armatura

armatura (lat.: naoružanje, oprema, snast).

1. U tehnici općenito, materijal koji čvrsto povezan s drugim sastavnicama služi za ojačavanje (armiranje) kompozitnih materijala (→ tehnički materijali, kompozitni materijali). Tako se npr. za armiranje betona rabe čelične žice, šipke ili mreže (→ beton, armirani beton), za armiranje žbuke i betonskih premaza plastične ili čelične mrežice, odn. pletiva (tzv. rabic-mrežica, prema njemačkom zidaru Carlu Rabitzu, koji ju je patentirao 1878), slično kao kod ferocementa i torkreta; za armiranje tla rabi se geotekstil od umjetnih vlakana (→ netkani tekstil); u stakloplastici ulogu armature preuzima tkanina od staklenih vlakana.

2. U strojarstvu, ukupni pribor nekog stroja koji, uz glavni dio, omogućuje njegovo ispravno djelovanje i nadzor nad njim, npr. ventili, pipci, vodokazi, manometri, mazalice, uređaji za čišćenje (u tom se smislu govori, npr., o armaturi parnoga kotla).

3. U elektrotehnici, dio električnih strojeva u kojem se s pomoću magnetskih polja stvara električni napon; također, zaštita električnih vodova metalnim opletom (plaštom).

armatura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 10.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=3900>.