Lovrić, Božo, hrvatski književnik (Split, 24. XII. 1881 – Prag, 28. IV. 1953). Studirao pravo u Beču, Innsbrucku, Grazu i Zagrebu. S J. Kosorom putovao je po Europi te se nakon četiri godine lutanja trajno nastanio u Pragu 1913. Književnu djelatnost započeo je u Splitu oko 1900. Objavio je zbirke pjesama Iris (1902) i Hrizanteme (1904) te sonetni ciklus Luki Botiću (1903). Pretežito ljubavna lirika s florealnom simbolikom iz prve faze potpuno je u duhu onodobne secesijske estetike. U najznačajnijoj zbirci Sveto proljeće (1915) primjetan je zaokret prema različitim inačicama neoprimitivizma i naturalizma, a strogu pjesničku formu u završnome dijelu zbirke smjenjuje slobodni stih. Određene postavke naturalizma zamjetljive su i u drami Dugovi (1912). Premda je živio u Pragu sve do smrti, Lovrić je i dalje redovito objavljivao u Hrvatskoj. U domaćim časopisima izvještavao je o europskim umjetničkim zbivanjima, a zrelo stvaralačko razdoblje posvetio je proznim djelima. Objavio je romane More (1926), Neodoljiva mladost (1929) i Traženje (1941), pretežito autobiografske naravi s motivima iz dalmatinskog života. Vrlo plodan pisac, svojedobno razmjerno cijenjen, Lovrić je danas uglavnom zaboravljen od šire čitateljske publike.