struka(e): | |
ilustracija
ARMENSKA UMJETNOST, Evanđelistar iz 1262., Baltimore, Walters Art Museum
ilustracija
ARMENSKA UMJETNOST, kralj Gagik s modelom crkve u crkvi sv. Križa, Agtamar, X. st.
ilustracija
ARMENSKA UMJETNOST, portal pećinskog manastira u Geghardu, XII. st.
ilustracija
ARMENSKA UMJETNOST, reljef na crkvi sv. Križa u Agtamaru, X. st.
ilustracija
ARMENSKA UMJETNOST, stela iz Talina, VII. st.
ilustracija
ARMENSKO PISMO

Armenci, narod nastanjen pretežito u Armeniji (oko 3 milijuna pripadnika, 97,9% stanovništva), Gruziji i Azerbajdžanu. Prema procjenama, potkraj XX. st. u brojnim drugim zemljama živjelo je oko 2,4 milijuna Armenaca, ponajviše u Rusiji, SAD-u, Argentini, Turskoj te na Bliskom istoku. Do I. svjetskog rata od ukupno 4 milijuna Armenaca više od polovice ih je živjelo u istočnoj Armeniji (uglavnom u istočnoj polovici današnje Turske, → armenija, povijest). Ubrajaju se među najstarije narode na svijetu. Kršćani monofiziti (Armenska apostolska crkva). Tradicionalno su se bavili poljodjelstvom. Potkraj XX. st. Armenija je imala dvije trećine urbanoga stanovništva, ponajviše kao posljedica snažnog industrijskog razvoja u Armenskoj SSR. Taj urbani trend vidljiv je i kod iseljenih Armenaca u Europi i Americi.

Jezik

Armenski jezik pripada indoeuropskoj porodici i u njoj sâm za sebe, kao grčki i albanski, tvori vlastitu granu, te nema bližih srodnika. Govori se, ili se govorio, u Zakavkazju i u Maloj Aziji, te u naseobinama raspršenima diljem svijeta (oko 6 milijuna govornika). Glasovima i oblicima jako se udaljio od indoeuropskoga stanja. Pokazuje utjecaj susjednih jezika, osobito kavkaskih. Izgubio je gramatički rod, razvio složen suglasnički sustav, a tipološki se približio aglutinativnomu tipu. U rječnik mu je prodrlo mnogo iranskih posuđenica, a dosta ih je i iz grčkoga i sirskoga. Piše se vlastitim pismom stvorenim u IV. st. Po pisanim spomenicima poznat je od V. st., kada je na nj prevedena Biblija i zatim procvala prijevodna i izvorna kršćanska književnost. Jezik te stare književnosti zove se grabar (pisani) i ostao je jezikom Crkve i znanosti. U VIII. st. u narodnim armenskim govorima nastupile su velike glasovne promjene, pa je odatle u XIV. st. postao novoarmenski jezik s mnogim narječjima, pod jakim utjecajem turskoga; novoarmenska narječja tvore dvije skupine, istočnu (Zakavkazje i Iran) i zapadnu (Mala Azija i naselja u Europi). Na njihovoj su se osnovi u XIX. st. razvila dva književna jezika, kojima su središta bila u Erevanu s Tbilisijem i u Carigradu.

Pismo

Alfabetsko pismo, koje bilježi suglasnike i samoglasnike, sastavio je, prema predaji, krajem IV. ili početkom V. st. (odn. 393. ili 406) biskup Mesrop Maštoc (Mašt‘oc‘) pošto su početkom IV. st. (301) Armenci prihvatili kršćanstvo. Pismo danas ima 38 slova i piše se slijeva nadesno, razlikuje velika i mala slova. Pojedina su slova izvedena po uzoru na grčki ili na pehlevski (pahlavik) alfabet, a po uzoru na grčki slovima je određena brojčana vrijednost; za glas /u/ uveden je digraf ou (grčki ); znak za aspirirano /k‘/ Konstantinov je monogram (prekriženo P – Ք), koji u slijedu slovâ dolazi mjesto ō (omega). Ustroj armenskoga pisma svjedoči da je ono rezultat racionalne i planske izvedbe koja je u najvećoj mjeri iskoristila razlikovne mogućnosti pojedinih poteza kako bi dobila 36 različitih slovnih znakova, a da se pritom svako pojedino slovo ne mora odviše komplicirati. U početku je imalo 36 slova, a u XII. st. dopunjeno je još dvama slovima (za /o/ i za /f/). Tijekom povijesti armensko se pismo dosta mijenjalo u izvedbi (od uglatih prema oblijim i kurzivnim oblicima slova), a današnji oblici velikih i malih slova (tiskarskih) kao i rukopisni njihovi oblici ustalili su se krajem srednjega vijeka.

Književnost

Armenska književnost jedna je od najstarijih azijskih narodnih književnosti. U pučkom folkloru živjele su priče i epovi iz pradavnih vremena (iz doba države Urartu i asirske invazije), o Aru Prekrasnome i Šamiram (tj. Semiramidi), o Hajku, Artašesu itd. Prvo je sačuvano djelo prijevod »Biblije«, početkom V. st. Tijekom V. st. i dalje cvate u Armeniji prijevodna i izvorna kršćanska književnost. Od svjetovnih djela prevode se Aristotel i roman o Aleksandru Velikome, a izvorne su povijesne priče, od kojih je najpoznatija »Povijest Velike Armenije« Movsesa Horenacija, u kojoj je sadržano sve što je poznato o pretkršćanskoj Armeniji. Najznatnije je djelo pučke poezije ep »Sasunci David« (IX–X. st.), u kojem je prikazana borba protiv Arapa. – Drugo književno razdoblje počinje u XII. st., kada su Armenci, bježeći pred Seldžucima, došli u Kilikiju. Crkvena djela iz tog doba, većinom himne, pisana su klasičnim armenskim jezikom, koji je već postao nerazumljiv narodu, ali svjetovni spisi (medicinski, pravni, politički i drugo) pisani su jezikom koji se približuje narodnomu. Najpoznatiji su pisci toga razdoblja Nerses Šnorali i M. Goš. Teške političke prilike sile od XIV. st. armenske mase na iseljavanje, pjesnici prognanici bili su prožeti domoljubnim nadama. Prve armenske knjige tiskane su u Veneciji (1512), a prve armenske novine izlaze u Indiji (u Madrasu 1794). U XVIII. st. u Carigradu, pod utjecajem svećenika Mehitera, a zatim njegovih sljedbenika u Veneciji i Beču, osobito se njeguju i proučavaju povijest, jezik i književnost Armenije.

U XIX. st., nakon podvrgavanja Istočne Armenije Rusiji, javlja se književnost na pučkom novoarmenskom jeziku (ašharabaru); njezinim začetnikom smatra se Hačatur Aborjan (povijesni roman »Rane Armenije«, 1858). Vođa revolucionarno-demokratskog pokreta bio je M. Nalbandjan (Nalbandyan), a prvi predstavnik kritičkog realizma bio je dramatik G. Sundukjan. Posebno razdoblje u razvoju pjesništva predstavljaju pjesnici I. Joannisjan, O. Tumanjan i A. Isaakjan. Sveopća sovjetizacija nakon 1936. usmjerila je armensku književnost prema ruskim političkim recepturama, pa je tako začetnik proleterske literature A. Akopjan. Najpopularniji moderni pisci jesu D. Demirčjan, S. Zorjan, N. Zarjan, R. Kočar, S. Kaputikjan. Od zapadnoarmenskih pisaca poznatiji su satirik Baronjan i lirik M. Bešiktašljan. Nakon raspada SSSR-a, armenska književnost traži nov put između nacionalnih tema i problema suvremenoga svijeta.

Likovne umjetnosti

Prihvaćanjem kršćanstva u IV. st. Armenci razvijaju vlastitu nacionalnu umjetnost; najstariji očuvani spomenik jest kraljevski mauzolej iz 364. u Agtu (Aght). Crkveno graditeljstvo ističe se raznovrsnim oblicima. Očuvane su jednobrodne (Džrvež, IV. st.) i trobrodne nadsvođene bazilike (Jereruk, V–VI. st.), bazilike s trima apsidama (katedrala u Talinu, VII. st.), centralne građevine s kupolom (katedrala, 618. i 650. te crkva Gayane iz 630–641. u Ečmiadzinu, crkve u Carvisu, Tiku, Hogenvaku, V–VII. st.) i sa šest apsida (Sveto Trojstvo u Aragacu, VI–VII. st.), te crkve s osmerokutnim tamburom s kupolom (sv. Ečmiadzin u Soradiru, VI. st.). Najoriginalnijom se konstrukcijom smatra velika dvoranska crkva nadsvođena kupolom sv. Ivana (sv. Hovhannes) u Mastari (VI–VII. st). Za vladavine Bagratida (885–1045) razvijaju se gradovi Ani, Dvin, Kars i dr., grade se samostanske crkve s kupolom nad upisanim križem (katedrala samostana u Marmašenu, 986–1029) te s karakterističnim prigrađenim atrijem (samostani Sanahin, 1063; Hagpat [Haghpat], druga polovica XIII. st.). Od XIV. st. armensko graditeljstvo stagnira. Nakon ujedinjenja s Rusijom (1828) graditeljstvo su i gradogradnja pod utjecajem zapadnoga historističkoga načina građenja; 1924. dolazi do korjenite rekonstrukcije gradova, osobito Erevana (prema planu Aleksandra Tamanjana [T’amanyana]). – Sakralne građevine urešavane su zidnim slikarijama. Najznačajniji su spomenici armenskoga slikarstva iluminirani rukopisi (očuvano ih je oko 26 000), najstariji su »Evanđelistar kraljice Mlk’e« (862) i »Ečmiadzinski evanđelistar« (989). – U XIX. st. ističe se portretist Akop Hovnatanjan (Hovnat’anian); početkom XX. st. važni su pejsažist Gevork Bašindžagjan (Bašindžaghyan), potom slikar žanr-prizora Vardyes Surenyants te impresionist Egiše Tadevosjan (T’adevosyan). 1920-ih godina Martiros Saryan utječe na razvoj monumentalnoga dekorativnog slikarstva, a Gabriel Džurdžjan i Vahram Gafečjan stvaraju prve tzv. industrijske krajolike. Kasnih 1950-ih svojim tradicionalnim pejzažima i žanr-prizorima ističu se Harutjun (Harut’yun) Kalenc i Hovhannes Zardajrjan, povijesnim kompozicijama Grigor Handžjan, a ekspresivnim koloritom Minas Avetisjan. 1980-ih godina slikari slijede suvremena umjetnička usmjerenja; afirmiraju se naivni slikari Gevork Grigorjan, Josif Karaljan i Hakob Ananikjan. – Stilizirana figuralna reljefna plastika, podređena arhitekturi, svojstvena je armenskoj umjetnosti od najstarijih vremena (kraljevski mauzolej u Aghtu, 364). Očuvani reljefi prikazuju sakralne motive (biblijski prizori na katedrali u Odzunu, VI–VII. st.), svjetovne (darovatelji koji drže model crkve, katedrala u Tekoru, V. st.) i zoomorfne motive (lav, jelen, grifoni, zmije, harpije) te bogatu biljnu ornamentiku (Sveti Križ u Agtamaru [Aght’amar], 915–921). – U XIX. st. kiparstvo slijedi razvojne zapadnoeuropske smjerove. Nakon 1917. armenski kipari, koji se vraćaju sa Zapada, izrađuju monumentalnu spomeničku plastiku i dekorativne reljefe (Suren Stepanjan [Step’anyan], Ara Sargsjan); 1930-ih ističe se Sergej Merkurov; 1950-ih stilizirane reljefe i monumentalne spomenike izrađuju Ervand Kočar, Artašes Hovsepjan (Hovsep’yan), a u novije doba Levon Tokmadžan, Ara Širaz i Kamo Gjandžjan. – Državni povijesni muzej, osnovan 1921. u Erevanu, obuhvatio je umjetnička djela, entografske i arheološke zbirke; 1947. osniva se Državna galerija Armenije (od 1991. Narodna galerija Armenije). Iluminirani rukopisi (16 089), koji su bili pohranjeni u Ečmiadzinu (od 1914), u Institutu Lazarian (od 1802) u Moskvi te u Knjižnici u Erevanu (od 1939), čuvaju se od 1959. u Knjižnici Matenadaran u Erevanu.

Glazba

O glazbi prebivalaca na području Armenije u davnoj prošlosti govore mnogobrojni crteži na stijenama u planinskim područjima (III. i II. tisućljeće pr. Kr.), sačuvani primjerci prastarih glazbala, povijesne kronike te zapisi duhovne i svjetovne glazbe u specifičnoj neumatskoj notaciji (khaz, u uporabi od VIII. do XVIII. st.). Tijekom XIX. st. nastaju važne zbirke armenske tradicijske folklorne glazbe, a potkraj stoljeća postavljeni su temelji njezinu sustavnu istraživanju. Premda regionalna raznovrsnost ruralne glazbe umnogome slijedi posebnosti šezdesetak dijalekata armenskog jezika, izrazita je razlika između »grubljih«, recitativnih izričaja u planinskim područjima, i melodičnijih izričaja u nizinskim predjelima. Najizrazitija je povezna značajka jednoglasje. Među osebujnim su žanrovima oračke pjesme (horhovel), pjesme ekonomskih migranata (pandukht) te navlastito raširene plesne pjesme (parerg). U tradicijskom instrumentariju prevladavaju aerofonska glazbala, kao što su flauta (blul), gajde (parkapzuk), cilindrična oboa (duduk) te konična oboa (zurna), uz koju nastupa dvoopneni bubanj (dol).

Nositelji profesionalnih tradicijskih glazbenih izričaja gradskog podrijetla kroz povijest bili su tagergu (tagherg) – pjevač osjećajnih nabožnih i svjetovnih pjesama, gusan – pjevač epskih pjesama, te ašug (ašugh) – pjevač ljubavnih pjesama. Instrumentarij u gradskim sredinama uključuje kordofonska glazbala kao što su trzalačke lutnje: saz, čungur, ud i tar; gudaća: kamanča, citra kanon i dulcimer santur; aerofonska glazbala (duduk, zurna) i membranofonska glazbala kao što su dol (dhol), tamburin gaval (ghaval) i par timpana nagara (naghara).

Umjetnička glazba Armenaca dijeli se na vrlo staru crkvenu i noviju svjetovnu glazbu. Nakon pokrštenja početkom IV. st. i uspostave vlastite Armenske crkve u V. i VI. st., stvara se samosvojan armenski liturgijski pjev, sačuvan u tri tipa pjesmarica (šarkan, gandzaran i manrusum). Njihov se repertoar sastoji pretežito od himni, sačuvanih u rukopisima od XIII. i tiskovinama od XVII. st. nadalje; dio njihove notacije još nije dešifriran. Armenski crkveni pjev tradicionalno je jednoglasan. Zapadne utjecaje moguće je pratiti u svjetovnoj umjetničkoj glazbi tek od priključenja dijelova Armenije Rusiji nakon 1828. Prvi moderni armenski skladatelji studirali su glazbu u Moskvi, Berlinu i Milanu. Njihovi se pokušaji svode na primjenu armenskoga narodnog idioma i pretvorbu tradicijske monodijske u višeglasnu umjetničku glazbu.

Prvu nacionalnu operu »Aršak II.« skladao je 1868. T. Čukhadžjan. U XX. st. vrijedna simfonijska djela skladaju A. Spendiarjan i međunarodno najpoznatiji armenski skladatelj A. Hačaturjan (1903–78). Mlađi naraštaji, rođeni nakon 1920-ih, izobraženi na Konzervatoriju u Erevanu (osnovan 1923) i povezani s armenskim iseljeništvom u Americi, Francuskoj i dr., priključili su se suvremenim svjetskim glazbenim strujama, ali nikad ne zanemarujući narodne glazbene tradicije.

Citiranje:

Armenci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/armenci>.