STRUKE:

Langobardi

ilustracija
LANGOBARDI, dio lunete, Cividale del Friuli
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6

Langobardi, istočnogermanski narod. Pretpostavlja se da se njihova prvotna postojbina nalazila u južnoj Švedskoj (Gotland) odakle su se doselili na područja južno od Baltičkoga mora. Arheološki nalazi potvrdili su njihovu prisutnost na području uz donju Labu u I. st. pr. Kr. Među prvima ih spominje rimski povjesničar Tacit (Germania) u I. st., koji navodi da su malobrojni, ali hrabri i borbeni. Dio Langobarda pojavio se na Dunavu za trajanja ratova Markomana i Kvada protiv Rima, ali su 167. Langobardi bili potisnuti. U V. st. njihovo se središte premjestilo s Labe na Dunav. Nakon sloma Rugijaca oko 488., s područja Moravske vjerojatno su zaposjeli rugijske oblasti u Donjoj Austriji, ali su ubrzo potpali pod vrhovništvo Herula na srednjem Dunavu. Porazivši oko 512. Herule, proširili su pod kraljem Vahom (umro oko 540) vlast na današnju sjevernu Madžarsku do Moravske i Češke. God. 546. pod kraljem Audoinom, a uz dopuštenje biz. cara Justinijana I., naselili su se u Panoniji i u istočnom Noriku kao bizantski saveznici protiv Ostrogota. Suparništvo s jugoistočnim susjedima Gepidima imalo je za posljedicu žestoke ratove okončane 567., kada su Langobardi pod kraljem → Alboinom (oko 560–572) u savezu s Avarima potukli Gepide. Već sljedeće godine (568) prešli su, pod Alboinom, u Italiju opustošenu dugotrajnim ostrogotskim ratovima te su osvojili više sjevernotalijanskih gradova; 569. zauzeli su Milano, a 572. buduću langobardsku prijestolnicu Paviju. Iste je godine u uroti bio ubijen Alboin, a naslijedio ga je Klef (572–574). Nakon njegove smrti Langobardi nisu birali novoga kralja, nego su se podijelili u tridesetak upravnih područja pod vrhovništvom vojvodâ (duces). Na osvojenim su se područjima okrutno ponašali prema italorimskom stanovništvu, otimali su zemlju veleposjednicima, a zaplijenili su i sve državne i crkvene zemljoposjede. Ukinuli su ujedno rimske pravne ustanove i upravu. Nesnošljivost prema starosjediocima bila je dodatno pojačana i vjerskim razlikama jer su Langobardi bili arijevci. God. 584., zbog franačke i bizantske prijetnje, za kralja su izabrali Autarija (584–590) u čiju su se korist vojvode odrekli znatnoga dijela vlastitih posjeda. Otada su langobardski kraljevi u naslovu nosili rimsko carsko ime Flavius, ističući tako rimsko naslijeđe. Autarija je naslijedio → Agilulfo (oko 590–616), koji se oženio suprugom svojega prethodnika Teodolindom. Ojačao je kraljevsku vlast te sklopio mir s Francima, uz plaćanje danka, što je spriječilo franačko-bizantsku vojnu suradnju. Naslijedio ga je sin Adalvald (616–626), koji je bio katolik kao i njegova majka Teodolinda. Postigao je primirje s Italorimljanima, približio se Bizantu i papinstvu. Nakon arijanske reakcije na vlast su došli Arivald (626–636) i → Rotari (636–652), koji je proširio langobardsku državu prema bizantskim posjedima u Italiji. Dodatno je učvrstio kraljevsku vlast te 643. izdao edikt (Edictum Rothari) kojim je kodificirao langobardsko običajno pravo po uzoru na rimsko. Za katolika Ariperta I. (653–661) uznapredovao je proces preobraćenja s arijanizma na pravovjerje, a s time je bilo povezano i jačanje dinastijskoga načela nasljeđivanja nasuprot izbornomu načelu. Pokušaj kralja → Grimoalda (662–671) da ponovno uspostavi ravnotežu između arijanizma i pravovjerja bio je kratkotrajan. Aripertov sin Perktarit (671–688) sklopio je mir s Bizantom kojim je prvi put bila priznata samostalnost langobardske države. Ona je vrhunac dosegnula za → Liutpranda (712–744), čiju je vladavinu obilježio napredak kraljevskoga zakonodavstva, izgradnja središnje i pokrajinske kraljevske uprave, širenje države prema bizantskim posjedima te dobri odnosi s Francima i Crkvom. Jedan od njegovih nasljednika → Aistulf (749–756) osvajanjem Ravenskog egzarhata okončao je ostatak bizantske vlasti na sjeveru Italije. Pohodom na Rim potaknuo je savez pape Stjepana II. (752–757) s Francima, koji su potom Aistulfa prisilili na uzmak. Za vladavine Deziderija (757–774) Karlo I. Veliki porazio je 774. Langobarde, a njihovu je državu pripojio Franačkoj, prozvavši se kraljem Franaka i Langobarda. Langobardska vojvodstva na jugu Italije, prije svega Benevent, zadržala su određenu samostalnost do dolaska Normana potkraj XI. st. Langobardsko ime očuvalo se u nazivu pokrajine Lombardije u današnjoj Italiji.

Likovne umjetnosti. Langobardi su na području svoje države od VI. do VIII. st. razvili umjetnost u kojoj su se isprepletali barbarski (germanski i nordijski), kasnoantički i bizantski elementi. Građevnih spomenika malo je sačuvano (tzv. tempietto longobardo – oratorij crkve Sta Maria in Valle i Kaliksova krstionica iz VIII. st. u Cividale del Friuli), jer je većina u potonjim razdobljima bila pregrađena. Poznatiji su njihovi dekorativni radovi u kamenu (amboni, krsni zdenci, oltarne pregrade, frizovi) na kojima se, uz plosnate i rustično stilizirane ljudske likove, ptice, palmine grane i rozete, javlja i trotračni pleter. Najljepši su primjeri pleterne plastike langobardske umjetnosti tzv. Sigvaldova ploča i Gisulfov sarkofag, a od figuralnih reljefa kameno podnožje oltara crkve sv. Martina (s prikazima Poklonstva triju kraljeva, Susret Marije i Elizabete i Krist u slavi) te niz ženskih simboličnih figura, rađenih u štuku u tempietto longobardo (Cividale del Friuli, VIII. st.). Ornamentalne značajke langobardske umjetnosti najviše dolaze do izražaja u primijenjenoj umjetnosti, os. predmetima zlatarstva (fibule, prstenje, naušnice, relikvijari, križevi, krune i sl.). Osnovni materijal bila je bronca koja bi se nakon lijevanja pozlaćivala i cizelirala, a u neke predmete od kovina umetali su se dragulji, antičke geme i kameje te emajl (Gisulfov zlatni križ, tzv. Tesoro di Canoscio iz Umbrije, Agilulfov votivni križ, zlatna kruna i tanjuri kraljice Teodolinde, sve iz razdoblja od VI. do VIII. st.).

Langobardi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=35357>.