Leibniz, Gottfried Wilhelm

ilustracija
LEIBNIZ, Gottfried Wilhelm
ilustracija1ilustracija2

Leibniz [1ại'bnic], Gottfried Wilhelm, njemački filozof, matematičar, fizičar i diplomat (Leipzig, 1. VI. 1646Hannover, 14. XI. 1716). Studirao u Leipzigu i Jeni, a doktorirao u Altdorfu 1664. Od 1667. do 1676. bio je u službi biskupa elektora u Mainzu; zbog diplomatskih poslova svojega poslodavca boravio 1672–76. u Parizu, gdje je stekao veći broj uglednih poznanika među učenjacima i filozofima (A. Arnauld, N. Malebranche, C. Huygens). U to je doba izumio novi tip stroja za računanje; na osnovi različitih otkrića, planova i radova iz fizike, matematike i logike bio je 1673. izabran za člana Royal Society u Londonu (članom Francuske akademije postao je tek 1700). Vrativši se iz Pariza – nakon posjeta B. de Spinozi – Leibniz je prešao u službu hannoverskoga nadvojvode J.-F. od Braunschweig-Lüneburga. U službi hannoverske dinastije bio je punih 40 godina. Kao dvorski savjetnik i upravitelj dvorske knjižnice putovao je u Beč i Rim (radio je na ujedinjenju katolika s protestantima); godine 1700. njegovim je nastojanjem osnovana Berlinska akademija znanosti, a on je izabran za njezina prvoga predsjednika. I Sanktpeterburška akademija, djelo Petra Velikoga, osnovana je na Leibnizov nagovor. Čovjek izvanredne inteligencije, golema znanja i mnogostranih interesa, Leibniz je dao svoj doprinos mnogim znanostima, ne samo filozofiji i matematici nego i fizici, tehnici, pravu, političkoj teoriji, pedagogiji, povijesti, jezikoslovlju.

U svojoj filozofiji iznosi tzv. monadološki pogled na strukturu svijeta. Monada je spiritualna individualna supstancija (»metafizički atom«): jednostavna, nedjeljiva i neprostorna. Sve tvarne i duhovne pojave sastoje se od monada kojih ima beskrajno mnogo. Budući da je diskontinuirana, realna se materija, po Leibnizovu mišljenju, mora sastojati od nedjeljivih elemenata, a nedjeljivi elementi ne mogu biti materijalni. Neprostornost i aktivnost osnovna su svojstva nematerijalnih monada i svaka je monada neprostorno središte sile. Da se pak duhovne pojave moraju svesti na monade, Leibniz zaključuje po tome što je nemoguć prijelaz neprostornog i nedjeljivog – a takvi su svi duhovni fenomeni – na prostorno i djeljivo. Tako su tvar i duh jedno te isto, tj. tvar je u osnovi duh. Monade postaju neprekidnim »zračenjem« ili »isijavanjem« (fulguratio) božanske monade, pramonade, i jedino ih ova može uništiti. Monade ne djeluju jedna na drugu – »nemaju prozora«. Ne postoje dvije apsolutno istovjetne monade, ni dva istovjetna trenutka u životu jedne monade; u tome je princip identiteta nerazlučivog (principium identitatis indiscernibilium). Aktivnost monade sastoji se u tome što ona neprekidno predstavlja sve ostale monade; svaka je od njih zrcalo svijeta, mikrokozmos. Unutrašnji je uzrok te aktivnosti težnja (appetitio) kojom se odlikuje svaka monada. Anorganska tijela sačinjena su od monada koje su potpuno i stalno nesvjesne, odn. koje su beskrajno malo svjesne (jer je nesvjesno samo po stupnju drukčije od svjesnoga); one »spavaju mrtvim snom«. Organska su tijela sastavljena od mase nesvjesnih monada i jedne svjesne (duše) kojoj su sve ostale podređene. Premda ne postoji nikakvo djelovanje duše (svjesne monade) na tijelo (skupine nesvjesnih monada), postoji potpun paralelizam njihovih unutrašnjih aktivnosti. U tome je prestabilirana harmonija koju je, po Leibnizovu shvaćanju, Bog unio u svijet; zato je svijet savršeno povezan i iznutra jedinstven, premda ga čine individualne supstancije. Temeljni je princip uređenoga svijeta princip kontinuiteta: »priroda nikad ne pravi skokove« i »u svemiru je sve tako povezano da sadašnjost nosi u sebi budućnost i svako dano stanje može se objasniti prirodno samo s pomoću stanja koje mu je neposredno prethodilo«. Dok su za potpuno objašnjenje svijeta nužni metafizički principi monadologije, vidljivi svijet, koji čine samo pojave, treba objašnjavati samo mehaničkim zakonima. Leibniz je formulirao jedan takav zakon – zakon održanja sile, po kojem je formula »žive sile« (energije kretanja) mv², a ne mv kao kod R. Descartesa. Načelo spoznaje teorije J. Lockea, »da u intelektu nema ništa što prije nije bilo u osjetilima«, Leibniz dopunjuje riječima »osim samog intelekta«, smatrajući da prirođene ideje ne postoje, ali postoje prirođene sklonosti. Sve istine Leibniz dijeli na istine razuma i istine iskustva; prve su nužne i vječne, a druge slučajne; osnovni je princip prvih princip identiteta, a drugih princip dovoljnoga razloga koji Leibniz prvi jasno uvodi u logiku. Sudovi logike i matematike istine su prvoga reda; sudovi iskustvenih znanosti pripadaju sekundarnim istinama. U logiku je Leibniz pokušao uvesti egzaktni matematički postupak svojim logičkim računom (calculus logicus), u kojem se kombiniranjem određenih osnovnih pojmova i relacija, označenih simbolima, izvode nove relacije. Leibniz je u etici predstavnik filozofskog optimizma, on smatra da je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova. Kako bi obranio pozicije takva optimizma, Leibniz nastoji objasniti problem zla u svijetu. Po njegovu shvaćanju postoje tri vrste zla: metafizičko, fizičko i etičko; prvo je posljedica nesavršenosti monade kao ograničene individue, drugo se sastoji u odsutnosti zadovoljstva u svjesnim monadama, treće čini nedostatak težnje za savršenstvom.

Izvanredno značajnih priloga Leibniz je dao i na području matematike. Algebarske jednadžbe rješavao je s pomoću algoritama; pri rješavanju linearnih sustava uveo je metodu determinanata. U nastojanju da raskine s kartezijanskom tendencijom ograničavanja matematičkih istraživanja na isključivo algebarske probleme, Leibniz je otkrio calculus (diferencijalni i integralni račun), vodeći se, za razliku od Newtona (s kojim je potkraj života vodio žestoku polemiku o prvenstvu otkrića), geometrijskim potrebama (npr. tzv. problemom tangente), i uveo osnovnu terminologiju i simboliku infinitezimalnoga računa, koja je gotovo u cjelini i danas prihvaćena (Novi postupak u izračunavanju najvećeg i najmanjeg … – Nova methodus pro maximis et minimis …, 1684). Služeći se tom svojom novom metodom, Leibniz je uspio riješiti mnoge do tada neriješene matematičke probleme; svoje matematičke radove najvećim je dijelom objavio u časopisu Acta Eruditorum. Leibniz je riješio i nekoliko važnih problema iz mehanike, npr. pronalazak krivulje koja je izokrona, a 1697. riješio je problem brahistokrone, koji je, godinu dana ranije, postavio J. Bernoulli. – Dok se Newton počeo baviti računom fluksija oko 1666., Leibnizovo otkriće calculusa došlo je desetak godina poslije, no obojica su neovisno jedan o drugome došli do otkrića infinitezimalnoga računa, pošto su njihovi prethodnici (među koje treba ubrojiti i Arhimeda) obavili potrebne predradnje. Leibnitzov red beskonačni je konvergentni red kojemu suma (S) ima vrijednost π/4; Leibniz Gottfried Wilhelm.jpg. Služi za određivanje broja π (π = 4S) na po volji mnogo decimala.

Svojim raznovrsnim istraživanjima Leibniz je bitno utjecao ne samo na razvoj novovjekovne filozofije nego i na prirodne znanosti, znanost o jeziku itd. Glavna djela: Rasprava o metafizici (Discours de Métaphysique, 1686), Novi sustav prirode i povezivanje supstancija kao i spoj između duše i tijela (Système nouveau de la nature et de la communication des substances, aussi bien que de l’union qu’il y a entre l’âme et le corps, 1695), Nove rasprave o ljudskom razumu (Nouveaux essais sur l’entendement humain, 1704), Rasprave o teodiceji: o Božjoj dobroti, o slobodi čovjeka i podrijetlu zla (Essais de Theodicée: sur la bonté de Dieu, la liberté de l’homme et l’origine du mal, 1710), Monadologija (Monadologie, 1714), Umni principi prirode i milosti (Principes de la nature et de la grâce, fondés en raison, 1714).

Leibniz, Gottfried Wilhelm. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=35902>.