krajnja nužda, u kaznenome pravu, situacija kada je djelo, koje se inače kažnjava kao kazneno djelo, učinjeno radi otklanjanja od sebe ili od drugoga istodobne ili izravno predstojeće neskrivljene opasnosti koja se na drugi način nije mogla ukloniti. Prvi je oblik krajnje nužde ako je pritom učinjeno zlo manje od onoga koje je prijetilo, a drugi ako je učinjeno zlo jednako onomu koje je prijetilo. Hrvatski kazneni zakon razlikuje krajnju nuždu koja je razlog isključenja protupravnosti, pa sud donosi presudu kojom se optuženik oslobađa optužbe jer djelo učinjeno u krajnjoj nuždi nije kazneno djelo, te krajnju nuždu kao razlog isključenja kažnjivosti, kada sud donosi presudu kojom se optuženik proglašava krivim, ali se oslobađa kazne. Ne može se pozivati na krajnju nuždu osoba koja je dužna izlagati se opasnosti; no ni od tih osoba ne može se tražiti žrtvovanje, pa one imaju pravo na krajnju nuždu ako se od njih zahtijevaju radnje koje znače sigurnu, odnosno visoko vjerojatnu smrt ili tešku tjelesnu ozljedu.
