Martinac, Ivan, hrvatski filmski redatelj, montažer i pjesnik (Split, 28. III. 1938 – Split, 4. IX. 2005). Diplomirao je na beogradskom Arhitektonskom fakultetu 1961., a u Beogradu je pohađao 1960–62. Centar za stručno osposobljavanje filmskih radnika. Od 1966. do umirovljenja 1992. radio je u poduzeću »Lavčević« u Splitu. Od 1958. montira, a potom i režira eksperimentalne filmove, isprva njih 13 u Kino-klubu Beograd (nagrađivani su Preludij, 1960., Tragovi čovjeka, 1961., i Rondo, 1962). U Kino klubu Split, gdje se 1960–68. istaknuo kao vodeći autor tzv. splitske škole filma, razvijajući u praksi teorijske postavke »intenzitetne montaže« ostvaruje krajnje domete u strukturalnom i poetskom filmu, kao u Monologu o Splitu (1961), intimnom portretu grada u kojemu se vizualni ritam oslanja o Bolero Mauricea Ravela. Svojih je 38 filmova, nastalih u splitskome klubu, dijelio u serije – A seriju (npr. Armagedon ili Kraj, 1964), seriju o smrti (npr. Sanjao sam smrt, Elipse, Ja gledam smrt, smrt gleda mene, svi 1966), »suludu« (npr. Svi dani će susresti svoj kraj, I’m Mad, oba 1967) i slobodnu (npr. Život je lijep, 1966). Zvanje majstora amaterskog filma stekao je 1964. Kratkometražne, dokumentarno-eksperimentalne filmove ostvaruje potom u profesionalnoj produkciji Sutjeska filma u Sarajevu (Lice, 1962), Filmskog autorskog studija (FAS) u Zagrebu (Fokus, 1967; Ubrzanje, 1969), Dunav filma u Beogradu (Kasno ljeto, 1969) te Slavica filma, odnosno Marjan filma u Splitu (Most, 1978; Izlazak, 1978; Izgnanstvo, 1981; Ljetni solsticij, 1983; Sve i ništa, 1983; Lutke, 1987); zajedničko obilježje svih ostaje tematizacija smrti i vječnosti te strukturalni montažni postupak. Egzistencijalističke motive i radikalni modernistički postupak rabi i u jedinom cjelovečernjem igranom filmu Kuća na pijesku (1985., također scenarist, montažer i scenograf), vrhuncu svojeg opusa, vizualno dojmljivoj, minimalistički ostvarenoj priči o samoubojstvu otuđenog intelektualca, nastalom u tradiciji filmova Carla Theodora Dreyera, fotomontažnu rekonstrukciju čijega je filma Stradanje Ivane Orleanske tiskao 1980. Poeziju je objavljivao od 1958. Egzistencijalne tematske preokupacije zamjetne su u njegovim pjesničkim zbirkama (Elipse, 1962; Alveole, 1968; Patmos, 1970; Aura, 1975; Pohvale, 1981; Pisma Teofilu, 1985; Ulazak u Jeruzalem, 1992), u kojima uspostavlja dijalog s biblijskom i pjesničkom tradicijom, a izabrane pjesme tiskao je 1997 (Ljubav i ništa). Režirao je oko 60 kratkometražnih te 20 namjenskih, mahom industrijskih i reklamnih filmova. Jedan je od pokretača Kinoteke »Zlatna vrata« u Splitu. Ostali važniji filmovi: Meštrović – egzaltacija materije (1960), Mrtvi dan (1965), Sve ili ništa (1968), Uska vrata (1974), Grad u sivom (1992).
