Kossuth [kɔ'šut], Lajos, mađarski revolucionar i političar, vođa mađarskog pokreta za neovisnost 1848–49 (Monok, 19. IX. 1802 – Torino, 20. III. 1894). Bio je odvjetnik. Sudjelovao u radu staleškoga ugarskog Sabora 1825–27. i 1832–36. Kao urednik zabranjenih Saborskih izvješća osuđen je 1837. na četiri godine zatvora, ali je 1840. amnestiran. Uređivao je glasilo mađarskoga nacionalnog pokreta Pesti Hírlap 1841–44. Kao predstavnik Reformne stranke mađarskoga srednjeg plemstva bio je biran ponovo 1847. u staleški ugarski Sabor. Ondje je zagovarao djelomično ukidanje plemićkih povlastica, ukidanje kmetstva, slobodu tiska i ustavnu monarhiju. Nakon izbijanja revolucije od ožujka do polovice rujna 1848., Kossuth je bio ministar financija u prvoj mađarskoj parlamentarnoj vladi grofa L. II. Batthyánya, a nakon toga preuzeo je svu vlast u Mađarskoj, isprva kao predsjednik Odbora za obranu domovine, u svojstvu kojega je organizirao dobrovoljačke domobranske postrojbe (honvéd), a poslije, nakon detronizacije Habsburgovaca, od 14. IV. 1849., kao namjesnik Ugarske. Nakon mađarske kapitulacije 13. VIII. 1849. živio je u emigraciji (Osmansko Carstvo, Velika Britanija, SAD i Italija), gdje se kao vođa mađarskih emigranata zauzimao za neovisnost Mađarske. U Italiji je organizirao mađarsku legiju koja se borila pod G. Garibaldijem. Prosvjedovao je protiv Austro-ugarske nagodbe (1867) i ostao dragovoljno u emigraciji.
Kossuth je bio umjeren u pitanjima društvene reforme nastojeći očuvati neke povlastice plemstva, pa je došao u sukob i s radikalnijim sudionicima revolucije pod vodstvom S. Petőfija i M. Táncsicsa. U nacionalnom pitanju bio je isključiv tvrdeći da su u cijeloj Ugarskoj samo Mađari nacija, a svi su ostali narodi samo narodnosti, koje u toj mađarskoj državi ne mogu imati nikakvih vlastitih, nacionalnih prava; to je bio jedan od razloga zbog kojega se Hrvatska pod vodstvom bana J. Jelačića pridružila Austriji u borbi protiv mađarske revolucije. Kako se u ratu odlučio na najradikalniji potez – detronizaciju Habsburgovaca – odbio je od sebe i dio zastupnika u mađarskom parlamentu i pretežno plemićkoga zapovjedništva mađarske vojske i tako ubrzao kapitulaciju Mađarske. Tek u emigraciji (1851) prihvatio je političku ideju konfederacije podunavskih naroda (Mađara, Južnih Slavena i Rumunja) na bazi pune nacionalne slobode i ravnopravnosti.
