Kuhač, Franjo Ksaver

ilustracija
KUHAČ, Franjo Ksaver

Kuhač, Franjo Ksaver (njem. Franz Xaver Koch), hrvatski glazbeni pisac i povjesničar, melograf, folklorist, etnomuzikolog i skladatelj (Osijek, 20. XI. 1834Zagreb, 18. VI. 1911). Rođen u njemačkoj obitelji koja se polovicom XVIII. st. doselila iz Njemačke u madžarski grad Német-Bólly, a odande između 1828. i 1834. u Osijek. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Osijeku, a 1848–50. pripremao se za učiteljsko zvanje u Donjem Miholjcu, gdje je učio glazbu (violina, glasovir, orgulje i dr.) kod Josepha Becka. Godine 1850. otišao je u Pečuh, a 1852. u Peštu, gdje je pohađao školu tamošnjega glazbenoga zavoda (Hangászegyesületi Zenede) i završio preparandiju. Od 1855. do 1858. Kuhač je živio u Osijeku i putovao u Njemačku i Austriju. U Weimaru je bio učenik F. Liszta, u Beču je uzimao satove glasovira kod C. Czernyja i bio najvjerojatnije među prvim studentima E. Hanslicka (povijest i estetika glazbe). Sklonost prikupljanju narodnih pjesama Kuhač je pokazivao već u Donjem Miholjcu i Pešti, a intenzivno mu se posvetio, zahvaljujući nasljedstvu, između 1859. i kraja 1860-ih, kada je proputovao Madžarsku, užu Hrvatsku, Hrvatsko primorje, Istru, Dalmaciju s otocima, Crnu Goru, BiH, Srbiju, Makedoniju i Bugarsku. U tom se razdoblju upoznao s F. Markovićem, I. Kršnjavim i Arminom Šrabecom te počeo objavljivati članke u osječkim i zagrebačkim novinama. Godine 1871. preselio se u Zagreb, od 1872. do 1876. djelovao je kao učitelj glasovira i glazbene teorije u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda, a potom do kraja života kao slobodni glazbeni pisac i kulturni djelatnik. Između 1878. i 1881. objavio je, uglavnom o svojem trošku, 16 svezaka u 4 knjige s ukupno oko 1600 narodnih napjeva svojega kapitalnog djela Južno-slovjenske narodne popievke. U idućih 30 godina objavio je veći broj knjiga, monografija, studija, prijevoda i članaka. Posebno su vrijedne Kuhačeve knjige Vatroslav Lisinski i njegovo doba (1887., ²1904), Ilirski glazbenici: prilozi za poviest hrvatskoga preporoda (1893), Osobine narodne glasbe, naročito hrvatske, opsežna studija u tri sveska objavljena u Radu JAZU (1905., 1908. i 1909), prijevod Katekizma glazbe Johanna Christiana Lobea (1875., ²1889) te monografije i članci Josip Haydn i hrvatske pučke popievke (1880), Franjo Krežma violinski virtuoz i komponista (1882–83), Nova glazbena struja njemačka i sadašnji talijanski kompozitori (1892), Beethoven i hrvatske narodne popievke (1894), Hrvatsko glazbeno nazivlje (1896), Josip Tartini i hrvatska pučka glazba (1898) i dr. U rukopisu su ostali nedovršeni Kuhačevi spisi Biografski i muzikografski slovnik, Glazbeni riečnik i dr. Skladao je pretežno plesnu i salonsku glazbu. Kuhačeva ostavština i obilna korespondencija čuvaju se u Zagrebu, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, arhivu HAZU i Hrvatskome državnom arhivu. – Kuhač je neosporno zaslužan poglavito zbog svojega komparativnog proučavanja narodnih pjesama, opisa i povijesti pučkih glazbala, ustanovljenja ilirskog razdoblja kao početka novije hrvatske umjetničke glazbe i izradbe hrvatske glazbene terminologije. Iako je u pretjeranom domoljublju proglašavao npr. F. J. Haydna, F. Liszta i neke druge glazbenike skladateljima hrvatskog podrijetla, što mu je još za života donijelo nesporazume i neugodnosti u domaćoj i inozemnoj znanstvenoj i kulturnoj javnosti, »po širini istraživačkog interesa, broju i opsegu znanstvenih radova te dalekosežnosti rezultata Kuhač je jedinstvena pojava među muzičkim piscima u Hrvatskoj« (J. Andreis), a kao začetnik hrvatske etnomuzikologije i glazbene historiografije jedan je od najistaknutijih hrvatskih znanstvenika druge polovice XIX. stoljeća.

Kuhač, Franjo Ksaver. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.11.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=34445>.