STRUKE:

ljekaruše

ljekaruše, zapisi (rukopisi) pučke medicine s receptima lijekova sastavljenih prema pučkomu ljekarničkom iskustvu, s opisom njihova pripremanja i uputama o liječenju različitih bolesti i stanja. Uz navode o pripremi i upotrebi lijekova izrađenih od ljekovitoga bilja, životinjskih organa, dijelova ljudskoga tijela i tjelesnih tekućina, kovina, različitih ruda, dragoga kamenja i smola, ljekaruše sadrže i opise mnogih magijsko-religioznih i primitivnih vjerovanja i rituala. Izvorni rukopisi sežu sve do XIII. st., no uglavnom nisu sačuvani. Sačuvani su prijepisi starih ljekaruša koje su tijekom vremena (XVI. do XIX. st.) bile nadopunjavane novim receptima i propisima. Prepisivači i sastavljači tih zbirki pučkih recepata (većinom redovnici i seoski svećenici) često su koristili iste, nama nepoznate izvore, pa se u različitim ljekarušama nalaze istovjetni recepti i postupci pripremanja lijekova. Većina sačuvanih ljekaruša iz razdoblja od XVI. do XIX. st. nastala je u samostanskim knjižnicama, gdje su se rukopisi čuvali, prepisivali i dopunjavali. U rukopisima se često miješaju pisma, jezici i narječja. Velik ih je broj pisan na latinici, gotici, bosančici i ćirilici, na latinskome, talijanskome, hrvatskom i njem. jeziku.

Najveći broj sačuvanih ljekaruša nalazi se u samostanskim i župnim knjižnicama, a određen ih je broj pohranjen u knjižnici HAZU ili u privatnim knjižnicama. Ljekaruše nose naziv ugl. prema sakupljaču ili prepisivaču rukopisa, ako je poznat, ili prema mjestu nalaza, odn. nastanka. Velikomu broju ljekaruša nepoznati su mjesto nastanka i pisci.

Poznati sakupljači i izdavači prikupljenih rukopisa srednjovj. pučke medicine bili su: Luka Vladmirović (1775), Petar Bartulović (1779) i Josip Lalić (1840). Nalazi sačuvanih rukopisa osobito su bogati na jugu Hrvatske: u Dubrovniku, Poljicima, Imotskome, Omišu, Šibeniku, Trogiru, ali ih ima mnogo i u kontinentalnom dijelu: u Križevcima, Koprivnici, Đakovu, Varaždinu, Zlataru, Vukovaru, Plaškom, Zagrebu.

Jedna je od najstarijih hrv. glagoljskih ljekaruša Strohalova ljekaruša iz XV. st. Iz XVII. st. potječu Likarice Poljičanina don Mikule Bobetića, anonimna ljekaruša iz Poljica Lekarije i zapisi protiva svakojakiem bolim i Ljekaroslovje dubrovačkih franjevaca. Najveći broj danas poznatih ljekaruša potječe iz XVIII. i prve pol. XIX. st. Najpoznatije su iz XVIII. st.: Gradečakova ljekaruša pavlinskoga redovnika Juraja Gradečaka iz Križevaca (1723), Luićeva ljekaruša pavlina Imbriha Luića iz Remeta (1746), Dombayeva ljekaruša franjevca Petra Dombaya Sabolovića iz Vukovara (1763), Gudeljeva ljekaruša franjevca Šimuna Gudelja iz Imotskoga (1771), Đakovačka ljekaruša, Trbojevićeva ljekaruša iz Plaškoga, kajk. ljekaruša Vračtva vsakoječka, Bedekovićeva ljekaruša, Pučke ljekarije don Lovre Bacota, Farmaceutski priručnik franjevca Ivana Lučića, Likarie Omišanina Medika Benkovića, Vračtva jako hasnovita za Betegujuče Ljudi i Marhu iz Varaždina, Farmaceutski priručnik fra Ferdinanda Natalisa, ljekarnika Male braće iz Dubrovnika, na lat. i tal. jeziku. Omiška ljekaruša, pisana na bosančici u XVIII. st., nadopunjena je u XIX. st., a Dotura Markovića najizvrsniji lijekovi od godine 1784. za unutra naznačene boli iz područja Dalmacije objavljena je u XIX. st. Iz XIX. st. poznate su: kajk. ljekaruša Tome Mikloušića Vračtva vsakojačka proti človečemu betegu (1809), Rezeptenbuch kirurga Adama Tome Švagela, Zagorska ljekaruša Jakoba Karačića (prijepis predloška iz XVIII. st.), Pučka ljekaruša franjevca Petra Ćorkovića i ljekaruša Karla (Dragutina) Grančića iz Imotske krajine.

Veterinarske ljekaruše, zapisi o sastavu, pripremi i primjeni pučkih lijekova za domaće životinje, nastali su nakon ljekaruša s uputama za liječenje ljudi. Najstarije su veterinarske ljekaruše konjske ljekaruše; one sadržavaju sustavne zbirke uputa za njegu i liječenje konja. U Hrvatskoj je sačuvana takva rasprava trogirskoga plemića Jacobella Vitturija (Jakob Viturić) iz 1526., na talijanskome, pod naslovom O liječenju bolesti konja (Delli remedi alle malatie de cavalli). Napisao je i tri ljekaruše o lovnim pticama: Knjiga o naravi i ljepoti jastrebova i kobaca te o njihovim bolestima i liječenju (Libro della natura e bellezza delli astori et sparuieri, et della loro infirmitade et suoi remedi), Knjiga druga o pticama grabljivicama (Secundo libro de ucelli rapaci) i Knjiga treća o sokolovima (Liber tercius de falconibus), koje čine cjelovito djelo o sokolarstvu, a ono je više od 300 god. imalo primat u hrv. veterinarskoj znanosti. Najstarije veterinarsko djelo na hrvatskome kajkavska je ljekaruša Konjski lijekovi (Konjska vračtva), iz Pjesmarice Jurja Ščrbačića (1687). Zapise o liječenju životinja nalazimo i kod Petra Bartulića u Kućnoj knjižici (Hižna knjižica) iz 1756., zatim u djelima prevedenima s njemačkoga M. A. Relkovića Prava i pomljivo ispisana ovčarnica (1771) i Razloženje sverhu plođenja i pripaske ovaca, s jednim nadomestkom od sijanja i timarenja duhana (1775), kao i u njegovu vlastitom djelu Satir (1762). Važni su i prijevodi ljekaruša njem. pisaca grofice Josipe Oršić Betegujuče živine vračitel (1772) i Marka Lukića O marvinskim bolestima (1784). U XIX. st. nastali su prvi znanstv. veterinarski tekstovi. U tom smislu smatralo se najcjelovitijim veterinarskim djelom Občinski živinovračitel, što ga je s njemačkoga preveo Aleksa Vanzass (1839). Značajno je i djelo nepoznatoga pisca tiskano u Budimu (1836) Navuk od jednog prikladnoga hranljivoga baratanja s marvom za poljodelavca, koje prvi put obrađuje osnovna načela zoohigijene. Autorom nepotpisane knjižice Konjarstvo tiskane u Zagrebu (1858), koja donosi upute o uzgoju, poznavanju i bolestima konja, smatra se B. Šulek. Takvi su tekstovi prethodili prvim izvornim veterinarskim udžbenicima na hrv. jeziku tvorca hrv. veterinarske terminologije J. Ubla, profesora Gospodarsko-šumarskog učilišta u Križevcima, koji ih je od 1874. do 1892. napisao sedam.

ljekaruše. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37705>.