Laušić, Jozo, hrvatski književnik (Kreševo kraj Šestanovca, 16. I. 1936 – Zagreb, 29. IV. 2002). Studij komparativne književnosti završio 1962. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Uređivao je časopise Vidik i Republika, radio kao novinar u Vjesniku, te urednik u izdavačkoj kući Naprijed. Objavljivao je pripovjednu prozu, kritike, eseje te radiodrame, od kojih se izdvajaju Magarac (1975), Zubalo (1976), Pemzija (1976), Lovci (1984) i Podobnost (1988). Njegov prvi roman, Kostolomi (1960), zapravo je roman-kronika ratnoga djetinjstva u Dalmatinskoj zagori. Prema njegovu predlošku napisao je roman Klačina (1970), koji je 1989., kao temelj romanesknoga ciklusa, izmijenio u novu verziju. Laušićevi romani povezani su u ciklus koji povezuju likovi i osnovna piščeva misao o vezi između etičkoga i etničkoga. Pisani su tehnikom struje svijesti koja se izmjenjuje s čestim esejističkim diskursima. U intelektualistički moderno strukturiranoj prozi tematizira zavičaj i moralne dvojbe pojedinaca i naroda. U gustome proznome tkivu analitički je raščlanjivao tragične raskole u životima ljudi uvjetovane povijesnim okolnostima. U njegovim je romanima izražena teza da je čovjek žrtva, stranačka, državna, povijesna, pa i osobna, a na naracijskoj je sceni inauguriran etički diskurs pravde i pravovjerja. To je posebno izraženo u romanu Bogumil (1983), u kojem je problematizirao odnos pravovjerja i hereze.
