Kuba

ilustracija
KUBA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15

Kuba (República de Cuba), srednjoamerička država i najveći otok (Cuba) u skupini Velikih Antila; pruža se u duljini od 1250 km u smjeru sjeverozapad–jugoistok, obuhvaća 109 884 km².

Prirodna obilježja

Kuba je najvećim dijelom nizak, valovit, vapnenački ravnjak, s kojega se na zapadu uspinje Cordillera de Guaniguanico s gorjem Sierra de los Órganos i Sierra del Rosario, na jugoistoku Sierra Maestra (Pico Turquino, 1974 m, najviši vrh države), a u sredini otoka Sierra Escambray. Gorje je nastalo u paleozoiku, ali je nakon taloženja jurskih i krednih naslaga i tercijarnih vapnenaca većim dijelom poravnjeno. Zbog uzdizanja otoka u kvartaru razvio se u vapnencima krš s podzemnom hidrografijom, dok su u nepropusnim slojevima rijeke usjekle duboke, plodne doline (Viñales, dolina rijeke Cauto). Tektonskim pokretima u isto su doba nastali rasjedi, osobito u području gorja Sierra Maestra. Klima je na Kubi tropska. Prosječna godišnja temperatura iznosi 25 °C (Havana), siječanjska 22,2 °C, srpanjska 27,8 °C. Sjeverni dio otoka zimi je često izložen hladnomu vjetru sa sjevernoameričkoga kontinenta, koji snizuje temperaturu na 10 do 11 °C. Godišnja količina oborina iznosi u najvećem dijelu otoka 1000 do 1500 mm. Na količinu oborina utječe sjeveroistočni i istočni pasat. Najviše kiše (oko 75%) padne od svibnja do listopada; od studenoga do travnja pretežno je suho razdoblje. U jugozapadnom dijelu Kube česti su tropski cikloni (hurricane). Zbog vruće i vlažne klime stvara se humusno crno tlo (tierras negras), a na vapnencima u kršu crvenica (tierras coloradas). Rijeke su kratka toka, ali obiluju vodom, pa su u donjem toku plovne. Najveća je rijeka Cauto (343 km) u jugoistočnom dijelu otoka. U kršu ima ponornica i podzemnih tokova. Prirodna vegetacija sačuvala se samo u planinama. Tropska kišna šuma, u kojoj prevladavaju ebanovo i cedrovo drvo, pokriva pristranke gorja Sierra Maestra. Na ravnjacima u unutrašnjosti otoka razvijene su savane s mimozama, akacijama i palmama (Oreodoxia regia). Obala je niska, dobro razvedena, naplavne obale obrasle su mangrovama, a pješčane kokosovim palmama. Kubi pripadaju i mnogobrojni otoci i koraljni grebeni u Karipskome moru; najveći je Isla de la Juventud (2419 km²).

Stanovništvo

Na Kubi živi 11 167 325 st. prema popisu iz 2012. ili 101,6 st./km². Najgušće je naseljeno šire područje glavnoga grada Havane (2893 st./km²) i pokrajina Santiago de Cuba (168 st./km²) na istoku zemlje. Većinsko su stanovništvo bijelci (64,1%), uglavnom potomci španjolskih kolonizatora, mulata ima 26,6%, crnaca 9,3%. Po vjeri su uglavnom rimokatolici (47%), protestanti (5%), nereligioznih je 22%, ostalih 26% (2012). Vrlo je rašireno tradicionalno vjerovanje santería i drugi afrokaripski kultovi. Broj ukupnog stanovništva pokazuje prvi put nakon revolucije 1959. tendenciju smanjivanja od 0,01% (2002–12) kao posljedicu maloga prirodnog priraštaja (0,33% ili 3,3‰, 2012) i pojačanog iseljavanja uglavnom visokoobrazovanog stanovništva (najviše u SAD). Natalitet (11,3‰, 2012), mortalitet (8,0‰, 2012) i smrtnost dojenčadi (4,6‰, 2012) niži su od svjetskog prosjeka. U dobi je do 14 godina 17,2% st., od 15 do 64 godine 69,7% st., a u dobi iznad 65 godina 13,1% st. (2012). Očekivano trajanje života za žene rođene 2012. iznosi 80,4 godine, a za muškarce 76,5 godina. Ekonomski je aktivno 5 174 500 st. ili 46,3%; u poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu zaposleno je 19,7% aktivnih stanovnika, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 17,1%, u uslužnim djelatnostima 63,2% (2011), a nezaposleno je samo 3,5% radno sposobnog stanovništva. Najstarije je sveučilište u Havani (osnovano 1728); pismeno je 99,8% st. (2011). Službeni je jezik španjolski. Glavni je grad Havana (Ciudad de la Habana; metropolitansko područje 2 106 146 st.). Ostali su veći gradovi (2012): Santiago de Cuba (431 272 st.), Camagüey (300 958 st.), Holguín (287 881 st.), Guantánamo (217 135 st.), Santa Clara (211 925 st.), Las Tunas (162 957 st.), Bayamo (157 027 st.), Cienfuegos (147 110 st.), Pinar del Río (140 230 st.), Matanzas (133 769 st.), Manzanillo (98 904 st.); u gradovima živi 75,1% stanovništva (2012).

Gospodarstvo

Od revolucije 1959. Kuba je izložena američkim gospodarskim sankcijama; uspostavila je sovjetski ekonomski model pa je tijekom 1961–91. primala pomoć iz SSSR-a, u godišnjim iznosima od 3 do 6 mlrd. USD. Nakon prekida sovjetske pomoći, od 1991. u kroničnoj je recesiji, koju su pojačavale štete od povremenih uragana, krize cijena izvozno značajnih proizvoda (šećera i nikla) na inozemnim tržištima, gubitci u neefikasnome državnom sektoru i dr. U 1990-ima pokrenute su ograničene reforme; dozvoljava se veće privatno poduzetništvo, pojačava državni intervencionizam i vanjsko zaduživanje. Životni je standard na Kubi među nižima u Latinskoj Americi; 2002. vrijednost BDP-a bila je 26 mlrd. USD, a BDP po stanovniku iznosio je oko 2300 USD. U strukturi BDP-a udio je poljoprivrede 10%, industrije 33%, a usluga 57% (2002). U državnom sektoru radi oko 75% zaposlenih, a u sivoj ekonomiji ostvaruje se više od 30% BDP-a (prema procjenama Svjetske banke). Službena je stopa nezaposlenosti 5% (2002). U poljoprivrednoj su ponudi šećerna trska, duhan, agrumi, kava, riža, grašak i krumpir te živa stoka i riba. U industrijskoj ponudi glavni su šećer, duhanski proizvodi, nikal, derivati, kemikalije, čelik, cement i dr. Većinom uvozi naftu, opremu, kemikalije i robu široke potrošnje. Najznačajniji su izvozni proizvodi šećer, nikal, duhanski proizvodi, kava, agrumi i riba. Najveći udio u vanjskoj trgovini ima sa zemljama EU-a (40%), među kojima je prva Španjolska (12%); slijede Rusija (10%), Kanada (9%) i Kina (7%). Od 20. IV. 1995. članica je Svjetske trgovinske organizacije. Tijekom 2002. Kuba je koristila međunarodnu pomoć u iznosu od 100 milijuna USD, pretežno za hranu i lijekove. Početkom 2003. vanjski dug prema zapadnim zemljama i međunarodnim ustanovama iznosio je 13 mlrd. USD, a klirinški dug prema bivšemu SSSR-u, odnosno prema Rusiji, oko 15 mlrd. USD.

Promet

Kuba ima 8367 km željezničke mreže, elektrificirano je samo 105 km (2012). Glavnina mreže (8285 km) namijenjena je putničkomu prometu, dok se ostatak koristi u industrijske svrhe. Prva pruga izgrađena je 1837. za potrebe plantaža šećerne trske. Okosnicu cestovne mreže (ukupno 60 858 km; asfaltirano 29 820 km, 2012) čini dužotočna cesta (Carretera Central) koja povezuje zapad otoka (Pinar del Río) s istočnim dijelom (Guantánamo) u dužini od 1435 km. U izgradnji je brza cesta (Autopista Nacional, dovršeno 438 km od planiranih 900 km), koja će povezivati glavni grad sa Santiago de Cubom i Guantánamom. Glavne su luke Havana, Santiago de Cuba i Cienfuegos. Vrlo živ putnički zračni promet odvija se preko međunarodne zračne luke José Martí u Havani (3,5 milijuna putnika, 2008); ostale značajnije međunarodne zračne luke: Varadero, Santiago de Cuba, Camagüey, Holguín.

Novac

Novčana je jedinica peso (CUP); 1 peso = 100 centava.

Povijest

Kubu je otkrio K. Kolumbo 1492. God. 1511. Španjolci su pod Diegom Velázquezom započeli osvajanje zemlje istrjebljujući indijanske domorodce. Već od 1523. dovodili su crne robove iz Afrike, koji danas čine znatan dio stanovništva. Kuba je postala glavno španjolsko uporište u Americi. Tijekom XVI. i XVII. st. Kubu su često pljačkali francuski i engleski gusari. U XVIII. st. izbilo je nekoliko ustanaka protiv španjolskog apsolutizma. Od kraja XVIII. st. razvijala se plantažna proizvodnja šećerne trske i duhana. Za Sedmogodišnjega rata Kubu je 1762. zaposjela Velika Britanija, ali ju je Pariškim mirom 1763. opet vratila Španjolskoj. Kratka britanska uprava potaknula je liberalizaciju trgovine, što je dovelo do jačega gospodarskog razvoja potkraj XVIII. st. Američki rat za neovisnost i Francuska revolucija imali su snažan odjek u svim španjolskim kolonijama u Americi, pa je potkraj XVIII. i osobito početkom XIX. st. pokret za neovisnost kreola na Kubi znatno ojačao. God. 1812. izbio je i crnački ustanak za oslobođenje robova i ujedinjenje s crncima na Haitiju. Ustanak je bio svladan, a vođe smaknuti. Nakon oslobođenja ostalih španjolskih kolonija, Kuba je postala glavna španjolska kolonija, pa je i uprava postala represivnom, odbijajući bilo kakve reforme. God. 1868. izbio je protiv španjolske uprave ustanak, koji je trajao 10 godina. Na kongresu u Guaimaru 1869. bila je donesena odluka o oslobođenju robova, što je izazvalo velik priljev crnoga stanovništva u revolucionarnu vojsku u kojoj je bilo i nekoliko crnačkih generala. God. 1878. došlo do kompromisa sa španjolskim vlastima u Zanjónu. Iako tim kompromisom Kuba nije stekla autonomiju, njezini su zastupnici bili vraćeni u španjolski cortes. Ropstvo je bilo ukinuto 1886., a 1893. crno stanovništvo bilo je pravno izjednačeno s bijelim. God. 1895. buknuo je novi ustanak protiv španjolskoga gospodstva. Ustanak je zahvatio cijelu Kubu unatoč teroru španjolskih vlasti (stvaranje koncentracijskih logora). Zbog strateški važna položaja Kube na ulazu u Meksički zaljev i Karipsko more, SAD su tražile povod da dokrajče španjolsku vladavinu na otoku, a pružila im ga je 15. II. 1898. eksplozija američkoga bojnog broda Maine u luci Havani. Budući da je Španjolska odbila zahtjev da povuče svoje postrojbe s Kube, SAD su joj navijestile rat. Nakon poraza španjolske flote i američkog desanta na otok, Španjolska se 1898. mirom u Parizu odrekla Kube. Kuba je postala neovisna pod vrhovništvom SAD-a na čiji su zahtjev u kubanski ustav (1901) uneseni tzv. Plattovi amandmani, koji osiguravaju američki gospodarsko-politički i vojni nadzor Kube. God. 1902. stupio je na dužnost prvi predsjednik kubanske republike T. E. Palma. God. 1906. izbio je novi ustanak, što je SAD-u bio povod za intervenciju. Budući da je predsjednik Palma odstupio, Kubom su od 1906. do 1909. upravljali američki guverneri William Howard Taft i Charles Magoon. Novi predsjednik general José Miguel Gómez izabran je 1909. Kada je 1912. izbio ustanak crnoga stanovništva, američke postrojbe ponovno su intervenirale. Za predsjednika María García Menocala (1913–21) Kuba je 1917. navijestila rat Njemačkoj. Nakon predsjednika Alfreda Zajasa (1921–25) na vlast je došao general Gerardo Machado, za čije se vladavine korupcija osobito proširila. Nezadovoljstvo zbog krize i nezaposlenosti vlasti su gušile represalijama. Generalni štrajk 1933. prisilio je Machada da se skloni u inozemstvo. Njegova nasljednika Carlosa Manuela Céspedesa srušila je hunta. Novi predsjednik Ramón Grau San Martín počeo je provoditi gospodarsku reformu, ali se zbog pritiska izvana (SAD ga nisu priznale) morao povući. Na čelo vlade došao je pukovnik Carlos Mendietta, a s njim je u politiku ušao Fulgencio Batista, bivši narednik, koji je brzo napredovao do generala i postao stvarni diktator Kube. Pošto je smijenio nekoliko predsjednika, dao se 1940. sam izabrati na taj položaj. Za njegove vladavine ukinuti su Plattovi amandmani (iako su SAD zadržale vojna uporišta) i provedene neke gospodarske i društvene reforme. God. 1941., nakon japanskog napada na američku pomorsku bazu u Pearl Harboru, Kuba je najavila rat Japanu, Njemačkoj i Italiji. Izbori 1944. doveli su ponovno na vlast Graua San Martína. Batista je otišao iz zemlje, ali se 1952. vratio i srušio predsjednika Carlosa Pría Socarrasa.

Tijekom 1952–59. Kuba je bila pod diktaturom F. Batiste. Geriljsku borbu protiv njegova režima predvodio je F. Castro Ruz te uz široku narodnu podršku osvojio vlast početkom 1959. God. 1960. nacionalizirao je imovinu američkih kompanija, a SAD je zauzvrat nametnuo Kubi ekonomske sankcije te pokušao srušiti Castrovu vlast (u siječnju 1961. prekinuti su diplomatski odnosi sa SAD-om). Uz američku pomoć vojno je osposobljeno i naoružano oko 1500 kubanskih izbjeglica, koje je sredinom travnja 1961., prilikom iskrcavanja na Kubu (u Zaljevu svinja), porazila kubanska vojska. Početkom svibnja 1961. Castro je počeo uvoditi jednopartijski socijalistički sustav; politički se priklonio SSSR-u pa je Kuba postupno postala sovjetsko uporište u Srednjoj Americi. Naoružavanje Kube od SSSR-a vodilo je pogoršanju sovjetsko-američkih odnosa, a 1962. zaprijetilo je izbijanjem rata (tzv. kubanska raketna kriza), što je bilo izbjegnuto pregovorima predsjednika SAD-a J. F. Kennedyja i sovjetskog vođe N. S. Hruščova te povlačenjem sovjetskih raketnih sustava s Kube. Pod utjecajem SAD-a, Organizacija američkih država nametnula je 1964. Kubi ograničene sankcije (održane su do 1975). Američkim pritiscima Kuba je bila izložena i zbog pomaganja ljevičarskim i revolucionarnim pokretima u Latinskoj Americi i Africi (organizirajući bolivijsku gerilju 1967. ubijen je E. Guevara de la Serna). Tijekom 1970-ih i 1980-ih kubanske vojne snage bile su angažirane u većem broju afričkih zemalja (Angoli, Etiopiji, Mozambiku i dr.); podupirući revoluciju u Nikaragvi (1979) Kuba se dodatno konfrontirala sa SAD-om. Mnogobrojni Kubanci ilegalno su odlazili u SAD (velika kubanska zajednica nastala je na Floridi); 1980., bez dogovora s američkim vlastima, bio je dozvoljen odlazak oko 120 000 Kubanaca u SAD (dio njih SAD je smatrao nepoželjnima, pa je Kuba 1984. pristala na njihov povratak). S poboljšanjem sovjetsko-američkih odnosa, 1990–91. SSSR je postupno uskraćivao vojnu i ekonomsku pomoć Kubi (1991. bilo je povučeno sovjetsko vojno osoblje). Početkom 2000-ih nastavljena je američka ekonomska blokada Kube, kao i spor oko američke vojne baze u Guantánamskome zaljevu (SAD odbija njezino zatvaranje pozivajući se na sporazume iz 1903. i 1934). Od 2006. F. Castro Ruz se zbog bolesti postupno povlači s vlasti; u veljači 2008. njegov brat Raúl Castro Ruz postao je predsjednik (provodi ograničenu liberalizaciju). Od 2015. poboljšavaju se odnosi sa SAD-om (otvaranje veleposlanstva u srpnju 2015; dolazak B. Obame u Havanu u ožujku 2016). Po okončanju drugoga predsjedničkog mandata Raúla Castra Ruza u travnju 2018. te izbora u Nacionalnoj skupštini, državno vodstvo preuzeo je Miguel Diaz-Canel (potpredsjednik od 2013).

Politički sustav

Prema Ustavu od 24. II. 1976. (s dopunama i izmjenama 1992. i 2002), Kuba je republika s jednostranačkim političkim sustavom. Šef države predsjednik je Državnog savjeta, koji je i predsjednik Ministarskoga savjeta (vlade) i generalni sekretar Centralnoga komiteta Komunističke partije. Ministarski savjet, odnosno vlada, obavlja funkcije izvršne vlasti, a bira ga Nacionalna skupština. Nacionalna skupština narodnih snaga (Asemblea Nacional de Poder Popular) ima zakonodavnu vlast, čini ju 614 zastupnika; zastupnici se biraju izravno na tajnim, općim izborima za mandat od 5 godina. Državni savjet od 31 člana, koji bira Nacionalna skupština, obnaša zakonodavnu vlast kada Skupština ne zasjeda. Biračko je pravo opće i jednako za sve građane koji su navršili 16 godina života. Vrhovni je sud najviši sud, suce imenuje Nacionalna skupština, sudbenu vlast obnašaju apelacijski i niži sudovi te specijalni vojni i drugi sudovi. Administrativno je država podijeljena na 15 provincija i l posebnu općinu. Nacionalni blagdani: Dan neovisnosti, 10. listopada (1898) i 20. svibnja (1902).

Književnost

Premda je Kubu otkrio već Kolumbo na prvom putovanju, a kolonijalno osvajanje započelo 1511., broj i opseg tekstova španjolskih istraživača i kroničara o Kubi u kolonijalnom razdoblju vrlo je malen. Najznačajnije su stranice Kolumbova dnevnika, s opisom položaja i izgleda otoka, te procjene Bartoloméa de las Casasa (»Kratko izvješće o uništenju Indija« – »Brevísima relación de la destrucción de las Indias«) o demografskoj slici otoka prije i nakon osvojenja. Zato nema ni podataka o usmenoj tradiciji pretkolumbovskih stanovnika, a ona je jamačno postojala. Na Kubi je, kao i u ostalim kulturama antilskoga područja, jaka i plodna pučka kultura (usmena tradicija, glazba i ples) crnačkoga stanovništva koje je dovođeno iz Afrike u XVI. st. Početkom XIX. st. pojavio se veći broj romantičkih pjesnika francuske škole, što je prvi primjer sustavnoga prihvaćanja uzora iz jedne nehispanske književnosti. Prvi i najpoznatiji, J. M. Heredia (1803–39), uveo je u cijelu hispanoameričku književnost motive čežnje, domoljublja, snage prirode i očaja progonstva koji je sam osjetio (»Slapovi Niagare« i dr.). Ostali su poznati romantičari Diego Gabriel de la Concepción Valdés, zvan Plácido (1809–44), i José Jacinto Milanés y Fuentes (1814–63). Zbog eklektična stila i burna života posebno mjesto zauzima Gertrudis Gómez de Avellaneda (1814–73), autorica poezije, romana i drama, koja podjednako pripada kubanskoj i španjolskoj književnosti. Vodeći prozaik tada je bio Cirilo Villaverde (1812–94). Potkraj XIX. st. J. Martí (1853–95) vodeći je lirik i autor lirske proze za djecu. U svjetski poznatim zbirkama »Slobodni stihovi« (1878–82) i »Jednostavni stihovi« (1891) ostvario je jedinstven spoj parnasovskih i simbolističkih postupaka s tradicionalnim hispanskim oblicima te jezikom i slikama lirskoga pjesništva formulirao novi američki identitet i estetske kriterije. Na početku XX. st. najbolji su kubanski pisci počeli hrabro crpiti motive iz afrokubanske pučke kulture te preuzimati oblike njezine usmene lirike: A. Carpentier (1904–80), pripovjedač svjetskoga glasa, u prvom romanu »¡Ecué-Yamba-O!« (1933) te u dijelu potonjih romana, prikazuje magijske elemente u afroantilskim kulturama, koje u svojoj oglednoj prozi određuje kao stvarno-čudesne (»lo real maravilloso« – magijski realizam), Lydia Cabrera (1899–1992) u pričama »Kubanske crnačke priče« (»Cuentos negros de Cuba«, 1940) i drugi. N. Guillén (1902–89) istodobno je predvodio afrokubansku struju u pjesništvu, koja je preuzimanjem ritma, leksika i tema pučke pjesme stvorila prepoznatljiv izričaj. U Havani je od 1930-ih do Castrove revolucije 1959. djelovao jak krug lirika i pripovjedača koji su korespondirali s tadašnjim svj. gibanjima, a vlastitom su kulturnom tradicijom smatrali kreolsku (bjelačku) kulturu; u njihovim časopisima (»Orígenes«, »Verbum« i dr.) izravno su sudjelovali svjetski poznati pisci. Središnja osoba toga kruga bio je J. Lezama Lima (1910–76), jedan od najznačajnijih hispanoameričkih pripovjedača XX. st. Polovicom XX. st. središnja osoba novog vala pripovjedača okrenutih interakciji potrošačkoga društva, medija, filma i književnosti bio je G. Cabrera Infante (1929–2005), autor eksperimentalnoga romana »Tri tužna tigra« (1964). Cabrera, kao i mnogi njegovi mlađi sljedbenici, živio je izvan Kube. Kubanska književnost XX. st. jedna je od najzanimljivijih nacionalnih književnosti u hispanskoj Americi.

Likovne umjetnosti

Dolaskom Španjolaca na Kubu započelo je tzv. kolonijalno razdoblje (1514–1902). U Havani su u XVI. i početkom XVII. st. bile izgrađene vojne utvrde i objekti te prve crkve u duhu renesansnoga graditeljstva (Espíritu Santo, posvećena 1638; pročelje iz 1674). Iz XVI. st. potječu i najranija djela kubanske primijenjene umjetnosti (drveni oltari, dekoracije u kamenu). Tijekom XVII. i XVIII. st. u Havani je podignuto više baroknih crkava (katedrala, započeta 1748) i javnih građevina (Kapetanova palača, 1776–92) s obilježjima klasicizma. Potkraj XVII. i tijekom XVIII. st. izrađivale su se pretežito slike i grafike s biblijskom tematikom. U XIX. st. podizale su se stambene i javne građevine u duhu neoklasicističkoga graditeljstva, koje se na Kubi pojavilo posredstvom trgovine sa Sjevernom Amerikom, a zamjetni su i francuski utjecaji (Kazalište Tacon u Havani, 1872). Akademsko je slikarstvo potisnulo naivni pučki stil s elementima zakašnjeloga baroka. Za potrebe duhanske industrije (izvoz cigara) razvila se grafika; u tehnici litografije izrađivali su se bogato kolorirani egzotični žanr-prizori i motivi (krajolici i ptice, crnci obučeni u šarenu odjeću, brodovi, grbovi gradova i obitelji). U tzv. republikanskom razdoblju (1902–59) isprva je prevladavao stil art nouveau (stambeni blok Zlatni stanovi u Havani, djelo Eugenija Dediota, 1871–1931), potom sjevernoamerički neokolonijalni stil (Kubanska telefonska tvrtka iz 1928., djelo Leonarda Moralesa, 1887–1965; Hotel Nacional iz 1930., djelo američkog arhitektonskog atelijera McKim, Mead & White). Prvi objekti u duhu moderne arhitekture izgrađeni su u stilu art decoa (stambeni blok López Serrano iz 1932. arhitekta Ricarda Mire, 1898–1945) i funkcionalizma (kuće i vile Rafaela de Cárdenasa, 1902–57). Arhitekt Eugenio Batista (1900–92) razradio je regionalnu primjenu funkcionalizma s obzirom na klimatske uvjete i prirodne materijale (drvo, kamen), osobito na turističkim objektima. Vodeći umjetnici u prvim desetljećima XX. st. bili su W. Lam (1902–82) i René Portocarrero (1912–85), koji su, pod utjecajem europske umjetničke avangarde i afrokubanske tradicije, izrazili vlastiti senzualni stil prepun boje i svjetla. Tzv. postrevolucionarno razdoblje (1959. do danas) donijelo je velike socijalne i ekonomske promjene: potreba za izgradnjom mnogobrojnih stambenih zgrada, bolnica, škola i sl. uvjetovala je brzu i bezličnu industrijsku izgradnju (skupina arhitekata koju je predvodio Fernando Salinas, 1918–92). Unatoč tomu kubanski su arhitekti, u traženju kulturnog identiteta, napravili vrsna autorska djela (Nacionalna umjetnička škola u Havani, 1961–65., djelo Ricarda Porroa, 1925–2014). Od 1980-ih naraštaj mlađih arhitekata u svojim projektima koristi elemente havanskih klasičnih arhitektonskih rješenja (Hotel Santiago u Santiago de Cuba, 1990., autor José Antonio Choy, r. 1949). Slikari Raúl Martínez (1927–2009) i Umberto Peña (r. 1937) rade u duhu pop-arta; Antonia Eiriz (1929–2010) slika espresionistički; Angel Acosta León (1930–64) i Manuel Mendive (r. 1944) rade nadrealističke kompozicije mitološkog sadržaja. Od mlađih umjetnika ističu se Juan Francisco Elso (1956–88), Consuelo Castañeda (r. 1958), José Bedia (r. 1959), Tomás Esson (r. 1963). Od 1984. u Havani se održava Havana biennale slikarstva.

Glazba

Unutar vrlo bogate i raznolike odrednice »kubanska glazba« moguće je istaknuti (gotovo neznatne) utjecaje starosjedilačkih indijanskih skupina Arawak i Siboney, te utjecaje španjolskog i afričkog podrijetla; o posljednjem svjedoči uvriježeni termin »afrokubanska glazba«. Podatci o glazbi istrijebljenih starosjedilačkih zajednica potječu iz putopisa, pri čem je posebno zanimljiv sibonejski glazbeno-plesni obred areíto; kolonijalne vlasti zabranile su ga već 1512. Među glazbenim pojavama vezanima uz španjolsko naslijeđe prednjače romanca, odnosno balada, te dva žanra hispanskih seljaka (música guajira): punto (instrumentalna pratnja pjesama) i décima (improvizirana poezija). Među afričkim vjerskim običajima, koji obuhvaćaju glazbu i ples, središnje mjesto zauzima osebujna mješavina vjerovanja zapadnoafričke skupine Joruba i kršćanstva, poznata pod nazivom santería.

Na području svjetovne glazbe, instrumentaciji za santeríju najviše je nalik instrumentacija afrokubanske rumbe, s tri glavna podžanra (yambú, guaguancó i columbia). Comparsa je svjetovni afrokubanski žanr, naziv kojega istodobno upućuje na glazbenike afričkog podrijetla, koji od početka XX. st. nastupaju na uličnim paradama. Na temelju miješanja europskih plesnih žanrova i afrokubanskih glazbenih značajki nastali su u XIX. st. sinkretički plesni žanrovi contradanza, danza i danzón. Od sentimentalnih glazbenih žanrova u polaganom tempu najznačajniji su bolero, canción i vieja trova. Zarzuela je naziv za popularni igrokaz španjolskog podrijetla pod utjecajem opere, dok nueva trova označuje protestne pjesme u drugoj polovici XX. st.

Otkako su mu u 1920-ima počeli pridavati nacionalni značaj, son, utemeljen na miješanju hispanskih i afričkih značajki, postao je najizrazitiji kubanski i šire karipski glazbeni žanr. Son je u osnovi salse, žanra koji uživa planetarnu popularnost.

Premda prvi podatci o europskoj umjetničkoj glazbi na Kubi potječu iz XVI. st. (odnose se na crkvenu glazbu), prvi značajni kubanski skladatelj, Esteban Salas y Castro (1725–1803), javio se tek u drugoj polovici XVIII. st., a prve skladbe tiskane na Kubi te glazbena akademija i nacionalni smjer u glazbi pojavili su se u XIX. st. Ignacio Cervantes (1847–1905) u drugoj polovici XIX. st. te Amadeo Roldán (1900–39) i Alejandro García Caturla (1906–40) u XX. st. znalački su se u svojim skladbama koristili elementima afrokubanske tradicije.

Film

Prva filmska projekcija održana je 1897., redovita proizvodnja kratkometražnih igranih filmova počela je 1908., a najuspjelija djela režirao je Enrique Díaz Quesada, koji je autor prvoga kubanskoga cjelovečernjeg filma »Manuel García« (1913). U 1920-ima produkcija je gotovo zamrla, a u zvučnome razdoblju, pod utjecajem američkog mjuzikla, počeli su se snimati glazbeni filmovi s kubanskim ritmovima i folklorom. Nakon dolaska na vlast F. Castra (1959) osnovan je Kubanski nacionalni filmski institut (Instituto Cubano del Arte e Industria Cinematográficos) radi promicanja filmske kulture i autentičnijega nacionalnoga filma, a ubrzo i visoka filmska škola. U početku su se snimali pretežito dokumentarni filmovi (najistaknutiji je redatelj Santiago Álvarez Román). Nakon 1970. snimalo se godišnje pet igranih filmova, a 1980-ih broj se udvostručio. Filmovi su bili isprva pod utjecajem sovjetskog revolucionarnog filma, eksplicitno antikapitalistički. S vremenom raste njihova kvaliteta; u međunarodnim razmjerima ugled stječu redatelji Manuel Octavio Gómez, Tomás Gutiérrez Alea, Julio García Espinosa i čileanski emigrant Miguel Littin.

Kuba. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=34372>.