Lhotka-Kalinski [lo'tka ~], Ivo, hrvatski skladatelj i pjevački pedagog (Zagreb, 30. VII. 1913 – Zagreb, 29. I. 1987). Sin skladatelja Frana Lhotke. Studij pjevanja i kompozicije završio na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1937. Godine 1938–39. usavršavao se u Rimu (I. Pizzetti). Isprva srednjoškolski nastavnik u Zagrebu i Splitu, potom u razdoblju 1951–81. profesor pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Kao skladatelj isprva se nije stilski određivao, ali je poslije primjenjivao neonacionalne elemente te povremeno i avangardne postupke poput serijalnosti. Najuspjelija djela Lh.-K. skladao je za glazbenu scenu, očitujući jasnu usmjerenost na programnost, satiru i burlesku. Autor je opere Pomet, meštar od ženidbe (1944) na Držićev tekst i glazbene drame Matija Gubec (1947), te četiriju komičnih opera na tekstove srpskog komediografa B. Nušića: radijske opere Analfabeta (1954), prve hrvatske televizijske opere Putovanje (1956), glazbene groteske Dugme (1957) i Vlast (1958). Na području vokalne lirike ističu se tri ciklusa solo pjesama: Tri pjesme Mate Balote (1949), Traženja (1963) na Ujevićeve stihove te Balade Petrice Kerempuha (1964). Krležom se nadahnuo i u orkestralnoj suiti Komendrijaši (1952) i kantati Kerempuhova pesem (1958). Kantata Hrvatska kronika (1952) niz je stavaka na tekst Ljetopisa popa Dukljanina iz XII. stoljeća. Pisao je i glazbu za balete (Legenda o pjesmi, 1955), komorni orkestar (Plesna sinfonietta, 1953), glasovir, za dokumentarne i crtane filmove i dr. Objavio je i dva udžbenika pjevanja (Tehnika pjevanja, 1940; Umjetnost pjevanja, 1953).
