Kristijanović, Ignjat (Ignac), hrvatski pisac (Zagreb, 31. VII. 1796 – Zagreb, 16. V. 1884). Bogosloviju završio u Zagrebu, zaređen 1819., bio kapelan u Radoboju, Krapini, Zagorskim Selima, Zagrebu, župnik u Kapeli kraj Bjelovara, 1851. imenovan kanonikom. Objavljivao poučna i nabožna djela (Način vu vseh živlenja dogođajih vsigdar zadovoljnomu biti, 1826; Blagorečja za vse celoga leta nedelje, 1830; Krščanski navuk, 1831; Pomočnik betegujučeh i vumirajučeh, 1832., i dr.). Pokrenuo je i većim dijelom sam ispunjavao kalendar Danica zagrebečka (1834–50). Bio je zagovornik staroga pravopisa i kajkavskog narječja kao književnog jezika. Nakon pobjede Gajeve reforme, 1848. uveo je u svoj kalendar novi pravopis, ali na kajkavskom narječju. Objavio je opširnu gramatiku kajkavskog narječja (Grammatik der kroatischen Mundart, 1837) s dodatkom (Anhang zur Grammatik der kroatischen Mundart, 1840), a u dvama radovima u Danici branio je kajkavštinu kao književni jezik (Nekaj o horvatskem jeziku, 1848; Jošče nekaj o horvatskem jeziku, 1849). Objavio je i slobodnu preradbu Ezopovih basni (Ezopuševe basne pohorvačene, 1843), a u rukopisu mu je ostala pseudopovijesna klasicistička tragedija Vladimir, kralj hrvatski.
