struka(e):
Kulmer, Ferdinand
hrvatski slikar
Rođen(a): Cap Martin, Francuska, 29. I. 1925.
Umr(la)o: Zagreb, 11. XI. 1998.
ilustracija
KULMER, Ferdinand, Pegazov vrt, 1981.

Kulmer, Ferdinand, hrvatski slikar (Cap Martin, Francuska, 29. I. 1925Zagreb, 11. XI. 1998). Jedan od glavnih protagonista hrvatskoga apstraktnoga slikarstva, koji je stalnim promjenama motiva i izraza stvorio jedan od najraznolikijih slikarskih opusa kasnoga modernizma, zaokruživši ga potkraj stoljeća tada aktualnim postmodernističkim povratkom figuraciji.

Prva nadahnuća dobio je putujući 1938–39. po Grčkoj, Egiptu i SAD-u s ocem, plemićem Aleksandrom Kulmerom. Studirao je na likovnim akademijama u Budimpešti 1942–45 (Rezsö Burghardt) i Zagrebu, gdje je diplomirao 1948 (Omer Mujadžić, Đuro Tiljak), potom polazio Tiljkov slikarski tečaj do 1950. i bio suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića do 1957., a od 1961. do umirovljenja 1990. radio na Akademiji likovnih umjetnosti (od 1975. kao redoviti profesor). Od 1950-ih usavršavao se u Rimu, Veneciji, Firenci i Parizu, gdje je izravno dolazio u dodir sa suvremenim svjetskim strujama i njihovim pokretačima.

Nakon početne faze stilizirane figuracije, bliske fovizmu (Ružičasta kuća, 1953., MSU), slikom Admiral (1957., MSU) započinje apstraktno razdoblje; isprva je eksperimentirao tašističkim tehnikama (Crveno i zeleno, 1958), potom je gustim reljefnim nanosima boje i bogatim teksturama stvarao monokromne, materički bogate kompozicije bliske informelu (Plava slika, 1959/60., NMMU, Siva slika I, 1960., MSU; Smeđa slika, 1960., Galerija Tate u Londonu) te se ubrzo okrenuo ekspresionističkoj apstrakciji (Crno i bijelo, 1960., Svijetlo i tamno, 1962), akromatskim kompozicijama i dinamičnom potezu, bliskom gestualnomu slikarstvu Hansa Hartunga i Pierre Soulagesa (Crno u pokretu i Pompeji II, 1963; Smeđa okomica, 1964), dok je u ciklusu Susreti (1966) eksperimentirao metodom drippinga. U idućem razdoblju u ulju, tušu i akriliku stvara kaligrafije meditativne atmosfere (Argonauti, 1965., Slika na svili II, 1968; Svibanj I, 1969., MSU). Ubrzo pronalazi vlastito »pismo« (Lipanjski triptih, Strukture ponavljanja, 1970) te platno prekriva živim kaligrafskim znakovima (Polikromnija II, Ovoid, 1971). Ispis nakratko postaje gušći i dinamičniji, no sredinom 1970-ih osamostaljuje i povećava arabesku (1974–75., Kaligrafija na zlatnoj svili, 1975), pobuđujući heraldičke asocijacije (JednorogPegaz, 1976., Heraldička kaligrafija, 1977). Izraz je do vrhunca razvio u tzv. cik-cak fazi, u kojoj je uglavnom u akriliku osebujnim znakovljem živoga kolorita preplavljivao kompozicije (Barbarosa, 1975., MSU; Igra u gradu / Hula-hup u Ulici st. Denis, 1979., Popodne isplaženih jezika, 1983), nerijetko i likove koji će »izroniti« na površinu (Grifon slomljena srca, 1978). Iskustvo u istraživanjima izraza i tehnika rezultiralo je originalnim spojem apstrakcije i figuracije, spontane geste i kodirane arabeske, što je kulminiralo u antologijskoj slici Pegazov vrt (1981., MNNU).

Vrativši se među prvima figuraciji, najavio je novu sliku. Narativnim, ekspresivnim ciklusima s mitološkim i heraldičkim temama nadovezao se na tada aktualnu postmodernističku stilizaciju (Dama s jednorogom, 1983; Parisov sud, 1984; U vrtu muka, Tri Zeusove maske, Ganimedove vratolomije, sve 1985., Grifonova nježnost, 1986., MSU; Patetični triptih i Pegaz, 1988). Potkraj 1980-ih je i citirao ili s primjesom ironije reinterpretirao djela modernih autora (Vila misterija, 1989., Cvijet za Kazimira, 1990), na kraju se vrativši znaku (Sunčani grad, 1996).

Autor je grafičkih mapa 8 serigrafija (Zagreb 1958., MSUZ), Tkanje od vremena. Uzdarje Ivanu Gunduliću (esej Josip Bratulić, 1989) i Preobražaj Ferdinanda Kulmera (tekst Tomislav Ladan, 1990), ilustracija u knjigama Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić, Bajke i Priče J. i W. Grimma (sve 1961–62) te zapaženih kostima za filmove Seljačka buna 1573. Vatroslava Mimice (1975) i Čovjek koga treba ubiti Veljka Bulajića (1979).

O njegovu djelu pisali su mnogi europski likovni kritičari, među kojima Michel Tapié, koji mu je priredio i nekoliko samostalnih izložaba (Torino, Pariz, Milano 1969–73). Samostalno je izlagao u Zagrebu (od 1961., 1990. retrospektiva; posmrtno u Muzeju Mimara 1999), Parizu (1991. retrospektiva; Grand Palais 1987), Chicagu, Milanu, Beogradu, Ljubljani, Tokyju i Antibesu (1991. retrospektiva), sudjelovao na mnogobrojnim skupnim izložbama: Međunarodni grafički bijenale u Ljubljani (1957., 1959., 1961), Međunarodna izložba grafike (Santiago 1957), Zagrebačka izložba grafike (1960., 1962., 1992), Beogradski trijenale (1961–70., 1988), Zagrebački salon (1972. i 1981 – nagrade, 1984 – Velika nagrada), Mediteranski bijenale u Aleksandriji (1966), Svjetska izložba u Montréalu (1967), Zagrebačka izložba crteža (1968–69., 1987., 1993), Svibanjski salon (Pariz 1969), Apstraktni prostor (Milano 1969., 1972), Bijenale u São Paulu (1987), Ekspresivno u srednjoeuropskoj umjetnosti od 1960 (Beč 1987., Washington 1988). Predstavljao je suvremenu jugoslavensku umjetnost u Parizu 1959. i 1961., slikarstvo u Seulu 1990.

Bio je član skupine Mart (od 1957), jedan od osnivača Galerije Forum 1969. te redoviti član HAZU-a od 1991. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1990.

Citiranje:

Kulmer, Ferdinand. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/kulmer-ferdinand>.