Kosovo (albanski Kosova; Republika Kosovo/Republika e Kosovës), država u jugoistočnoj Europi, između Srbije na sjeveru i istoku (duljina granice 352 km), Sjeverne Makedonije na jugu (159 km), Albanije na jugozapadu (112 km) i Crne Gore (79 km) na zapadu; obuhvaća 10 908 km².
Prirodna obilježja
Kosovo se geografski poistovjećuje s dvjema velikim kotlinama: Metohijskom (albanski Rrafshi i Dukagjinit, 350 do 450 m) na zapadu i Kosovskom (510 do 570 m) na sjeverozapadu i istoku, međusobno odvojenima niskim pobrđem Drenice. Okružene su planinskim masivima iznad 2000 m nadmorske visine, nastalima za alpske orogeneze; Prokletije (Đeravica, 2656 m; najviši vrh Kosova) i Mokra gora na zapadu, Kopaonik na sjeveru te Šar-planina (2640 m) na jugu. Kotline su populacijsko i gospodarsko središte zemlje.
Klima je umjereno kontinentalna sa stepskim obilježjima, a na visokoplaninskom obodu planinska. Srednja je siječanjska temperatura –1 do 2 °C, a srednja srpanjska 23 do 25 °C. Godišnja količina oborina od 500 do 800 mm (do 1300 mm u planinskome području). Gusta riječna mreža pripada crnomorskom, jadranskom i egejskom slijevu. Najdulje su rijeke Beli Drim (Drini i Bardhë, 175 km, od čega 111,5 km na Kosovu), Sitnica (110 km), Ibar (276 km; 85 km na Kosovu), Lepenac (75 km; 50 km na Kosovu), Erenik (38 km) i Nerodimka (29 km). Prirodna su jezera Gazivoda (11,9 km²; 9,1 km² na Kosovu), Radonić (5,96 km²), Batlava (3,27 km²), Badovac (2,57 km²) i dr.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2011. na Kosovu živi 1 739 825 st., odnosno 1 811 521 prema procjeni za 2014. godinu. Službeni popis nije proveden u općinama na sjeveru Kosova (Leposavić, Zvečan, Zubin Potok i Severna Kosovska Mitrovica) s većinskim srpskim stanovništvom (ukupno 40 196 st. prema procjeni 2011). Prosječna je gustoća naseljenosti 166 st./km², najveća u središnjem dijelu Kosova (općina Priština, 403 st./km² i Uroševac, 313 st./km²), a rjeđa prema rubnim, planinskim područjima (općina Zubin Potok, 19,8 st./km²). Stanovnici su uglavnom Albanci (92,9% st.), zatim Bošnjaci (1,6%, na jugozapadu Kosova), Srbi (1,5%, najviše oko Prizrena i na sjeveroistoku Kosova) i ostali (4,0%). Po vjeri su muslimani (95,6%), katolici (2,2%), pravoslavci (1,5%), ostali (0,7%). Porast stanovništva iznosi 0,6% (2007–12) i niži je od prirodnoga prirasta (1,02% ili 10,2‰, 2014), zbog iseljavanja. Natalitet iznosi 14,4‰, mortalitet 4,2‰, a mortalitet dojenčadi 8,2‰ (2014). U dobi je od 0 do 14 godina 28,2% st., u dobi od 15 do 64 godine 65,0% st., a u dobi od 65 i više godina 6,8% stanovništva (2011). Očekivano trajanje života iznosi 74,1 godinu za muškarce, odnosno 79,4 godina za žene (2011). Ekonomski je aktivno 500 251 st. ili 41,6%, od čega je nezaposleno 35,3% stanovništva (2014). U poljoprivredi i šumarstvu radi 2,6% zaposlenoga stanovništva, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 28,5%, a u uslužnim djelatnostima 68,8% (2014). Sveučilišta su u Peći (osnovano 1960), Prištini (1970) i Gnjilanima (2013); službeni su jezici albanski i srpski; nepismeno je 3,85% st. starijega od 10 godina (2011). Glavni je grad Priština (albanski Prishtina; 145 149 st., 2011; šire gradsko područje 207 062 st., 2014); ostali veći gradovi (2011): Prizren (Prizreni; 85 119 st.), Uroševac (Ferizaj; 42 628 st.), Peć (Peja i Pejë; 48 962 st.), Gnjilane (Gjilani; 54 239 st.), Đakovica (Gjakova i Gjakovë; 40 827 st.), Kosovska Mitrovica (Mitrovica i Mitrovicë; 33 904 st.), Vučitrn (Vushtrria; 27 272 st.), Podujevo (Podujeva, Podujevë i Besiana; 23 453 st.); u gradovima živi 38% st. (2011).
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih Kosovo je ostalo među najsiromašnijim europskim zemljama (neovisnost je proglašena 2008). Udjel siromašnoga stanovništva je 17,6% (2015), a stopa nezaposlenosti je 30,5% (2017). Započet je proces privatizacije koji je često problematičan, a sporan je i niz političko-ekonomskih pitanja sa Srbijom, koja Kosovu ne priznaje državnost. Gospodarstvo opterećuje i slabo razvijena infrastruktura, raširenost korupcije i dr. Sporazumu o slobodnoj trgovini srednjoeuropskih zemalja (CEFTA) Kosovo je pristupilo 2007., a 2015. s Europskom unijom potisan je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2017. bila je 7,1 milijardu USD; BDP po stanovniku iznosio je oko 3880 USD. U sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (70,4%), slijede industrijski (17,7%) i poljoprivredni (11,9%). U industriji je vodeća proizvodnja sirovina i metala, a znatno je rudno bogatstvo, poglavito u rudničkome kompleksu Trepča (lignit, olovo, cink, nikal, magnezit, boksit i dr.); zalihe lignita su među najvećima u svijetu (2018. procjenjuju se na 14,7 milijarda tona), ali je njegova primjena u kosovskim termoelektranama ekološki problematična. Ostali su industrijski proizvodi uglavnom tekstil, koža, duhan, hrana i pića. U poljoprivredi uz stočarstvo prevladava uzgoj pšenice, kukuruza, krumpira i bobičastoga voća. Gospodarski su značajne doznake zaposlenih u inozemstvu (procjenjuju se na vrijednost od 17% BDP-a), te međunarodna pomoć (u vrijednosti od približno 10% BDP-a). Vrijednost izvoza 2017. bila je 428 milijuna USD, a uvoza 3,2 milijarde USD. Izvoze se uglavnom ruda i metali, koža te prehrambeni proizvodi, dok većinu uvoza čini gorivo, kemikalije, vozila, tehnička roba, industrijska oprema, hrana i odjeća. Prema udjelu u izvozu vodeći partneri su Albanija (16%), Indija (14%), Sjeverna Makedonija (12,1%) i Srbija (10%). Najveći dio uvoza odnosi se na Njemačku (12,4%), Srbiju (12,3%), Tursku (9,6%) i Kinu (9,1%). Veličina javnoga duga je 21,2% BDP-a (2017).
Promet
Kosovo je važno prometno čvorište. Najkraća i reljefno najprohodnija veza južnoga Jadrana i donjega Podunavlja vodi preko Kosova. Cestovna je mreža duga 2012 km (95% asfaltiranih cesta, 2015). U izgradnji je autocesta koja bi povezivala južnojadransku luku Drač (Albanija) preko Prizrena, Prištine i Niša s Beogradom i Solunom (paneuropski prometni koridor X); u 2013. dovršena je dionica od granice s Albanijom do Prištine (autocesta Ibrahim Rugova, 101 km). Duljina željezničke pruge iznosi 443 km, od čega su 103 km industrijske pruge. Međunarodna zračna luka je u Prištini.
Novac
Novčana jedinica Kosova je euro (€; EUR); 1 euro = 100 eurocenta
Povijest
Od II. tisućljeća pr. Kr. na području Kosova, dijela Makedonije i jugozapadne Srbije živjelo je ilirsko pleme Dardani. Njih su u I. st. pr. Kr. pokorili Rimljani. Dardanski je teritorij ušao u sastav rimske provincije Gornje Mezije (Moesia Superior), koja je od cara Dioklecijana (284–305) činila zasebnu provinciju Dardaniju. Od podjele Rimskoga Carstva 395. do kraja XII. st. područje Kosova bilo je u sastavu Bizantskoga Carstva te Bugarske i Samuilove države. U XI. st. na Kosovo su počeli prodirati Srbi iz Raške. Ono je tada postalo poprištem sukoba između Srbije i Bizantskoga Carstva.
God. 1170. Stefan Nemanja potukao je bizantsku vojsku i priključio Kosovo Srbiji. Od kraja XII. st. pa do pada pod osmansku vlast Kosovo je bilo značajno područje srpske srednjovjekovne države te raskrižje karavanskih putova na Balkanskome poluotoku. Neko je vrijeme Prizren bio prijestolnica srpskih vladara Dušana i Uroša, a u Peći je bilo sjedište patrijaršije Srpske pravoslavne crkve (1346–1457., 1557–1766). Od XII. st. na Kosovu je bilo razvijeno rudarstvo (rudnici olova i srebra u Trepči, olova i srebra pomiješana sa zlatom u Novome Brdu). Prihodi iz tih rudnika znatno su utjecali na gospodarski i društveni razvoj srpske srednjovjekovne države. U drugoj polovici XIV. st. bili su sve češći sukobi Srbije s Osmanskim Carstvom, kojega su postrojbe prodirale i na područje Kosova. God. 1389. ti su sukobi kulminirali bitkom na Kosovu polju (Gazimestanu) i raspadom srpske srednjovjekovne države na veći broj manjih država pod vlašću oligarha. Kosovo je ostalo u sastavu srpske države (despotovine) sve do 1455., kada je palo pod osmansku vlast. Osmansko osvojenje Kosova uzrokovalo je seobu srpskog i albanskog stanovništva prema zapadu i sjeveru te izbijanje ustanka pod Skenderbegom (1403–68).
Nakon pada srpske države Osmanlije su područje Kosova podijelili između Skadarskoga, Dukađinskoga, Prizrenskog i Vučitrnskoga sandžaka. S uspostavom osmanske vlasti započela je i sustavna islamizacija cijeloga područja, koja je trajala sve do XIX. st., a zahvatila je ponajprije staro plemstvo, pa gradsko i najposlije seosko pučanstvo. Islamizacija je bila jača kod Albanaca.
Nezadovoljstvo osmanskom vlašću uzrokovalo je na Kosovu mnogobrojne nemire, koji su najčešće izbijali tijekom ratova kršćanskih zemalja s Osmanskim Carstvom. Nakon osmanskog poraza pod Bečom (1683), na Kosovu je izbio veliki ustanak pod vodstvom P. Bogdanija. Ustanici su se 1689. pridružili austrijskoj vojsci, koja je preko Kosova napredovala prema Skoplju. Nakon poraza austrijske vojske kraj Kačanika 1690., ustanici su se, po predaji zajedno sa svojim obiteljima, pod vodstvom patrijarha Crnojevića povukli pred Osmanlijama u Vojvodinu. U srpskoj narodnoj predaji taj je događaj zabilježen kao »Velika seoba Srba«. U Austro-turskom ratu 1737–39. ponovno je izbio ustanak Srba protiv Osmanskoga Carstva, koji je također završio pobjedom Osmanlija i novom seobom srpskog stanovništva u Habsburšku Monarhiju. Modernizacija i centralizacija Osmanskoga Carstva u XIX. st. zahvatila je i Kosovo. God. 1864. bio je osnovan Kosovski vilajet, a 1867. Prizrenski vilajet s 4 sandžaka (prizrenski, skopski, debarski i niški), koji je 1877. bio ukinut i zamijenjen Kosovskim vilajetom sa sjedištem u Prištini, s istim sandžacima. Uspjesi Srbije u ratu protiv Osmanskoga Carstva 1877–78. doveli su do povlačenja Albanaca s područja Toplice, Niša i Leskovca i njihova naseljavanja na Kosovu. Iste je godine na skupštini u Prizrenu 300 predstavnika svih Albanaca osnovalo Prizrensku ligu, koja je tražila od Porte autonomiju za krajeve u kojima su živjeli Albanci i njihovo ujedinjenje u jedan vilajet. Kada je Porta odbila zahtjeve lige, izbio je ustanak (1879–81). Nakon niza manjih pobuna (1883., 1884., 1905., 1908., 1909–10), u svibnju 1912. izbio je novi ustanak, koji je zahvatio cijelo Kosovo te dio Albanije i Makedonije. Ustanici su zatražili albansku autonomiju, ali su njihovi zahtjevi bili odbijeni. Ubrzo nakon toga Kosovo je bilo zahvaćeno Prvim balkanskim ratom (1912), u kojem je srpska vojska zauzela Kosovo i Prizren te ih pripojila Srbiji, a crnogorska vojska zauzela je dio Metohije, Peć i Đakovicu i pripojila ih Crnoj Gori. U sastavu Srbije i Crne Gore Kosovo je bilo do 1915., kada je austrougarska vojska osvojila sjeverni dio, a bugarska vojska južni dio. Nakon I. svjetskog rata Kosovo je uključeno u novoosnovanu Kraljevinu SHS, koja je ondje provodila agrarnu reformu, likvidirajući velike posjede. Albansko stanovništvo nije imalo koristi od reforme jer su na zemlju oduzetu veleposjednicima bili naseljavani Srbi i Crnogorci. Njihovu je kolonizaciju pratila sustavna srbijanizacija uprave i školstva, što je dovelo do novih pobuna albanskog stanovništva i sustavne represije. U upravno-teritorijalnome smislu Kosovo je bilo u sastavu Zetske i manjim dijelom Moravske banovine. Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije 1941., Kosovo su okupirale talijanske, njemačke i bugarske postrojbe. Najveći je dio okupirala Italija i pripojila ga Albaniji. Na svojem dijelu Kosova Nijemci su osnovali Albanski nacionalni savez (Lidhja kombëtare shqiptare), predstavnik kojega je ujedno bio ministar u kvislinškoj vladi Srbije. Za razliku od njemačkog dijela, u upravi na bugarskom dijelu Kosova svi su službenici bili Bugari. Većina albanskog stanovništva pozdravila je promjene stvorene II. svjetskim ratom jer je bio prekinut dotadašnji srpski državni teror, pa ih je bilo teško pridobiti na stranu narodnooslobodilačkoga pokreta. Tomu je trebalo poslužiti osnivanje zasebnih partizanskih odreda te obećanje o nacionalnoj ravnopravnosti u novoj jugoslavenskoj državi. Na zasjedanju AVNOJ-a 1943. Kosovo je priznato kao zasebna pokrajina nove države. Uspjesi su bili neznatni, pa sve do povlačenja Nijemaca u studenome 1944. na Kosovu nije bilo slobodnoga teritorija. Borbe s domaćim snagama koje su pristajale uz Nijemce potrajale su sve do ožujka 1945.
Nastankom komunističke Jugoslavije, Kosovo je 1945. dobilo ograničenu autonomiju u sastavu Srbije (kao Autonomna Kosovsko-Metohijska Oblast, a od 1963. Autonomna Pokrajina Kosovo i Metohija). Povijesna opterećenost u srpsko-albanskim odnosima, nacionalna i ideološka podvojenost, te revolucionarni postupci komunističke vlasti, otežavali su političku stabilizaciju. Održavana je politička prevlast Srba i Crnogoraca, unatoč njihovoj manjoj brojčanoj zastupljenosti. Nakon pogoršanja odnosa između Jugoslavije i Albanije (od 1948), na Kosovu je pojačana državna represija (1956. osuđen je veći broj kosovskih Albanaca na montiranom procesu u Prizrenu), a sredinom 1960-ih, pod utjecajem staljinističkoga režima u Albaniji, na Kosovu nastaju radikalne ljevičarske skupine, koje su težile odcjepljenju od Srbije (Jugoslavije) i sjedinjenju Kosova s Albanijom. To je dovelo do novog snaženja državne represije i novih suđenja kosovskim Albancima (1964. među osuđenima je bio i Adem Demaçi, koji je postao jedan od poznatijih političkih zatvorenika u Jugoslaviji). Nakon Brijunskog plenuma (1966) uslijedila je ograničena političko-ekonomska liberalizacija; 1968. Kosovo je dobilo veću autonomiju u sastavu Srbije (preimenovano je u Socijalističku AP Kosovo). Potkraj studenoga 1968. u Prištini je došlo do prosvjeda Albanaca na kojima je zahtijevan status republike za Kosovo, a protesti su se proširili i na etnički albanske dijelove zapadne Makedonije. Kosovo je potom 1971. i 1974. dobilo veće autonomne ovlasti, praktički na razini republike, što je izazvalo otpor u dijelu srbijanske političke javnosti. Od početka 1970-ih raste broj albanskih komunističkih kadrova u upravi, što slabi srpsku političku prevlast, ugroženu i demografskim promjenama kojima se postupno smanjivao udio Srba i Crnogoraca u kosovskom stanovništvu. Tijekom 1945–91. broj Srba i Crnogoraca na Kosovu bio je razmjerno stalan i kretao se od 200 000 do 260 000, a postotno je smanjivan s 27,5% (1948) na 14,9% (1981), te na 10,9% (1991). Visoku stopu nataliteta kosovskih Albanaca pratilo je i iseljivanje nealbanskog stanovništva (1961–81. s Kosova je otišlo oko 80 000 do 100 000 Srba i Crnogoraca). Razlozi tog iseljivanja, učestalijeg od 1970-ih, različito su se tumačili. Srpska strana naglašava pritiske kosovskih Albanaca, dok albanska strana ističe ekonomske motive iseljivanja (1971–81. s Kosova se iselilo i oko 45 000 Albanaca). Iako je Kosovo bilo među najvećim proizvođačima olova i cinka u Europi (rudnik Trepča), te bogato drugim rudama, ostalo je najzaostaliji dio Jugoslavije (1979. na Kosovu je BDP po stanovniku bio 795 USD, a u cijeloj Jugoslaviji 2635 USD). U uvjetima gospodarske i društvene nerazvijenosti te pogoršanih albansko-srpskih odnosa Kosovo su nakon smrti Josipa Broza-Tita 1980. potresali novi nemiri. U ožujku i travnju 1981. izbili su brojni prosvjedi Albanaca (s više od 100 poginulih), pa je bilo uvedeno izvanredno stanje (zatvoreno je oko 7000 Albanaca). Pod srbijanskim pritiskom smjenjivani su albanski komunistički lideri (Mahmut Bakalli), a u pokrajinsko vodstvo postavljani su novi kadrovi (Azem Vllasi). Porast albanskog nacionalizma potaknuo je političke podjele među kosovskim Albancima, te stvaranje nacionalističkoga pokreta kosovskih Srba (uz potporu dijela srbijanskoga vodstva 1986. organizirali su protualbanske prosvjede širom Srbije). Tijekom 1987–88., predstavljajući se zaštitnikom kosovskih Srba, vlast u Srbiji preuzeo je Slobodan Milošević koji je pokušao ograničiti autonomiju Kosova čemu su se usprotivili kosovski Albanci nizom štrajkova i prosvjeda (1988–89). Početkom 1989. bilo je ponovno uvedeno izvanredno stanje (A. Vllasi je zatvoren), a pod političkim pritiskom Srbije u ožujku 1989. autonomija Kosova bila je znatno ograničena. Uslijedila je diskriminacija Albanaca te njihov pasivni otpor. Politički utjecajan postao je Demokratski savez Kosova (LDK), osnovan u prosincu 1989; Albanci su uspostavili paralelni sustav vlasti, svoje obrazovne, zdravstvene i druge društvene službe i ustanove koje Srbija nije priznavala. Sredinom 1990. albanski zastupnici napustili su pokrajinsku skupštinu, zahtijevajući izdvajanje Kosova iz Srbije i stvaranje republike u sastavu Jugoslavije; 7. IX. 1990. proglasili su Republiku Kosovo, što je Srbija smatrala ilegalnim, a 19. X. 1991. neovisnost Kosova. U svibnju 1992. kosovski Albanci proveli su izbore na kojima je pobijedio LDK, a njegov vođa Ibrahim Rugova proglašen je predsjednikom. Zahtjevi za radikalnijim otporom dolazili su iz dijela albanskog iseljeništva (1993. u zapadnoj Europi bilo je oko 360 000 kosovskih Albanaca). Srbijanska represija nastavljena je uz povremene okršaje s pojedinim albanskim naoružanim skupinama te je osnovana Oslobodilačka vojska Kosova (UÇK) koja je veće borbe sa srbijanskim snagama vodila u veljači i ožujku 1998 (vođa UÇK-a postao je Hashim Thaçi). Brojna ubojstva albanskih civila od strane srpskih snaga izazvala su međunarodne reakcije, pa su potkraj travnja 1998. Saveznoj Republici Jugoslaviji (SRJ; tadašnjoj državnoj zajednici Srbije i Crne Gore) nametnute ograničene sankcije. Do listopada 1998. s Kosova je izbjeglo oko 98 000 Albanaca, uz približno 200 000 raseljenih. Nakon neuspjela primirja, nametnutog uz pritisak SAD-a (u listopadu 1998), i srbijanskog odbijanja da Kosovu dopusti veću autonomiju (na pregovorima u veljači 1999. u Rambouilletu kraj Pariza), NATO je 24. III. 1999., bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a, počeo napade na vojne i strateške ciljeve u SRJ. Na Kosovu su srpske snage započele nove etničke progone i druge zločine nad albanskim stanovništvom; od ožujka do lipnja 1999. bilo je protjerano oko 860 000 Albanaca, a broj ubijenih Albanaca, uglavnom civila, procjenjuje se od 5000 do 11 000. Sporazumom iz Kumanova od 9. VI. 1999., SRJ je pristala na povlačenja svojih snaga s Kosova, pa je NATO obustavio napade. Vijeće sigurnosti UN-a prihvatilo je potom 10. VI. rezoluciju kojom je uspostavljena privremena uprava UN-a na Kosovu te je ozakonjen ulazak snaga NATO-a, uz potvrdu jugoslavenskog suvereniteta nad Kosovom te uspostavu široke kosovske autonomije (i osigurana prava manjina). Trupe NATO-a ušle su na Kosovo 12. VI. (uz njih su došle i manje ruske snage), većina albanskih izbjeglica počela se vraćati, a otišlo je desetak tisuća kosovskih Srba. U prvim mjesecima uspostavljanja privremene uprave UN-a dolazilo je do čestih albanskih napada na srpsku zajednicu (ubijeno je nekoliko stotina Srba). U rujnu 1999. započelo je raspuštanje UÇK-a, a tijekom 2000–01. albanska gerila povremeno je djelovala u etnički albanskim dijelovima južne Srbije (područje Preševa, Medveđe i Bujanovca). Pod upravom UN-a Kosovo je i gospodarski privremeno izuzeto iz SRJ; u rujnu 1999. kao službena valuta uvedena je njemačka marka, a od početka 2003. euro. UN-ov upravitelj za Kosovo donio je 15. V. 2001. ustavni okvir za privremenu samoupravu, a vlada Kosova uspostavljena je nakon parlamentarnih izbora održanih 17. XI. 2001. na kojima LDK ostaje vodeća stranka te je početkom ožujka 2002. za predsjednika Kosova izabran I. Rugova. Nakon transformacije SRJ u novu državu Srbiju i Crnu Goru (u ožujku 2003), albanske stranke nastavile su osporavati srbijansko vrhovništvo nad Kosovom. Do većih napada albanskih prosvjednika na kosovske Srbe došlo je u ožujku 2004. Nakon Rugovine smrti predsjednik je bio Fatmir Sejdiu (2006–10). Neuspjeli pregovori o budućem statusu Kosova vođeni su 2005–07 (prijedlog posebnog izaslanika UN-a Martija Ahtisaarija podupirao je neovisnost koju je zagovarao SAD, dok joj se protivila Rusija). Nakon izborne pobjede Demokratske stranke Kosova (PDK) potkraj 2007. premijer je u siječnju 2008. postao njezin vođa H. Thaçi. Uz podršku SAD-a i većine zemalja EU-a proglašena je 17. II. 2008. neovisnost, koju Srbija nije priznala. Srbi na sjevernom Kosovu (oko 58 000) odbijaju prihvatiti novu vlast i uz pomoć Srbije održavaju svoju upravu. Kosovsku sigurnost održavaju međunarodne snage (KFOR; oko 5500 vojnika) pod zapovjedništvom NATO-a, a pod pritiskom EU-a nastavljeni su pregovori Kosova i Srbije. Tijekom 2011–16. predsjednica je bila Atifete Jahjaga, a nakon parlamentarnih izbora 2014. premijer je postao Isa Mustafa iz LDK-a. Sa Srbijom je u Bruxellesu dogovorena normalizacija odnosa (u travnju 2013), koja uključuje i stvaranje autonomne Zajednice srpskih općina na Kosovu (sporazum iz kolovoza 2015). U studenome 2015. pokušaj Kosova da se učlani u UNESCO onemogućen je diplomatskim aktivnostima Srbije, koja se protivi i članstvu Kosova u UN-u (do kraja 2015. Kosovo je priznalo 110 država članica UN-a). Potkraj 2015. i početkom 2016. izbija politička kriza zbog otpora oporbenih stranaka stvaranju Zajednice srpskih općina, prosvjede u Prištini predvodi nacionalistički Pokret Samoodređenje (LVV), a njegovi zastupnici više puta nasilno onemogućuju rad parlamenta. Od travnja 2016. H. Thaçi je bio predsjednik republike. Na izborima u lipnju 2017. s relativnom većinom glasova pobijedio je savez stranaka koje predvode nekadašnji vođe UÇK-a, koalicijska vlada uspostavljena je u rujnu 2017., a premijer je postao Ramush Haradinaj, predsjednik stranke Alijansa za budućnost Kosova (u vladi sudjeluje i PDK, te predstavnici srpske manjine). Tijekom 2018. zbog načina provođenja pregovaračkoga procesa sa Srbijom, koja nastavlja osporavati kosovsku državnost, došlo je do suprotstavljanja premijera Haradinaja i predsjednika republike Thaçija. Odnosi sa Srbijom su se dodatno pogoršali u studenome 2018., kada je kosovska vlada povećala carine za srpske proizvode (i za one iz BiH). U srpnju 2019. premijer Haradinaj podnio je ostavku pod pritiskom međunarodne istrage o ratnim zločinima pripadnika UÇK-a u sukobima 1998–99. Na izvanrednim parlamentarnim izborima u listopadu 2019. relativnu zastupničku većinu osvojio je LVV te je njegov vođa Albin Kurti postao premijer u veljači 2020., nakon višemjesečnih pregovora o stvaranju koalicijske vlade. Nastavljena su stranačka sučeljavanja oko spornih pitanja državne politike (napose odnosa sa Srbijom i suđenja pripadnicima UÇK-a za ratne zločine), a pogoršanje odnosa sa SAD-om, uzrokovano stajalištima premijera Kurtija o navodnoj američkoj potpori podjeli Kosova (u okviru sporazuma sa Srbijom), dovelo je potkraj ožujka 2020. do razlaza u vladajućoj koaliciji i pada vlade. Novi je premijer u lipnju postao Avdulah Hoti iz LDK-a. Pod pritiskom SAD-a u rujnu su normalizirani gospodarski odnosi sa Srbijom, ali je politička situacija ostala nestabilna ponajprije zbog podizanja optužnica za ratne zločine protiv nekoliko čelnika UÇK-a (podignuo ih je Specijalni sud za ratne zločine na Kosovu, osnovan 2015); suočen s optužnicom, predsjednik Thaçi dao je ostavku početkom studenoga 2020., a u travnju 2021. parlament je za predsjednicu republike izabrao Vjosu Osmani (na položaju je ostala do 2026). Na prijevremenim parlamentarnim izborima u veljači 2021. pobijedio je LVV te se A. Kurti u ožujku vratio na premijerski položaj. Usprkos sporazumu o procesu normalizacije odnosa sa Srbijom, postignutom u Ohridu u ožujku 2023., ti su odnosi nastavili stagnirati, Kurti je optuživan za poticanje nacionalne i političke polarizacije te je došlo do pogoršanja odnosa s EU-om. Nakon izbora u veljači 2025. Kurti je ostao premijer privremene vlade, ali je neuspjeh dogovora o uspostavi stabilne vladajuće koalicije doveo do prijevremenih izbora u prosincu iste godine. LVV na njima povećava broj zastupnika, Kurti je, uz potporu dijela manjinskih zastupnika, reizabran za premijera, ali se politička kriza nastavila jer parlament nije uspio izabrati novog šefa države u ožujku i travnju 2026. te je potom raspušten.
Politički sustav
Prema Ustavu od 10. IV. 2008 (stupio na snagu 1. VII. 2008), Kosovo je unitarna republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Predsjednik republike šef je države, bira ga Skupština dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika za mandat od 5 godina, a može biti biran najviše dva puta. Izvršnu vlast ima Vlada na čelu s premijerom. Premijera Skupštini predlaže predsjednik republike, nakon konzultacija s parlamentarnim strankama. Pošto ga Skupština potvrdi apsolutnom većinom, premijer predlaže, a Skupština potvrđuje ostale članove vlade. Najmanje dva člana vlade moraju biti predstavnici manjinskih naroda (najmanje jedan mora biti Srbin). Zakonodavnu vlast ima jednodomna Skupština sa 120 zastupnika izabranih za mandat od 4 godine na općim i tajnim izborima. Od toga broja dvadeset je mjesta osigurano za pripadnike manjinskih zajednica (za Srbe deset mjesta). Pravo glasa imaju svi državljani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Vrhovni sud, čijega predsjednika, za jednokratni mandat od 7 godina (bez mogućnosti reizbora) imenuje predsjednik republike iz redova sudaca Vrhovnog suda. Ustavni sud čini 9 sudaca, koje na prijedlog Skupštine imenuje predsjednik republike za jednokratni mandat od 9 godina. Administrativno je Kosovo podijeljeno na 37 općina. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 17. II. (2008).
Političke stranke
Demokratski savez Kosova (Lidhja Demokratike e Kosovës – akronim LDK), osnovan 1989., konzervativna je stranka. Organizirao je pasivan otpor kosovskih Albanaca srbijanskoj vlasti, zauzimao se za autonomiju, te poslije za samostalnost Kosova. Nakon uspostave kosovske samouprave pod nadzorom UN-a LDK je bio prva stranka po broju zastupnika na izborima 2001. i 2004. te je vodio koalicijske vlade 2001–08., potom, nakon proglašenja neovisnosti 2008., sudjelovao u njima do 2010. Od izbora 2007. druga stranka u parlamentu, vodio je koalicijsku vladu 2014–17., potom je od izbora 2017. u oporbi. Na izborima 2019. također osvaja drugo mjesto i sudjeluje u vladi, a na daljnjim izborima 2021. i 2025 (u veljači i prosincu) je treća stranka i u oporbi. Demokratska stranka Kosova (Partia Demokratike e Kosovës – akronim PDK), osnovana 1999., konzervativna je stranka. Proizašla je iz političkoga krila Oslobodilačke vojske Kosova. Od izbora 2001. druga po broju zastupnika, sudjeluje u vladi do 2004., potom prelazi u oporbu. Na izborima 2007., 2010. i 2014. prva je te vodi koalicijske vlade (2008–14), odnosno u njima sudjeluje (do 2017). Na izborima 2017. s AAK-om i Inicijativom za Kosovo sudjeluje u koaliciji koja je bila prva (PDK dijeli, s LDK-om, drugo mjesto u parlamentu) te ostaje u koalicijskoj vladi. Treće mjesto po broju zastupnika osvaja samostalno 2019. te prelazi u oporbu, u kojoj ostaje i nakon daljnjih izbora (2021. te u veljači i prosincu 2025) na kojima je druga. Alijansa za budućnost Kosova (Aleanca për Ardhmërinë e Kosovës – akronim AAK), osnovana 2001., konzervativna je stranka. Na svim je izborima od 2001. četvrta po broju glasova (osim 2004. kada je bila treća). Sudjelovala je u vladi 2004–07., a nakon izbora 2017. na kojima je sudjelovala u koaliciji s PDK-om i Inicijativom za Kosovo, koja je osvojila relativnu većinu, vodila je koalicijsku vladu 2017–20. Potom je u oporbi. Pokret Samoodređenje (Lëvizja Vetëvendosje – akronim LVV), osnovan je 2005. kao pokret zasnovan na spoju albanskog nacionalizma i socijaldemokratskog programa. Kao stranka prvi je put sudjelovao na izborima 2010. kada osvaja treće mjesto (ponovno i na izborima 2014) te je u oporbi, kao i nakon izbora 2017. na kojima je druga stranka po broju glasova, a pojedinačno prva po broju zastupnika. Od izbora 2019. neprestano je prva stranka i po broju glasova i zastupničkih mjesta. Vodi koalicijske vlade 2020. te od 2021. Srpska lista, stranka je srpske zajednice na Kosovu, osnovana 2013. kao udruga, postala je 2014. koalicija stranaka, a 2017. jedinstvena stranka. U parlamentu je zastupljena od 2014. te na izborima uglavnom osvaja svih deset zastupničkih mjesta rezerviranih za Srbe (ili devet tih mjesta). Sudjelovala je u koalicijskim vladama 2014–22.
Hrvati na Kosovu
Naseljivanje Hrvata na Kosovo veže se uz osnivanje srednjovjekovnih dubrovačkih i kotorskih rudarskih i trgovačkih kolonija. Iz tih su se kolonija razvile dvije veće kompaktne hrvatske zajednice. Jedna od njih nalazi se na području Skopske crne gore na jugoistoku Kosova, a čine ju sela Letnica, Vrnez, Vrnavokolo i Šašare. Drugo hrvatsko središte, ujedno i najveće hrvatsko naselje na Kosovu, gradić je Janjevo. Dok se stanovništvo letničkoga kraja nakon prestanka rudarenja uglavnom bavilo stočarstvom i poljodjelstvom, Hrvati iz Janjeva postali su poznati po svojem trgovačkom i zanatskom umijeću (kujundžijstvo). Janjevski su se Hrvati već od kraja II. svjetskog rata, a intenzivnije od 1980-ih, iseljivali u Hrvatsku, posebice u Zagreb. Na početku 1990-ih, međutim, zbog sve većega pritiska uzrokovanog raspadom Jugoslavije te ratom u Hrvatskoj, iseljivanje Hrvata s Kosova poprimilo je masovne razmjere. Većina od 8161 Hrvata (popis 1991) napustila je Kosovo te se naselila u Hrvatskoj, uglavnom u Dalmaciji (Kistanje) i zapadnoj Slavoniji (Đulovac, Voćin).
