Locatelli [lokatε'l:i], Pietro Antonio, talijanski skladatelj i violinist (Bergamo, 3. IX. 1695 – Amsterdam, 30. III. 1764). Osnove glazbe dobio je u rodnome gradu, a od 14. godine nastupao je kao violinist u crkvenom orkestru. U Rimu je (1711–23) pripadao Corellijevoj školi, a često je nastupao u crkvama ili na dvorovima crkvenih velikodostojnika. Od 1727. djelovao je kao virtuoz na aristokratskim dvorovima u Münchenu, Berlinu i Frankfurtu na Majni, a Amsterdam ga je doživotno privukao naglim procvatom tiskarstva. Suradnja s izdavačkom tvrtkom Roger & Le Cène, koja je 1721. objavila njegov op. 1, nastavila se: izdavali su mu orkestralne skladbe, dok je na vlastiti trošak objavljivao komorna djela; 1731. dobio je licenciju za samostalno objavljivanje svojih skladbi. Nije volio javne nastupe pa je javno djelovanje ograničio na redovite koncerte srijedom u vlastitoj kući pred malim odabranim krugom vrsnih amatera. Locatelli je poznat ponajprije po udžbeniku Umjetnost violine (L’arte del violino, 1733), zbirci od 12 violinskih koncerata s 24 capriccia za solo violinu u prvim i posljednjim stavcima, koja je imala snažan utjecaj na razvoj violinističke tehnike sve do početka XIX. stoljeća, osobito u Francuskoj. Smatra ga se osnivačem modernoga violinističkog virtuoziteta, utemeljenog u njegovih četrdesetak koncerata i sonata.