Mengzi [məŋʒ] (pinyin; tradicionalno Meng-tzu, Meng-tse, latinizirano Mencius, hrv. Mencije, pravo ime Meng Ke), kineski filozof (Zou, pokrajina Shandong, 372. pr. Kr. – Zou, 289. pr. Kr.). Sljedbenik i jedan od glavnih tumača Konfucijeva nauka što ga je prema tradiciji upoznao od Konfucijeva unuka Zi Sija (Tzu Ssu). Živio je uglavnom kao političko-ekonomski savjetnik na manjim kneževskim dvorovima i putujući učitelj. Njegova djela, nazvana njegovim imenom (Mengzi), obično klasificirana u sedam knjiga i pisana u obliku dijaloga, tvore četvrti dio konfucijevskoga kanona (Sishu). U njima Mengzi polemizira sa skepticističko-hedonističkim pogledima Yang Zhua, ali i sa socijalno-utopističkim naučavanjem o općoj ljubavi među ljudima, koje je propovijedao Mo Di. Njegovo naučavanje predstavlja idealističku granu klasičnoga konfucijanizma: čovjek je po naravi dobar i dužnost mu je svoju narav poistovjetiti s prirodom. Vjeruje u prirođene »dobre osjećaje« samilosti, pravednosti, poštovanja i sl., koje jedino neumjerena težnja za materijalnim dobrima i imetkom može skrenuti s pravoga puta. Mengzi drži da se zdrav socijalni poredak ostvaruje valjanim odgojem i smišljenom ekonomskom politikom. Njegovo naučavanje snažno je utjecalo na kinesku filozofiju i političku misao.
