Löwith [lø:'vit], Karl, njemački filozof (München, 9. I. 1897 – Heidelberg, 25. V. 1973). Profesor u Japanu i SAD-u, za nacionalsocijalizma u emigraciji, od 1952. u Heidelbergu. Njegova filozofija povijesti prožeta je kršćanskim duhom i predstavlja osebujnu kritičku sintezu Husserlove fenomenologije i filozofije egzistencije M. Heideggera, čije stajalište označuje kao »kriptosubjektivizam«. Čovjeka ne promatra kao usamljena pojedinca koji stoji nasuprot društvu i njegovim institucijama, nego u ulozi »bližnjega« (Mitmensch), tj. kao onoga koji svoju bitnu odredbu dobiva tek s prihvaćanjem i izvršavanjem te uloge. Tijek povijesti razumije polazeći od svojega razumijevanja »povijesti spasenja«, koja odsudno određuje zapadnu tradiciju i način razumijevanja svijeta u cjelini. Pritom to svoje stajalište dopunjava Hegelovom i Marxovom filozofijom povijesti, u čem nalazi uporište za svoje društveno-povijesno razumijevanje čovjeka. Priroda za nj nije puka predmetnost, već »bios«, ono što u ontologijskom smislu omogućuje ne samo život kao takav nego i njegov samorazvoj do čovjeka i kulture. Glavna djela: Individuum u ulozi bližnjega (Das Individuum in der Rolle des Mitmenschen, 1928), Kierkegaard i Nietzsche (Kierkegaard und Nietzsche, 1933), Nietzscheova filozofija vječnoga vraćanja jednakog (Nietzsches Philosophie des ewigen Wiederkehr des Gleichen, 1935), Od Hegela do Nietzschea (Von Hegel zu Nietzsche, 1941), Svjetska povijest i povijest spasa (Weltgeschichte und Heilsgeschehen, 1948), Heidegger: mislitelj u oskudnom vremenu (Heidegger: Denker in dürftiger Zeit, 1953), Znanje, vjera i sumnja (Wissen, Glaube und Skepsis, 1953), Bog, čovjek i svijet u metafizici od Descartesa do Nietzschea (Gott, Mensch und Welt in der Metaphysik von Descartes bis Nietzsche, 1967).
