Ljadov [l’a'dəf], Anatolij Konstantinovič, ruski skladatelj i dirigent (Sankt Peterburg, 11. V. 1855 – imanje Polinovka, Novgorodska gubernija, 28. VIII. 1914). Prvu poduku iz glazbe dobio je od oca dirigenta Marijinskoga kazališta. Godine 1870–78. studirao je na Sanktpeterburškom konzervatoriju glasovir, violinu, kontrapunkt i fugu te kompoziciju kod N. Rimski-Korsakova. Na istom je konzervatoriju postao profesor glazbene teorije (1878), kontrapunkta i fuge (1901) i kompozicije (1906). Među njegovim učenicima bili su S. S. Prokofjev, N. J. Mjaskovski i B. V. Asafjev. Bio je istaknut član Beljajevskoga kruga i dirigirao je mnogobrojnim simfonijskim koncertima. Kao skladatelj nastavio je tradiciju ruskoga nacionalnog glazbenog stila Petorice. Imao je izrazit osjećaj za orkestralni kolorit te glazbenu karakterizaciju u području priče i fantazije. Njegov opus obuhvaća glazbu za glasovir, orkestar, zbor i solo popijevke. Osobito je njegovao kratke forme i programnost u glazbi. Lirizam njegovih glasovirskih minijatura pribavio mu je usporedbu sa Chopinom (»ruski Chopin«). Glasovita je i njegova epska glasovirska balada O starome dobu (Pro starinu, 1890), koju je i orkestrirao (1906). Ipak, njegova najpoznatija djela pripadaju području orkestralne glazbe. Simfonijske pjesme Baba Jaga (1905), Začarano jezero (Volšebnoe ozero, 1909) i Kikimora (1910) najuspješnije su i najpopularnije među njima. Sakupljao je i obrađivao ruske folklorne napjeve za zbor te glas i glasovir.
