Menéndez y Pelayo [mene'ndeϑ i pela'jo], Marcelino, španjolski povjesničar i teoretičar književnosti i kulture (Santander, 3. XI. 1856 – Santander, 19. V. 1912). Profesor na Sveučilištu u Madridu (1878–98), potom ravnatelj Nacionalne knjižnice. Isprva analizirao književnost antičkoga latiniteta: Roman među Latinima (La novela entre los latinos, 1875), Horacije u Španjolskoj (Horacio en España, 1877) i dr. U svojem glavnom djelu, Povijest estetskih ideja u Španjolskoj (Historia de las ideas estéticas en España, 9 sv., 1883–91), analizira povijest estetskih ideja u španjolskoj književnosti kao dio kulturne povijesti hispanskoga svijeta te kao dio povijesti književnosti i povijesti ideja Zapada. U Povijesti krivovjerja u Španjolskoj (Historia de los heterodoxos españoles, 1882), s glasovitim tekstom o erazmizmu, dao je prvu sustavnu analizu razvoja vjerskog života u Španjolskoj. Djelo Ishodišta španjolskog romana (Orígenes de la novela española, 1905–10), u prvoj inačici predgovor istaknutom izdanju Biblioteca de Autores Españoles (BAE), prvi je sustavni pregled i analiza pripovjedne proze u hispanskome svijetu.
