Marković, Vladimir, hrvatski povjesničar umjetnosti (Daruvar, 11. XII. 1939). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je diplomirao 1964. povijest umjetnosti i komparativnu književnosti te doktorirao 1978. tezom Zidno slikarstvo 17. i 18. stoljeća u Dalmaciji (prerađeno tiskano kao knjiga 1985) te je ondje radio od 1964. do umirovljenja 2003 (od 1993. kao redoviti profesor). Predavao je i u Međunarodnom centru za poslijediplomske studije (IUC) u Dubrovniku 1981–89 (voditelj 1986–88). Redoviti je član HAZU-a od 2000 (voditelj Strossmayerove galerije starih majstora HAZU od 2005. te njezin upravitelj od 2023).
Glavno je područje njegova istraživanja umjetnost baroknoga razdoblja, posebice arhitektura. Analitički pristupivši tipologiji ladanjske arhitekture kontinentalne Hrvatske, obradio je cjelokupan korpus dvoraca Hrvatskog zagorja (Barokni dvorci Hrvatskog zagorja, 1975., dopunjeno izdanje 1995), a u zasebnim je studijama pisao o arhitektonskoj povijesti dvoraca Miljana kraj Kumrovca, Althann u Starom gradu Čakovec, utvrdivši kao autora obnove iz XVIII. st. graditelja Antona Erharda Martinellija, te Odescalchi u Iloku. Bavio se i sakralnom arhitekturom Istre, Hrvatskog primorja i Dalmacije od XVI. do XVIII. st., o čemu je objavio knjige Crkve 17. i 18. stoljeća u Istri – tipologija i stil (2004., Nagrada »Josip Juraj Strossmayer«) i Crkve u Dalmaciji 17. i 18. stoljeća: prošlost i promjene (2018). Autor je više studija o djelatnosti talijanskih arhitekata u Dubrovniku (Pietro Passalacqua, Tommaso Maria Napoli, Marino Gropelli, Andrea Buffalini) te slikarskim djelima talijanskih i sjevernoeuropskih majstora u Hrvatskoj (Pier Francesco Sacchi, Pieter Coecke van Aelst, Eberhart Keilhau, Francesco Albani).
Bavio se i modernom umjetnošću, koautor je monografije Oton Gliha: Gromače (1983). Izabrane radove i rasprave skupio je 2014. u izdanju na CD-u Studije iz povijesti umjetnosti renesanse i baroka, surađivao je u nizu knjiga i zbornika npr. pregledima baroka u Hrvatskoj u izdanjima Barok u srednjoj Europi (The Baroque in Central Europe, 1992) i Hrvatska i Europa, III (2003), bio suurednik izdanja Umjetnički dodiri dviju jadranskih obala u 17. i 18. stoljeću (2007) i Renesansa i renesanse u umjetnosti Hrvatske (2008) te kataloga izložaba Zlatno doba Dubrovnika (1987) i Hrvati – kršćanstvo, kultura, umjetnost (I Croati – cristianesimo, cultura, arte, 1999). Autor je mnogobrojnih konzervatorsko-restauratorskih elaborata, npr. za svetište katedrale u Dubrovniku (1987), pojedine dubrovačke palače i ljetnikovce (1989–90., 1992), povijesne jezgre Iloka (2000), dvorca Oršić u Gornjoj Bistri (2004) i Velikoga Tabora (2009). Dobio je Nagradu »Vicko Andrić« za životno djelo 2010. Posvećen mu je zbornik Sic ars deprenditur arte (2009).
