struka(e):
Ligeti, György
madžarski skladatelj
Rođen(a): Dicsőszentmárton, danas Târnăveni, Rumunjska, 28. V. 1923.
Umr(la)o: Beč, 12. VI. 2006.
ilustracija
LIGETI, György

Ligeti [li'gεti], György, madžarski skladatelj (Dicsőszentmárton, danas Târnăveni, Rumunjska, 28. V. 1923Beč, 12. VI. 2006). Glazbeno školovanje započeo je u Budimpešti, gdje je 1949. diplomirao kompoziciju na Konzervatoriju. Godine 1956. prebjegao je iz Madžarske pred sovjetskim okupacijskim snagama, najprije u Beč, a zatim u Köln, gdje se izravno susreo s najistaknutijim predstavnicima glazbene avangarde. U tadašnjoj kompozicijskoj praksi tražio je izlaz iz pritiska totalne serijalizacije, ali također promišljeno rabio njezine tečevine. Glasovita je njegova analiza Boulezove Structure Ia koja se smatrala vrhuncem tehnike totalne serijalizacije. Tako je nastao niz skladbi u kojima, slično istodobnim nastojanjima K. Pendereckoga i I. Xenakisa, rabi artikulaciju clusterskoga zvuka, zanemarujući pojedinačne vrijednosti za visine tona, odnosno prevodeći ih (tehnikom »mikropolifonije«) u zvukovne komplekse iznimne dinamičnosti i kolorita (npr. Apparitions, za orkestar, 1958–59; Atmosphères, također za orkestar, 1961; Volumina, za orgulje, 1961–62., prerađena 1966; Lux aeterna, za mješoviti zbor, 1966; Lontano, za orkestar, 1967., itd.). Usporedno se prvi put okušao i u glazbenom teatru, rabeći oslobođene zvukovne kvalitete kao instrumentalnu potporu artikulaciji imaginarnoga govora (Aventures & ouvelles aventures, 1962–65). Poslije će se njegovo zanimanje za glazbeni teatar očitovati i u njegovoj znamenitoj operi Le Grand Macabre (1974–77). U nizu od tri skladbe za dva glasovira pod naslovom Spomenik – Autoportret – Pokret (Monument – Selbstportrait – Bewegung, 1976) približio se repetitivnoj minimalnoj glazbi (osobito se oslanjajući na S. Reicha i na Terryja Rileyja kao uzore), a u Triju za violinu, rog i klavir (1982), koji se oslanja na Brahmsovu skladbu za isti sastav, na osebujan način komentira postmodernu glazbenu estetiku, a da joj se ipak ne priklanja. Osobito sinkopacije pokazuju utjecaj izvaneuropskih glazbenih kultura, točnije folklorne glazbe s područja Kariba. No njegovo se zanimanje za te kulture proširilo i na one afričke, npr. u nekima od Etida za klavir, 1985–95. Ligetijev razvojni put doveo je do složenog opusa u kojem se ogledaju mnoge razvojne tendencije u glazbi druge polovice XX. stoljeća, od kojih je na mnoge i sam odsudno utjecao, osobito pomno ispitujući oslonac tih tendencija na tradiciju, ali istodobno i mogućnosti njezina proširenja i produbljenja. Drži ga se jednim od najznačajnijih skladatelja druge polovice XX. stoljeća.

Citiranje:

Ligeti, György. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/ligeti-gyorgy>.