Aralica, Ivan

ilustracija
ARALICA, Ivan

Aralica, Ivan, hrvatski književnik (Promina, 10. IX. 1930). Učiteljsku školu u Kninu završio 1953., a studij jugoslavistike na Filozofskom fakultetu u Zadru 1961. Radio kao učitelj u selima Dalmatinske zagore te kao ravnatelj Učiteljske škole, odnosno Pedagoške gimnazije u Zadru. Potkraj 1960-ih politički se angažirao u ostvarenju Hrvatskog proljeća; 1969–72. bio je i zastupnik u Saboru SR Hrvatske. Nakon sloma te politike smijenjen je s položaja ravnatelja (nastavlja raditi kao profesor), prestaje biti glavnim urednikom Zadarske revije te se povlači iz javnoga političkog života i posvećuje književnom radu. S političkim promjenama 1990. vraća se u politiku: na izborima 1993. postaje saborskim zastupnikom i potpredsjednikom Županijskog doma Sabora. S političkih se dužnosti povukao 2000. Redoviti je član HAZU od 1992. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2010.

U ranom razdoblju književnog djelovanja piše socijalno angažiranu prozu, u kojoj analizira društvene promjene u poslijeratnom razdoblju (Svemu ima vrijeme, 1967; A primjer se zvao Laudina, 1969; Filip, 1970). U romanu Konjanik (1971) i zbirci pripovijedaka Opsjene paklenih crteža (1977) uobličuje teme iz hrvatske povijesti te time najavljuje glavnu kreativnu fazu svojega književnog opusa, u kojoj nastaju romani Psi u trgovištu (1979), Put bez sna (1982), Duše robova (1984), Graditelj svratišta (1986) i Asmodejev šal (1988). U njima istražuje povijest južne Hrvatske, osobito duhovnu i materijalnu baštinu žitelja Dalmatinske zagore; pokazuje njihov vitalizam u krajnje oskudnim uvjetima života na dalmatinskom kršu, ali i smisao za etičnost, pravdoljubivost i rodoljublje. Pritom se služi specifičnim jezičnim amalgamom zasnovanim na spajanju jezika i slikovnosti, svojstvenih franjevačkim kronikama, narodnoj književnosti, zapisima starih putopisaca i autentičnom narodnom govoru Dalmatinske zagore. Prikazujući južnu Hrvatsku i BiH kao područje na kojem se sučeljavaju razne religije i prepleću različiti civilizacijski utjecaji, služi se andrićevskom pripovjedačkom tehnikom, koju obilježuje učestalost autorskih komentara zasićenih tzv. univerzalnim iskazima te upotreba gnomskih konstrukcija, u kojima je lapidarno izražena vjekovna narodna mudrost. Potkraj 1980-ih vraća se društveno angažiranim temama s početka karijere, bavi se etičkim devijacijama socijalističkoga društvenog sustava i odnosom pobunjenoga kreativnog pojedinca prema totalitarnim mehanizmima vlasti (Okvir za mržnju, 1987) te analizom međuratnih kontroverzi u hrvatskom lijevom pokretu, koje se odražavaju i u poslijeratnim različitim koncepcijama nacije, države i društva (Tajna sarmatskog orla, 1989).

Domovinski rat popraćen nacionalnom homogenizacijom cjelokupnoga hrvatstva očitovao se i u Araličinoj težnji da, preuzimajući ulogu nacionalnog barda, izrazi kolektivne frustracije i ideale, što se očitovalo u naglašenoj rodoljubnoj simbolici romana Majka Marija (1992). U romanu Knjiga gorkog prijekora (1994) vraća se dalekoj povijesti hrvatskog naroda opisujući, na temelju povijesnih izvora, ranu mladost Elizabete Kotromanić, kćeri bosanskoga kralja Stjepana II. Zbirka pripovijedaka Gdje pjevac ne pjeva (1996) tematski je vezana za hrvatska stradanja u Domovinskom ratu. U romanu Četverored (1997) bavi se temom Bleiburga i tzv. križnog puta te tragičnim ideološkim podjelama hrvatskog naroda. U tzv. romanima s ključem (Ambra, 2001; Fukara, 2002; Puž, 2004) oštro se obračunava sa svojim ideološkim protivnicima, a u romanima Svetinka (2003), Sunce (2006) i Runolist (2008) zagovara katoličanstvo kao etičku okosnicu ljudske egzistencije. Radnja romana Život nastanjen sjenama (2009) smještena je u doba vojnooslobodilačke operacije Oluja u Domovinskom ratu.

U zbirci Pir ivanjskih krijesnica (1992) sabrani su žanrovski specifični kratki zapisi, objavljivani u časopisu Danas potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih, u kojima Aralica, koristeći se tehnikom gnomskih iskaza, izlaže svoje nazore o životu i umjetnosti. U knjigama Zadah ocvalog imperija (1991), Sokak triju ruža (1992), Spletanje i raspletanje čvorova (1993), Što sam rekao o Bosni (1995) sabrani su političko-publicistički tekstovi, katkad i polemički intonirani, objavljivani 1990-ih u hrvatskim novinama, u kojima analizira prirodu srpskog imperijalizma, govori o potrebi zasnivanja samostalne hrvatske države, obrazlaže koncepciju nacionalne države i kulture, tumači razloge neodrživosti multietničkih država i dr.

Piše i filmske scenarije (Život sa stricem K. Papića, 1987; Gospa J. Sedlara, 1994; Četverored J. Sedlara, 1999; Konjanik B. Ivande, 2003), a neka su mu djela dramatizirana i izvedena u kazalištima (Propast Magnuma, Pir ivanjskih krijesnica).

Aralica, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=3517>.