Marcuse [marku:'zə], Herbert, njemački filozof i sociolog (Berlin, 19. VII. 1898 – Starnberg, 29. VII. 1979). Jedan od najistaknutijih pripadnika frankfurtske škole. Nakon studija filozofije u Berlinu i Freiburgu, 1933. emigrirao je pred nacizmom u SAD, gdje je postao profesorom na različitim sveučilištima. U duhu G. W. F. Hegela, K. Marxa, S. Freuda, E. Husserla i M. Heideggera, Marcuse je razvio vlastitu koncepciju »kritičke teorije društva« koja teži ozbiljenju filozofije u suvremenom industrijskom društvu. Suprotstavljajući se sustavu »umnoga neuma«, u kojem čovjek funkcionira kao jednodimenzionalno biće, Marcuse zahtijeva jednu vrstu neortodoksne prakse, u kojoj konkretna ljudska egzistencija nije izvedena iz normativnoga (vladajućega) pojma egzistencije, nego se razumije iz njezina izravnoga događanja. Ideologija je sastavni dio procesa proizvodnje, a tehnološka< racionalnost postaje zbilja totalitarne moći. Glavna djela: Hegelova ontologija i teorija povijesnosti (Hegels Ontologie und die Theorie der Geschichtlichkeit, 1932), Um i revolucija (Reason and Revolution, 1941), Eros i civilizacija (Eros and Civilisation, 1955), Čovjek jedne dimenzije (One-Dimensional Man, 1964), Kultura i društvo (Kultur und Gesellschaft, I–II, 1965), Kraj utopije (Das Ende der Utopie, 1967),Ideje za kritičku teoriju društva (Ideen zu einer kritischen Theorie der Gesellschaft, 1968).
