lončarstvo, tradicijsko

lončarstvo, tradicijsko, umijeće izradbe posuda i sličnih predmeta od gline; prapovijesnoga je podrijetla. U hrvatskoj je kulturi živjelo do polovice XX. st. u seoskim sredinama. Njime su se bavili stanovnici u onim područjima gdje su postojala nalazišta lončarske zemlje. S obzirom na tehnološke osobitosti i raširenost, u Hrvatskoj se razlikuju dva oblika lončarstva: proizvodnja na ručnome te proizvodnja na nožnome lončarskom kolu. Ručno je lončarsko kolo priprostije, sastavljeno od kružne okretne ploče, uglavljene u nisko podnožje, pa je pri radu lončar sjedio na tlu ili niskoj klupici, okrećući kolo rukom. Osnovna je sirovina smjesa nakvašene gline i samljevena kalcita, koja se gaženjem bosim nogama pripremala za oblikovanje. Nakon oblikovanja dna posude na plohi kola, lončar je »gradio« stijenke spiralnim dodavanjem zemljanih valjušaka, koje je uz pomoć drvenoga noža izravnavao i profilirao te vlažnom kožicom izglađivao. Stijenke su takvih posuda deblje, a krasi ih više ravnih, cikcak ili valovitih linija, urezanih u meku površinu, te nizovi uboda ili otisci prstiju. Posuđe osušeno na zraku peklo se zatim na otvorenoj vatri. Gdjegdje je još slijedio postupak pocrnjivanja uranjanjem užarenih komada u razmućeno brašno ili otopinu čađe. Proizvodilo se posuđe namijenjeno uporabi na otvorenom ognjištu (kotlići i lonci za kuhanje, → pekve za pečenje), grubi vrčevi i oveće spremnice, žare. Lončari su sa svojom robom obilazili sela i trgovali njome, najčešće ju razmjenjujući za žito ili brašno. Središta te vrste proizvodnje bila su u hrvatskom primorju i zaobalju (Rakalj i Hum u Istri, otok Veli Iž, Kaluđerovac u Lici, Potravlje kraj Sinja, Zagvozd kraj Imotskoga i dr.). Na nožnome lončarskom kolu podloga za oblikovanje spojena je osovinom s donjom kružnom pločom, što je omogućivalo lončaru da pokretanjem donje plohe (bosom) nogom stavlja u vrtnju i gornju plohu, pa su mu za rad ostale slobodne obje ruke. Ti su lončari upotrebljavali masniju glinu, pa nije bio potreban dodatak, a oblikovali su »izvlačenjem« od jedne grude sirovine pri brzoj vrtnji. Stijenke posuda su tanje, geometrijski i cvjetni ukrasi izvedeni bojom, nanesenom kistom. Pečenje se obavljalo u posebnim, zatvorenim lončarskim pećima. Dio se proizvoda i ocakljivao bojenjem u otopini metalnih oksida (žuto, zeleno, smeđe), što je zahtijevalo još jedno pečenje. Proizvodilo se raznoliko posuđe za kuhanje, pečenje, serviranje ili spremanje hrane i pića, dječje igračke i sl. Centri te proizvodnje bili su u srednjoj i istočnoj Hrvatskoj (Jerovec i Globočec u Hrvatskome zagorju, Rastoki kraj Jastrebarskoga, Feričanci, Trnava, Vrbova u Slavoniji i dr.), a proizvodi su se prodavali i na sajmovima. Od polovice XX. st. tradicijsko lončarstvo sve više zamire.

lončarstvo, tradicijsko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37080>.