Leskien [lεski:'n], August, njemački slavist, baltist i indoeuropeist (Kiel, 8. VII. 1840 – Leipzig, 20. IX. 1916). Kao učenik A. Schleichera i profesor u Leipzigu Leskien je među najzaslužnijim osnivačima mladogramatičarske škole u lingvistici. Istaknuo se poredbenopovijesnim proučavanjem baltičkih jezika, osobito litavskoga. Napisao je prvi opsežan rad o tvorbi riječi u litavskome (Tvorba imenica u litavskome – Die Bildung der Nomina im Litauischen, 1891), a bavio se i problemima poredbene fonologije (Prijevoj korijenskih slogova u litavskome – Der Ablaut der Wurzelsilben im Litauischen, 1884). Posmrtno je objavljena njegova Litavska čitanka (Litauisches Lesebuch, 1919). Formulirao je i glasovni zakon (Leskienov zakon), prema kojemu se na kraju riječi u litavskome dugi samoglasnici pokraćuju pod akutskom intonacijom. Među slavističkim Leskienovim radovima ističe se Gramatika srpskohrvatskoga jezika (Grammatik der serbokroatischen Sprache, 1914), u kojoj je srednjojužnoslavenski dijasistem sustavno prikazan sa stajališta poredbenopovijesne mladogramatičarske lingvistike. Nasuprot starijim lingvistima (npr. J. Dobrovský), koji su srednjojužnoslavenski uglavnom poistovjećivali sa srpskim, Leskien je uočio i prihvatio posebnosti hrvatskoga u odnosu na srpski, te sustavno upotrebljavao termin »srpskohrvatski«, koji se od njegova doba – i pod njegovim utjecajem – udomaćio u mnogim slavističkim krugovima.
