaleko od Gongjua). Prve budističke višekatne kamene pagode, hramovi i samostani potječu iz VI. i VII. st. (kompleks hodočasničkih hramova Pŏpjusa/Beopjusa; hram Pulguksa/Bulguksa kraj Gyeongjua). U svjetovnom graditeljstvu (palače, gradska vrata u Seoulu) kineski se uzori obogaćuju domaćim oblicima. Reljefi u kamenu i glini, česti u graditeljstvu, imali su isključivo dekorativnu funkciju (veličanstveni figuralni reljefi s krajolicima, arhitekturom, cvijećem i dr.). Kipovi čuvari vladarskih grobnica (ljudske i životinjske, a osobito konjske figure) slijedili su kineske uzore, a s vremenom su se pojavljivali sve izvorniji elementi. Buda se predstavljao najčešće u liku Maitreye (Buda koji će se pojaviti u budućnosti). Najstariji ostvaraji u slikarstvu sačuvali su se u grobnim komorama (fantastične životinje, prizori iz lova i dvorskoga života). U akvarelu i tušu korejski su slikari radili krajolike, portrete i likove životinja u naglašenoj stilizaciji s izrazitom težnjom za realističkim prikazivanjem pojedinosti. Nakon razdoblja anonimnih majstora ili umjetnika povezanih s legendama istaknuli su se: An Kyŏn (An Gyeon) i Yi Sangjwa u XV. st., Yi Chŏng (Yi Jeong) st. i slikarica Sin Saimdang u XVI. st., Kim Myŏngguk (Gim Myeongguk) i Yun Tusŏ (Yun Duseo) u XVII. st. Osim slika u svitcima, od XVIII. st., često su se izrađivali ciklusi slika, osobito krajolika, složenih i uvezanih u albume. Najznačajniji slikari takvih albuma bili su Chŏng Sŏn (Jeong Seon; 1676–1759) i Kim Hongdo (Gim Hongdo; 1760–1820); Kim Chŏnghŭi (Gim Jeonghui; 1786–1857) bio je poznat i cijenjen kaligraf. Korejski umjetnici XX. st. u svojim su djelima povezivali tradicijske oblike s modernim idejama raznorodnih suvremenih stilskih smjerova. Od mlađih slikara ističu se Lee Dong-youb (Yi Tongyŏp/I Dongyeop; r. 1946), Suh Yongsun (r. 1951), Kim Sundoo (r. 1958), Oh Junggeun (O Chŏngkŭn/O Jeonggeun; r. 1970) i svjetski poznati video i likovni umjetnik Paik Nam June (1932–2006).
Visoke domete korejska je umjetnost ostvarila u primijenjenoj umjetnosti, osobito keramici; katkada su korejski majstori nadmašivali svoje kineske učitelje. Keramičke urne (VII. do X. st.) imale su prepoznatljiv utisnuti ukras i zagasitu glazuru; od X. st. proizvodila se keramika sa zelenkastom glazurom, tzv. celadon, a vrhunac je dosegnula u XII. st., kada su nastali novi tipovi glazure istančana kolorita. Početkom XV. st. započela je proizvodnja finoga posuđa od bijeloga porculana s oslikanim ukrasima od kobalta. Raznovrsni predmeti i nakit (raskošne kraljevske krune, naušnice, ogrlice, prstenje) radili su se stoljećima od plemenitih kovina, dragoga kamenja, laka i kristala. U istočnoazijskoj umjetnosti Koreja je odigrala značajnu ulogu posrednika između Kine i Japana. Najveće zbirke korejske umjetnosti nalaze se u Korejskome nacionalnome muzeju i Muzeju lijepih umjetnosti u Seoulu.
Glazba
U najstarijem razdoblju (do 57. pr. Kr.) skupine doseljenika s područja Kine i Mongolije upotrebljavale su glazbu u kontekstu šamanizma. U razdoblju Triju kraljevstava (57. pr. Kr. – 668) uvriježila su se glazbala tipa citre (6-žičani kŏmun’go/geomungo i 12-žičani kayagŭm/gayageum). Razdoblje ujedinjenoga kraljevstva Silla (668–935) afirmiralo je budizam i njegovu glazbenu praksu, a razvile su se i dvije temeljne glazbene kategorije: hyangak (korejska glazba, koja je obuhvaćala i prije prihvaćene kineske utjecaje) i tangak (dangak; kineska glazba iz razdoblja tadašnje kineske dinastije Tang). Za vladavine korejske dinastije Koryŏ (Goguryeo; 935–1392) razvila se dvorska glazba (aak), koja je uz hyangak i tangak obuhvaćala i posebnu glazbu za žene (kyobangak/gyobangak). Među dvorskim plesovima razlikovali su se civilni (munmu) i vojnički (mumu). U razdoblju dinastije Yi (1392–1910) afirmirao se neokonfucijanizam i marginalizirala budistička glazbena praksa. Nova procesijska glazba (koch’wi) katkad se uspješno kombinirala s hyangakom. Iz XV. st. potječu kodifikacija teorijskoga sustava za aak, tabulaturna notacija za kŏmun’go i »Knjiga o glazbi« (»Akhak kwebŏm«), najznačajniji povijesni izvor za proučavanje korejske glazbe. U XVIII. st. postupno zbližavanje hyangaka i tangaka dovelo je do novoga pojma, habak, koji je označavao glazbu izvođenu na korejskim i kineskim glazbalima. U XIX. st. uz korejske umjetničke žanrove za glas uz instrumentalnu pratnju (kagok/gagok, sijo, kasa/gasa) popularnost su pridobile zapadnjačke glazbene tradicije (protestantske himne, puhaći ansambli). Najizrazitiji folklornoglazbeni oblici bili su solistička pripovjedna pjesma, koju je izvodila žena uz pratnju muškarca bubnjara (p’ansori/pansori), te instrumentalni duo za citru i bubanj (sanjo). U XX. st. popularnost uživaju spektakularna glazba za kvartet bubnjeva i gongova (samulnori), kombinacija sentimentalnih pjesama i plesnih ritmova (ponchak rock) i političke protestne pjesme (minjung).
