Marcello [marčε'l:o], Benedetto Giacomo, talijanski skladatelj i glazbeni pisac (Venecija, 24. VI. ili VII. 1686 – Brescia, 24. VII. 1739). Završio je studij književnosti i prava, pa je kao pripadnik mletačke aristokracije obavljao različite istaknute administrativne dužnosti (npr. 1730–33. bio je guverner u Puli). Kao aristokrat-skladatelj slijedio je usporednu karijeru kultivirana ljubitelja glazbe (dilettante), pa nije obavljao nikakve glazbene funkcije i skladbe su mu većinom nedatirane. U ranijoj skladateljskoj fazi, tijekom drugog i trećega desetljeća XVIII. stoljeća, bavio se pretežito kantatama i komornim duetima, a potom je skladao Davidove psalme, oratorije i dr. U tim i drugim djelima sakralna značaja (psalamske parafraze Estro poetico-armonico, 9 misa, 8 moteta, Miserere i dr.) nastojao je obnoviti dostojanstvo crkvene glazbe, oživljavajući antičke grčke i starohebrejske prakse, a u svojim lirskim i dramskim kantatama nastojao je reformirati barokni pjevački stil uklanjanjem neukusnih ukrasa, nagovijestivši ranoklasicističke stilske vrijednosti. Skladao je i djela komična i satirična značaja (npr. kantatu Najdraža kći – Carissima figlia, komična intermezza Spago e Filetta i dr.). Osobito je značajan njegov satirični traktat Kazalište po modi (Il teatro alla moda, 1720), u kojem nesmiljeno ismijava onodobnu opernu praksu pretjerana isticanja pjevača, zanemarivanja skladateljskog i libretističkoga znanja i neurednih izvedbi. Najutjecajniji su, tijekom cijeloga XVIII. i XIX. stoljeća, ipak bili njegovi psalmi, a broj njihovih preradbi u različitim europskim zemljama veći je od 10 000. Marcello je također skladao scenske serenate, madrigale i madrigaleskne kancone, koncerte, simfonije, sonate i glazbu za instrumente s tipkama, a objavio je i desetak glazbenih traktata.
