Luksemburg (luksemburški Groussherzogtum Lëtzebuerg, francuski Grand-Duché de Luxembourg, njemački Großherzogtum Luxemburg: Veliko Vojvodstvo Luksemburg), država u zapadnoj Europi, između jugoistočne Belgije (duljina granice 148 km), zapadnog dijela Njemačke (135 km) i sjeveroistočne Francuske (73 km). Obuhvaća 2586 km² (poslije Malte najmanja zemlja Europske unije).
Prirodna obilježja
Sjeverni dio Luksemburga (Ösling; 32% teritorija) obuhvaća ogranke Ardena koji tvore ravnjak visine uglavnom 400 do 500 m, s najvišim vrhom zemlje od 560 m (Wilwerdange/Kneiff). Ravnjak, koji je građen od paleozojskih pješčenjaka i škriljevaca, ispresijecan je duboko usječenim riječnim dolinama Sûre (Saure) i njezinih pritoka. Veći, južni dio (Gutland ili Bon Pays; 68% teritorija) čini niža lorenska zaravan (srednja visina 270 m), građena od trijaskih i jurskih naslaga. Duž granice s Njemačkom pruža se dolina Moselle (ušće rijeke Sûre u Mosellu najniža je točka zemlje, 130 m).
Klima je umjereno kontinentalna s jakim maritimnim utjecajima (Luksemburg je od obale Sjevernoga mora udaljen 320 km). Zime su hladne, a ljeta blaga; srednja siječanjska temperatura zraka grada Luxembourga iznosi 0,8 °C, a srpanjska 17,5 °C. Godišnje padne 782 mm oborina.
Rijeka Sûre (njemački Saure; 160 km u Luksemburgu), s pritocima Alzette, Our, i dr., preko Moselle, granične rijeke prema Njemačkoj, otječe u Rajnu. Samo se mali, jugozapadni dio zemlje odvodnjava preko rijeke Chiers u Maas (Meuse).
Šume prekrivaju 34,3% površine zemlje (1999). U sjevernom dijelu prevladavaju šume hrasta i bora, a u središnjem breze. U dolini Moselle razvijeno je vinogradarstvo.
Stanovništvo
U Luksemburgu živi 512 353 st. prema popisu 2011., odnosno 537 039 st. prema procjeni za 2013. ili 198,1 st./km² (2011). Glavninu populacije čine Luksemburžani, nastali stapanjem Kelta, Ligura, Rimljana, belgijskih Trevira (Trevera) i osobito Franaka. Broj stranaca u stalnom je porastu; 1981. bilo ih je 94 350 (25,9% stanovništva), 2003. godine 170 700 (38,1%), a 2013. godine 238 800 st. (44,5%). Među njima najviše je Portugalaca (88 200), a zatim Francuza (35 200), Talijana (18 300), Belgijanaca (17 600) i Nijemaca (12 400). Stranci rade uglavnom u industriji (čeličane i dr.) ili u predstavništvima stranih tvrtki i međunarodnim ustanovama. Službeni su jezici francuski, njemački i luksemburški (leceburški/lëtzebuergesch), koji je narječje njemačkog jezika s francuskim i nizozemskim jezičnim elementima. Stanovnici su uglavnom rimokatolici (68,7%, 2008), a ima i nereligioznih (24,9%), protestanata (1,8%) i dr. Broj stanovnika Luksemburga stalno raste; 1900. godine bilo je 234 674 st., 1947. godine 290 992 st., a 2001. godine 512 353 st. Prosječni godišnji porast broja stanovnika u razdoblju 2006–2011. iznosi 1,9% i rezultat je u većoj mjeri useljivanja (stopa pozitivne godišnje migracijske bilance iznosi 1,5% u razdoblju 2006–11) nego prirodnoga priraštaja (stopa porasta 0,4% prosječno godišnje). Natalitet iznosi 10,9‰ (Luksemburžani 10,2‰, a stranci 11,7‰, 2013), mortalitet 7,4‰ (Luksemburžani 10,6‰, a stranci 3,2‰), prirodni priraštaj 3,5‰, a smrtnost dojenčadi 4,3‰. Zbog niska prirodnoga priraštaja stanovništvo polako stari; u dobi je do 14 godina 17,0% stanovništva (2013), od 15 do 64 godine 69,0%, a od 65 i više godina 14,0% st. Očekivano trajanje života za žene rođene 2005–07. iznosi 82,7 godina, a za muškarce 77,6 godina. Od 252 013 ekonomski aktivnih stanovnika (2013) nezaposleno je 6,8%; najviše zaposlenih radi u uslužnim djelatnostima (86,1%, 2011); u industriji, rudarstvu i građevinarstvu zaposleno je 12,7%, a u poljoprivredi i šumarstvu 1,2% stanovništva. U Luksemburgu je zaposleno još i 161 488 stranih radnika (2013) koji dolaze na posao iz pograničnih područja Francuske, Njemačke i Belgije. Glavni je i najveći grad Luxembourg s 99 852 st. (2012), koji ima sveučilište (osnovano 1969). Ostali su veći gradovi (2012): Esch-sur-Alzette (30 863 st.), Differdange (22 345 st.) i Dudelange (18 837 st.), svi u južnom dijelu zemlje. U gradovima živi 85,4% stanovništva (2011).
Gospodarstvo
U 2011., uz BDP od 52,9 milijarda USD i BDP po stanovniku od 114 000 USD, Luksemburg je među zemljama s najvišim životnim standardom u svijetu. Do polovice 1970-ih bio je među vodećim proizvođačima željeza i čelika u Europi, a od početka 1980-ih prerastao je u financijsko središte i tzv. porezno utočište. U strukturi BDP-a financijski sektor sudjeluje s približno 24% (ukupan uslužni sektor s približno 60%), a crna metalurgija s 10% (ukupna industrija s 30%). U Luksemburgu djeluje više od 200 bankarskih i osiguravateljskih poduzeća, pretežito u stranome vlasništvu (zapošljavaju 12% radne snage). U industrijskoj ponudi, uz željezo i čelik, prevladavaju kemikalije, guma, metalne konstrukcije i proizvodi, te staklo i aluminij. S visokorazvijenom ekonomijom, Luksemburg održava punu zaposlenost, a 30% radne snage dolazi iz inozemstva (najviše iz Francuske, Belgije i Njemačke). Najveći dio vanjske trgovine (oko 85%) ima sa zemljama Europske unije. Redovito pomaže siromašne zemlje. Kao član Europske monetarne unije, 1. siječnja 1999. Luksemburg je uveo euro.
Promet
Luksemburg ima dobro razvijenu mrežu prometnica, koja je povezana s važnim prometnicama susjednih država (Bruxelles, Trier, Metz–Pariz). Duljina željezničkih pruga iznosi 275 km (2012; elektrificirano 262 km), a cesta 2899 km, od čega 152 km autocesta (2012). Glavna unutrašnja luka Mertert nalazi se na rijeci Moselle (promet 1,1 milijuna tona, 2012), a zračna luka kraj Luxembourga.
Novac
Novčana je jedinica euro (€; EUR); 1 euro = 100 centa. Do 1. I. 2002. novčana je jedinica bila luksemburški franak (franc; fr. ili F, BEF); 1 luksemburški franak = 100 santima (centimes).
Povijest
Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnjega Luksemburga postoje od VI. tisućljeća pr. Kr. Oko 450. pr. Kr. na područje Luksemburga prodrli su Kelti, koje su Rimljani pokorili 53. pr. Kr. U sastavu Rimskoga Carstva to je područje bilo sve do V. st., kada su ga osvojili Franci i priključili Austraziji. God. 963. stekao je grof Siegfried grad Lucilinburhuc, koji je dao ime i grofovskoj obitelji (1060., ali do XIX. st. kao Lützelburg, kada su prihvatili francusku inačicu Luksemburg) i njezinu posjedu. U XII. i XIII. st. posjedi se luksemburških grofova povećavaju; Henrik VII. postao je 1312. rimsko-njemačkim carem, a njegov unuk, rimsko-njemački car Karlo IV. podijelio im je 1354. vojvodski naslov. Vojvodstvo Luksemburg došlo je 1433. u posjed burgundskoga vojvode Filipa III. Dobrog, a 1477. ženidbenim vezama u ruke Habsburgovaca. Od 1555. držala ga je španjolska grana Habsburgovaca. U tijeku španjolsko-francuskih ratova u XVI. i XVII. st. Luksemburg je dosta stradao, a potkraj XVII. st. jedan je dio posjeda morao čak prepustiti Francuskoj, koja ga je zaposjela od 1679. do 1684. Cijelo je vojvodstvo ponovno bilo pod Habsburgovcima 1697–1794., zatim do 1814. pod Francuskom. Zaključkom Bečkoga kongresa 1815. postao je neovisnim velikim vojvodstvom, koje je s Nizozemskom bilo povezano personalnom unijom u osobi Vilima I. (1815–90). Luksemburg je tako zadržao velik dio svojega teritorija izuzev nekih dijelova oko rijeke Eifel u korist Pruske. God. 1839. izgubio je dio svojega valonskog stanovništva u korist novonastale Belgije. Budući da je Luksemburg 1815–66. bio i član Njemačkoga saveza, u utvrdi Luxembourg bile su smještene pruske postrojbe; radi političkih kombinacija u kojima je Francuska trebala dobiti Luksemburg, na Londonskoj konferenciji 1867. bila je proglašena puna neovisnost i neutralnost Luksemburga, koju su jamčile velike sile (prije svega Velika Britanija), pa su tada strane postrojbe povučene. Luksemburg je do 1919. ostao u njemačkom carinskom savezu (Zollverein). Kada je s Vilimom III. Oranskim 1890. izumrla Orleanska dinastija u muškoj liniji potomstva, prekinuta je svaka veza s Nizozemskom, a na prijestolje je došao veliki vojvoda Adolf iz dinastije Nassau (1890–1905). U I. svjetskom ratu njemačke su postrojbe zaposjele Luksemburg, povrijedivši njegovu neutralnost. God. 1922. Luksemburg je sklopio ekonomsku uniju s Belgijom. Njemačka je ponovno zauzela Luksemburg 1940., a vojvoda Luksemburški otišao je u izbjeglištvo.
Američka vojska oslobodila je 1944. Luksemburg koji je 1947. stvorio carinsku uniju s Belgijom i Nizozemskom (→ benelux), 1948. pristupio Bruxelleskomu paktu, a 1949. Sjevernoatlantskomu savezu (NATO). Od 1951. član je Europske zajednice za ugljen i čelik, koja je prethodila stvaranju Europske ekonomske zajednice (1957), odnosno Europske unije (1992), a Luksemburg je među vodećim zagovornicima europskih integracija. Nakon abdikacije velike vojvotkinje Charlotte 1964., njezin sin Jean postao je veliki vojvoda. On je abdicirao 2000. te je od tada veliki vojvoda bio njegov sin Henri. Luksemburg obilježava znatna politička stabilnost koalicijskih vlada. Premijeri su uglavnom iz Kršćansko-socijalne narodne stranke, a među njima su dulje na položaju bili Pierre Werner (1959–74., 1979–84), Jacques Santer (1984–95) i Jean-Claude Juncker (1995–2013). Iz Demokratske stranke premijeri su od sredine XX. st. bili Gaston Thorn (1974–79) i Xavier Bettel (2013–23). Od 2023. premijer je demokršćanin Luc Frieden. Veliki vojvoda Henri abidicirao je u listopadu 2025. te ga je naslijedio njegov sin Guillaume V.
Politički sustav
Prema Ustavu od 17. X. 1868 (koji je u razdoblju 1919–2016. više puta mijenjan i dopunjavan amandmanima), Luksemburg je ustavna, nasljedna monarhija, s vladarima iz dinastije Luxembourg-Nassau (Nassau-Weilburg). Veliki vojvoda (ili velika vojvotkinja) šef je države i nominalni nositelj izvršne vlasti. Veliki vojvoda imenuje premijera (predstavnika stranke ili koalicije koja ima parlamentarnu većinu) i ministre koji čine vladu. Vlada obnaša izvršnu vlast i za svoj rad odgovorna je parlamentu. Državno vijeće (Conseil d’État) od 21 člana savjetodavno je tijelo članove kojega imenuje veliki vojvoda, na prijedlog vlade, parlamenta i samog Državnog vijeća. Zakonodavnu vlast ima jednodomni parlament, Zastupnički dom (Chambre des Députés); čini ga 60 zastupnika, koje biraju građani na općim, tajnim i izravnim izborima, razmjernim sustavom, na mandat od 5 godina. Pravo je glasa opće, jednako i obvezno za sve građane s navršenih 18 godina života. Visoki sud pravde (Cour Superiéure de Justice), koji se sastoji od Kasacijskog suda i Apelacijskog suda, nalazi se na čelu sudbene vlasti koju čine još prvostupanjski, upravni i okružni tribunali te Upravni sud; poseban status ima Ustavni sud (Cour Constitutionnelle) s 9 članova (sudaca ostalih sudova). Administrativno je država podijeljena na 12 kantona koji se dalje dijele na 100 općina. Nacionalni blagdan: Nacionalni dan (Javna proslava rođendana velikoga vojvode ili velike vojvotkinje), 23. lipnja.
Političke stranke
Socijalistička radnička stranka Luksemburga (Lëtzebuerger Sozialistesch Arbechterpartei – akronim LSAP), osnovana 1902., socijaldemokratska je stranka lijevoga centra. U vladu je prvi put ušla 1937. Nakon II. svjetskog rata druga je stranka po broju glasova na izborima (a dvaput prva, 1948. i 1964). Često sudjeluje u vladama s CSV-om ili DP-om, najdulje 1984–99. i 2004–23. Nakon izbora 2023 (na kojima je ponovno druga po broju glasova, dok je po broju zastupnika treća) odlazi u oporbu. Kršćansko-socijalna narodna stranka (Chrëschtlech-Sozial Vollekspartei – akronim CSV), osnovana 1944. kao sljednica ranije Stranke desnice (osnovane 1914), demokršćanska je stranka desnoga centra. Nakon oslobođenja Luksemburga u II. svjetskom ratu, na većini je izbora prva po broju glasova i zastupnika te je na vlasti 1944–74. i 1979–2004., na čelu koalicijskih vlada (s LSAP-om ili DP-om). Prva je i na izborima 2023., nakon kojih ponovno vodi vladu (u koaliciji s DP-om). Demokratska stranka (Demokratesch Partei – akronim DP), osnovana 1955. liberalna je stranka centra. Redovito je treća stranka po broju glasova i zastupnika te često sudjeluje u vladama s CSV-om, a u dva je navrata vodila vlade s LSAP-om (1974–79., 2013–23). U koalicijskoj vladi koju vodi CSV sudjeluje i nakon izbora 2023. na kojima je ponovno treća po broju glasova (i druga po broju zastupnika).
