struka(e):
ilustracija
LAMAIZAM, tibetski redovnici za vrijeme molitve

lamaizam ili tibetski budizam, grana budizma koja je nastala i razvijala se na Tibetu od VII. do XIII. st.; osnutak se pripisuje indijskome redovniku Padmasambhavi. On je modificirao mahāyānski budizam, stopivši ga s autohtonim šamanističko-tantrističkim vjerovanjima. Nova religija ubrzo je stekla pristaše. Njezino je širenje bilo privremeno zaustavljeno u IX. i X. st.; u XI. st. došlo je do cijepanja u škole, od kojih je sakya imala vodeću ulogu. Doba procvata lamaizma XIII. je st.; prevodili su se indijski budistički tekstovi i uvrštavali u tibetski kanon svetih knjiga (Kanđur, Tanđur). Između škola su se razvile borbe oko prava na nasljedstvo velikoga lame, vrhovnoga vjerskog poglavara, što je – uz niz drugih činitelja – dovelo do općega slabljenja. Radikalnu reformu proveo je Tsongkhapa (1356–1419) svojom »krjeposnom« školom gelug, nastojeći lamaizmu vratiti prvotnu čistoću. Za razliku od prijašnje »crvene škole«, koja je dobila naziv po crvenim šeširima i odorama, Tsongkhapa je uveo žutu boju, pa je njegov smjer prozvan »žuta škola«. (»crvena škola« postoji još danas u predjelima Himalaje: Ladakh, Sikkim i Butan). Proglasivši se »velikim lamom iz Gah Ldana«, Tsongkhapa je proveo niz organizacijskih mjera (podjela vjernika u okruge, koncentracija vjerske vlasti pod središnjim autoritetom, priznanje karme, obveza celibata) i uveo mnoge obrede i ceremonije slične obredima Katoličke crkve. Uveo je biranje velikoga lame po načelu reinkarnacije: duh netom preminuloga velikog lame prelazi u novorođeno dijete (bilo kojega podrijetla), koje se prepoznaje po određenim znacima i odgaja u samostanu za svoj budući poziv. Lamaizam priznaje mnoštvo bogova iz različitih religija, od kojih Amitābha, Padmapāṇi i Vajrapāṇi tvore veliko trojstvo. Obilježja su lamaizma raskošan obred, vjerovanje u demone, vračanje, nošenje molitvenoga žezla i okretanje »molitvenoga mlina«. Vrhunac je kulta posvećenje i podjela svete vode, blagdan koji se slavi na Novu godinu. Od XV. st. lamaistička hijerarhija priznaje dvojicu velikih lama: dalaj-lamu, koji je kao zemaljski i svjetovni poglavar vladao u Lhasi; on se smatra inkarnacijom bodhisattve Avalokiteśvare; drugi je panchen-lama, inkarnacija Buddhe Amitābhe, duhovni poglavar s božanskom moći nepogrješivosti, čije je sjedište u Tashlunpou. U XVI. st. lame su imali snažne političke i ekonomske pozicije u zemlji. Rivalitet koji je postojao između dalaj-lame i panchen-lame često su iskorištavale velike susjedne sile. Iz Tibeta je lamaizam između XIII. i XVI. st. prodro u Mongoliju, a odatle se u XVII. i XVIII. st. proširio i u europski dio Rusije, među Burjate i Kalmike. S vremenom se broj lama toliko povećao da je, npr. u Mongoliji, činio trećinu cijeloga pučanstva. – Kineska je vlast 1959. ukinula tibetske institucije, rušila samostane, ubijala redovnike. Pretpostavlja se da u sadašnjem Tibetu, Mongoliji i na Himalaji, dijelovima Kine i bivšem SSSR-u te u dijaspori (u Indiji i na Zapadu) ima 10 do 20 mil. sljedbenika tibetskoga budizma.

Citiranje:

lamaizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 18.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/lamaizam>.